Hamajlije u kojima se nalazi samo Kur’an ili zikr 1. dio
Vješanje hamajlija u kojima nema ništa osim Kur’ana ili ispravnog zikra predmet je razilaženja među ashabima i tabi’inima, kao i islamskim učenjacima. Ima onih koji ih dozvoljavaju, a ima i onih koji ih zabranjuju.
Pravilo je da se prilikom razilaženja određena pojava stavi na vagu Kur’ana i Sunneta, kako bi se saznala istina po tom pitanju.
Uzvišeni Allah kaže:
A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku.[1]
Imam Ševkani kaže: „Ukoliko se među muslimanima desi spor i razilaženje da li je nešto novotarija ili ne, da li je zabranjeno ili ne, da li je pokuđeno ili ne i sl, islamski učenjaci su složni, još od vremena ashaba, preko tabi’ina, pa do današnjih dana (13. hidžretsko stoljeće), da je obaveza rješenje u tom sporu tražiti u Kur’anu i Sunnetu.
Uzvišeni Allah veli: A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku. Tj. obratite se Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
U vezi sa ovim pravilom nema spora među islamskim učenjacima.
Na osnovu ovoga biva jasno da niko od islamskih učenjaka koji su se razišli, niti njihovih sljedbenika, nema pravo kazati da je istina sa ovim, a nije sa onim, ili da je taj i taj preči istini od drugog.
Takvom je obaveza, ako shvata, razumije i zna vjeru, da taj spor stavi na vagu Kur’ana i Sunneta, pa ako za svoj stav ima dokaz iz Kur’ana i Sunneta, on je na istini i preči je da istina bude sa njim, a ako za svoj stav nema dokaza iz Kur’ana i Sunneta, onda je pogriješio.“[2]
Ukoliko pogledamo u Kur’an i Sunnet, nećemo naći dokaze koji dozvoljavaju ovaj vid hamajlija, nego ćemo naći zabranu tog djela, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zaista su rukja, hamajlije i gatanje širk.“[3]
Ovo je uopšteni (‘am) hadis koji zabranjuje sve vrste hamajlija (zapisa), pa makar u njima bili ajeti i dove, a također zabranjuje i svaki vid rukje, bez obzira da li bila putem ajeta i dova ili bila rukja koja sadrži širk.
Zatim je došao drugi poseban (has) hadis koji je izuzeo iz ove opće zabrane rukje koje sadrže ajete i dove, tj. dozvolio je rukju koja u sebi nema širka, a to je šerijatska rukja: kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Predočite mi vaše rukje. Nema smetnje da se uči rukja koja u sebi ne sadrži širk.”[4]
Međutim, ne postoji drugi dokaz koji iz ove opće zabrane izuzima hamajlije koje sadrže Kur’an i dove, kao što je to slučaj sa rukjom, odnosno nema hadisa koji je dozvolio hamajlije s Kur’anom i zikrom, kao što je dozvolio šerijatsku rukju, tako da propis ostaje onako kako je izrečen, a on je opća zabrana bez izuzetka po pitanju hamajlija.
Imajući u vidu važnost ovog pitanja koje je vezano za tevhid i širk, i da ovo djelo može u potpunosti uništiti tevhid (vjerovanje) ili ga, pak, ugroziti kao i to da postoje greške kod velikog broja muslimana u smislu da se u hamajlije piše ono što nije Kur’an i dova, nameće se potreba da se detaljnije progovori o ovoj tematici, kroz citate islamskih učenjaka, njihove dokaze, te pojašnjavanje odabranog mišljenja po ovom pitanju.
- Prvi stav: Zabrana vješanja
Ovog stava su Ibn Mesud[5], Ibn Abbas[6], Huzejfe[7], Ukbe b. Amir[8], Ibn Ukejm[9], Hasan,[10] Seid b. Džubejr.[11] Također, ovaj stav izabrao je i Ibrahim Nehai[12], Ahmed po jednom predanju i veliki broj sljedbenika njegovog mezheba, te kasniji učenjaci[13], Ibnul-Arabi[14] i dr.[15]
Dokazi učenjaka koji zastupaju ovaj stav:
- Dokazi su opći argumenti koji zabranjuju nošenje hamajlija i koji takvo djelo nazivaju širkom. Ništa se iz tih argumenata ne izuzima, kao što je slučaj sa rukjom.[16]
Usulsko pravilo glasi: Argument općeg karaktera ostaje onakav kakvim je izrečen, osim u slučaju kada se nešto iz njega izuzme drugim argumentima.
