Hamajlije kod muslimana naših prostora 2. dio

Uzvišeni Allah veli:

…lakrdija (hezl) nikakva on nije![1]

Imam Kurtubi veli: „Tj. Kur’an nije ništavan i on nije predmet izigravanja. Hezl je suprotno od riječi džidd (ozbiljnost).“[2]

Hafiz Hakemi veli: „Tako mi Allaha, niko od neprijatelja Kur’ana nije omalovažavao Kur’an kao što su to činili zindici (nevjernici) koji tvrde da su u islamu.

Tako mi Allaha, Kur’an nije objavljen osim da se čita, radi po njemu, pridržava njegovih naredbi, kloni njegovih zabrana, potvrđuje ono što je kazano u njemu i pridržava granica koje je postavio, te da se iz njega i njegovih kazivanja uzimaju pouke i vjeruje u njega.

Sve što je u njemu od našeg je Gospodara.

Ovi su sve to zapostavili i Kur’an za leđa bacili, od njega ne pamte osim rukopis na osnovu kojeg se hrane i zarađuju, te ga uzimaju kao i sve drugo čime se stiže do harama, a ne do halala.“[3]

Govoreći o onima koji pišu ajete na način koji nije objavljen, Uzvišeni Allah kaže:

A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: “Evo, ovo je od Allaha!” – da bi za to korist neznatnu izvukli.

I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju![4]

Zatim, neispravno je i laž smatrati da pisanje ovih ajeta u ovom obliku utiče na onoga ko ih nosi, jer taj postupak nema uporište ni u jednom kur’ansko-hadiskom tekstu, niti u citatima islamskih učenjaka.

Izvor takvog uvjerenja su samo prohtjevi i strasti određenih ljudi, a onaj ko se bude povodio za prohtjevima, zalutao je u jasnu i očitu zabludu.

Uzvišeni veli:

Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?[5]

Što se tiče pisanja ajeta krvlju ili nekom nečistoćom (četvrti oblik), to nije dozvoljeno, nego je strogo zabranjeno, jer je to vid omalovažavanja Allahovih riječi.

Ako nije dozvoljeno dodirivati Mushafa bez propisane čistoće, kako onda da bude dozvoljeno pisanje ajeta nečim što je nečisto, a u ajetima se nalazi Allahovo ime.

Ibn Tejmijje veli: „Krv je također nečista i njome nije dozvoljeno pisati Allahovo ime.“[6]

Sihirbazi pišu ajete nečistom tvari s ciljem da se približe šejtanu, kako bi im ispunio neku potrebu, što bez sumnje predstavlja djelo nevjerstva, jer šejtan neće pristati da služi sihirbaza osim ako on ne uradi sve što šejtan od njega traži.

Što sihirbaz više zapada u zabludu i kufr, sve je bliži šejtanu.

Čovjek se ne može načuditi kako oni koji se pripisuju islamu ne poštivaju i ne cijene Allahove riječi i pišu ih krvlju ili nečistoćom.

Međutim, kad je vjera kod čovjeka iskvarena, iskvari se i razum i sve što je vezano za njega, kao što to pojašnjava Ibn Tejmijje kada kaže:

 „Čovjek se može iskvariti do te mjere da, kad iskvari svoju dušu i narav, teži onom što mu šteti, time se naslađuje i to sa čežnjom želi, u toj mjeri da sigurno uništava razum, moral, tijelo i imetak.

Također, šejtan je pokvaren, pa ako mu se oni koji zapisuju približe sa nekim sihrom ili sa nečim što oni vole, od kufra i širka, to oni smatraju kao mito, te onome ko im to dadne, ispunjavaju određene ciljeve, kao što npr. i onaj ko želi da nekoga ubije, dadne imetak nekome da to ubistvo izvrši, ili ga pomogne u grijehu i razvratu.

Zbog toga, mnogi od njih pišu Allahove riječi nečistom materijom, nekada okrenu harfove u ajetima, poput harfova Fatihe, ili harfova Kul Huvellahu ahad ili neke druge ajete, pišu ih sa krvlju, ili nečim što nije nečistoća ili pišu nešto što šejtana čini zadovoljnim ili to izgovaraju.

Kada napišu ili izgovore riječi koje su šejtanu drage, onda im šejtani pomažu u ostvarenju određenih ciljeva i namjera.“[7]

Što se tiče vješanja ogrlica i halki koje se spominju u petom obliku, njihov propis je shodno uvjerenju onoga ko ih nosi.

Ko vjeruje da te ogrlice same po sebi čuvaju od uroka čini veliki širk, tj. širk u rububijjetu, jer smatra da pored Allaha ima neko ko stvara i uređuje stvari i pojave, a također čini i širk u uluhijjetu, obožavanju, jer je srcem vezan za ono što je okačio, nadajući se koristi od toga, i s željom da će mu se to ostvariti.

Također, onaj ko okači ove zapise i ogrlice ima oslonac i pouzdanje da će mu one otkloniti štetu ili donijeti korist. Sve je to ibadet srca onome što je okačio a ne Allahu.

Međutim, ko smatra da je Allah taj koji štiti od uroka, otklanja štetu i donosi korist, a da su te ogrlice samo uzrok, i da ne djeluju same po sebi, onda je to mali širk, tj. širk u uzrocima, jer smatra da je nešto uzrok, a šerijat ga nije učinio uzrokom, te je na taj način sudjelovao sa Allahom u postavljanju i propisivanju uzroka nečemu.

Abdurrahman b. Sa’di kaže: „Onaj ko okači halku ili konac i sl. i to čini sa namjerom da ukloni nedaću koja ga je zadesila, ili da