Ibn Kudame veli: „Argument općeg karaktera nije dozvoljeno suziti osim ako postoji drugi tekst koji ga pobliže pojašnjava. Ukoliko se to uradi bez drugog argumenta, onda je to vid izmjene (iskrivljavanja) izrečenog teksta.“[17]
Da je ovo djelo kojim slučajem propisano, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to bi ukazao i pojasnio svome ummetu, jer je Uzvišeni Allah usavršio vjeru, a Poslanik je svome ummetu dostavio sve što mu je naređeno da dostavi.
Poznato je da se pojašnjavanje određenog propisa ne odgađa mimo vremena kada postoji potreba da se on pojasni.
Također, u svim ovim poslaničkim hadisima koji upućuju na vrijednost zikra nailazimo na formu: ko kaže, ko prouči, a nema nijednog hadisa u kojem stoji: ko napiše ili ko objesi.
U komentaru na Sunen Tirmizija, poznati učenjak Ebu Bekr b. El-Arebi veli: „Ako neko objesi nešto od Kur’ana, pa ga to i zaštiti, ipak način na koji je to uradio nije po Sunnetu. Sunnet je zikr bez vješanja i nošenja.“[18]
- Također, oni koriste i dokaz pravne prevencije. Ovo je veoma bitna i značajna stvar u šerijatu. Ako se dozvoli nošenje hamajlija na kojima su ajeti ili dove, otvaraju se vrata širka, tj. postoji mogućnost da se u tim hamajlijama dodaju stvari (riječi) koje u sebi imaju širka, a to bi iskoristili sihirbazi i svi oni koji pozivaju u zabludu.
- S druge strane, hamajlija koja sadrži nešto od Kur’ana izlaže se prljavim mjestima i u njih unosi, poput hamama. Onaj ko nosi hamajliju, ne može uvijek paziti na nju, a posebno je to teško kada se ona objesi na djecu.[19]
Prenosi se da je Ishak b. Mensur upitao Ahmeda: „Šta je pokuđeno vješati na sebe?“ Ahmed mu reče: „Sve što se vješa pokuđeno je.“[20]
Ibrahim Nehai veli: „Smatrali su pokuđenim sve hamajlije i talismane, bez obzira da li se radilo o hamajlijama u kojima je Kur’an ili nekim drugim.“[21]
Seid b. Džubejr veli: „Ko sa čovjeka skine hamajliju, kao da je roba oslobodio.“[22]
- Drugi stav: dozvola vješanja
Ovaj stav zastupa Aiša[23], očigledno je i da je to stav Abdullaha b. Amra b. El-Asa[24], Seida b. Musejjiba[25], Ibn Sirina[26], Ataa[27], Ebu Džafera Bakira[28], Malika[29], Ahmeda po jednoj verziji[30], Ibn Abdulberra[31], Bejhekija[32], Kurtubija[33], Ibn Hadžera[34] i dr.[35]
Većina onih koji dozvoljavaju ovaj vid hamajlija, kažu da su one dozvoljene samo nakon što se desi nedaća, (kao lijek), a ne prije nje (kao preventiva).[36]
Aiša veli: „Ne smatra se (zabranjenom) hamajlijom ono što se objesi nakon nedaće. Zabranjena hamajlija je samo ona koja se stavi prije nedaće.“[37]
Ibn Abdulberr veli: „Sve što se vješa i piše nakon nedaće, a ima veze sa Allahovim imenima, s ciljem izlječenja, ima status dozvoljene rukje koja se prenosi u Sunnetu kao vid izlječenja od uroka i sl.
Imam Malik je rekao: ‘Nema smetnje da se na vratove bolesnika vješaju zapisi u kojima su Allahova imena s ciljem teberruka, i pod uslovom da onaj ko ih vješa ne želi spriječiti urok.
Ovo znači: prije nego se desi urok, a ako se on već desi, onda je kod imama Malika dozvoljena rukja i nošenje tih hamajlija.“[38]
Primjećujemo da su i jedna i druga skupina jednoglasni kada je u pitanju zabrana nošenja hamajlija prije nego što se desi neka nedaća, dok je druga skupina dozvolila nošenje hamajlije poslije nedaće i to kao lijek.
Dokazi pobornika drugog stava
- Njihovi dokazi su opći argumenti koji ukazuju da je Kur’an lijek, kao što je ajet u kojem Allah kaže:
Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima.[39]
- Oni, također, kao dokaz koriste kijas (analogiju), govoreći da je zabranjena samo ona hamajlija koja u sebi sadrži širk, a dokaz tome jeste činjenica da se hamajlija uporedo spominje sa rukjom koja je širk, u hadisu gdje Poslanik kaže: „Zaista su rukja, hamajlije i gatanje širk.“[40]
Što znači: One hamajlije koje ne sadrže širk imaju status šerijatske rukje.[41]
- Također kao dokaz koriste hadis: „Ko na sebe okači nešto bit će tome prepušten.“[42]
Tj. onaj ko okači hamajliju koja sadrži širk, biće joj prepušten. „A onaj ko okači nešto od Kur’ana, njega Allah čuva i neće ga prepustiti nekome drugome, jer Allah je taj na koga se on oslanja i u koga se uzda prilikom traženja lijeka u Kur’anu.“[43]
- Također kao dokaz uzimaju i predaju da je Abdullah b. Amr b. El-As pisao dovu protiv straha i kačio ih djeci koja nisu još postala punoljetna.[44]
Bilježi se predanje Amra b. Šuajba, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao da se protiv straha uči slijedeća dova: Euzu bi kelimaatillahit-taammati min gadabihi ve šerri ibadihi ve min hemezatiš-šejaatiini ve en jahduruun. / Utječem se Allahu pomoću Njegovih savršenih riječi od njegove srdžbe, od zla Njegovih robova, od šejtanskih došaptavanja i njihovog prisustva.
On je rekao: „Abdullah b. Amr podučavao je djecu koja su punoljetna da kažu ovu dovu prije spavanja, a onome ko je bio maloljetan te nije mogao razumjeti i zapamtiti ove riječi, pisao bi je i kačio im na vrat.“[45]
Odgovor druge skupine na dokaze koje koristi prva skupina
Oni (druga skupina) tvrde da se hadisi koji zabranjuju hamajlije i talismane (dokazi prve skupine) odnose samo na hamajlije koje u sebi sadrže širk, a one koje u sebi sadrže samo Kur’an ne potpadaju pod tu zabranu.
Govoreći o zabrani talismana i hamajlija, Ibn Hadžer u svome Fethu veli: „Sve ovo se odnosi na hamajlije koje u sebi nemaju nešto od Kur’ana i slično, dok u onome što sadrži spomen Allaha nema zabrane, jer se ono koristi za teberruk kao i za traženje zaštite Allahovim imenima.“[46]
Oni kažu da se ono što se napiše od Kur’ana ne broji u hamajlije, a također i da se ono što se kači nakon nedaće ne smatra hamajlijom.
Imam Begavi u djelu Šerhus-sunneh veli: „Hamajlijama se ne smatra ono što se zapiše od Kur’ana. Seid b. Musejjib upitan je o manjim listovima na kojima se napiše nešto od Kur’ana, te se okači na žene i djecu, pa je odgovorio: ‘U tome nema ništa sporno ukoliko se stavi u kožu, papir, neku gvozdenu (metalnu) kutiju ili zašivenu materiju (platno) i sl.’“[47]
Aiša veli: „Ne smatra se (zabranjenom) hamajlijom ono što se objesi nakon nedaće. Zabranjena hamajlija je samo ona koja se stavi prije nedaće.“[48]
Odgovor prve skupine na dokaze koje koristi druga skupina
Odgovor na prvi dokaz:
Oni kažu: Nema sumnje da je Kur’an lijek, i oko toga nema razilaženja, samo je pitanje kakvoće i načina liječenja njime.
Sunnet je pojasnio da liječenje Kur’anom biva putem njegovog učenja bolesnoj osobi, a ne putem kačenja i vješanja.
Džibril je učio rukju Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Poslanik je učio sam sebi i drugima, naredio je rukju te odobrio i ashabima njeno praktikovanje.
I pored svega toga, ne postoji niti jedan dokaz da je on kačio Kur’an, naređivao taj postupak ili ga bilo kome odobrio.
Tako da je obaveza slijeđenje Sunneta i kada je u pitanju način liječenja Kur’anom, pogotovo ako se uzme u obzir da je rukja vid ibadeta, a prilikom praktikovanja ibadeta obaveza je slijediti Sunnet i u načinu praktikovanja tog ibadeta.
[1] En-Nisa, 59.
[2] Medžmu’atu resail, str. 3-5.
[3] Bilježi ga Ebu Davud, br. 3883, str. 697; Hakim, 4/241, koji kaže da je lanac ovog hadisa ispravan prema uslovima Buharija i Muslima, a da ga oni nisu zabilježili. Sa njim se slaže i Zehebi.
[4] Bilježi ga Muslim, br. 64, str. 972.
[5] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/35; El-Adabuš-šer’ijjeh, 3/67.
[6] Pogledati: El-Adabuš-šer’ijjeh, 3/68; Tuhfetul Ahvezi, 6/171.
[7] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/35; El-Adabuš-šer’ijjeh, 3/68; Tuhfetul-Ahvezi, 6/171.
[8] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/36; El-Adabuš-šer’ijjeh, 3/68; Tuhfetul-Ahvezi, 6/171.
[9] Pogledati: Tuhfetul-Ahvezi, 6/171.
[10] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/36.
[11] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/37; El-Adabuš-šer’ijjeh, 3/68.
[12] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/36; El-Adabuš-šer’ijjeh, 3/68.
[13] Pogledati: El-Adabuš-šer’ijjeh, 2/444; Tejsirul Azizil Hamid, str. 160.
[14] Pogledati: Aridatul-Ahvezi, 8/222.
[15] Pogledati: Tejsirul-Azizil Hamid, str. 168; Fethul-Medžid, 1/89; Mearidžul-kubul, 2/638.
[16] Pogledati: Aridatul-Ahvezi, 8/222; Tejsirul-Azizil Hamid, str. 168; Fethul-Medžid, 1/89.
[17] Revdatun-Nazir ve Džennetul-Menazir, 1/5356.
[18] Aridatul-Ahvezi, 8/222.
[19] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/36; Fethul-Medžid, 1/90; Mearidžul-kubul, 2/639.
[20] Ibn Abdilberr, Et-Temhid, 15/326.
[21] Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/36.
[22] Prethodni izvor, 5/36.
[23] Pogledati: Bejheki, Es-sunenul-kubra, 9/350; Begavi, Šerhus-Sunneh, 12/158.
[24] Pogledati: Tuhfetul-Ahvezi, 6/171.
[25] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/40; Begavi, Šerhus-Sunneh, 12/158.
[26] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/44; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/320.
[27] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/44.
[28] Pogledati: Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/44; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/320.
[29] Pogledati: Ibn Abdilberr, Et-Temhid, 15/326.
[30] Pogledati: Zadul-Mead, 4/327; El-Adabuš-šer’ijjeh, 2/444.
[31] Pogledati: Ibn Abdilberr, Et-Temhid, 15/326.
[32] Pogledati: Bejheki, Es-sunenul-kubra, 9/350.
[33] Pogledati: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/320.
[34] Pogledati: Fethul-Bari, 6/142.
[35] Pogledati: Fejdul-Kadir, 6/107; Mearidžul-kubul, 2/638.
[36] Pogledati: Et-Temhid, 15/327; El-Bejanu vet-tahsil, 1/439; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/319.
[37] Bilježi ga Hakim, 4/242; Bejheki, 9/589, ispravnim ga smatra Hakim i sa njim se slaže Zehebi.
[38] Ibn Abdilberr, Et-Temhid, 15/326.
[39] El-Isra, 82.
[40] Bilježi ga Ebu Davud, br. 3883, str. 697; Hakim, 4/241, koji kaže da je lanac ovog hadisa ispravan prema uslovima Buharija i Muslima, a da ga oni nisu zabilježili. Sa njim se slaže i Zehebi.
[41] Pogledati: Ibn Abdilberr, Et-Temhid, 15/327.
[42] Bilježi ga Tirmizi, br. 2072, str. 468; Ahmed, 31/81, br. 18786, a ispravnim ga smatra Albani u Tirmizijevom Sunenu.
[43] El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/320. Pogledati: Fejdul-Kadir, 6/107.
[44] Pogledati: Hašijetus-Sindi ala Sunenin-Nesai, 7/128; Avnul-Ma’bud, 10/275; Tuhfetul-Ahvezi, 9/313.
[45] Bilježi ga Tirmizi, 49, br. 3528, str. 801; Hakim, 1/733, i kaže: „Ovaj hadis ima ispravan lanac i spojen je u djelu u vezi sa kojim se ulema razilazi. Šejh Albani kaže: ‘Nije ispravan lanac do Ibn Amra, jer je u njemu Muhammed b. Ishak koji obmanjuje i prenio ga je kao mua’nan-predaju. Njime nije dozvoljeno dokazivati ispravnost vješanja hamajlija u kojima su ajeti, jer to nije preneseno ispravnim putem od Ibn Amra, a pogotovo jer je predaja mevkuf.’ (El-Kelimut-tajjib, str. 85, komentar 39)“
[46] Fethul-Bari, 6/142.
[47] Šerhus-sunneh, 12/158.
[48] Bilježi ga Hakim, 4/242; Bejheki, 9/589; ispravnim ga smatra Hakim i sa njim se slaže Zehebi.
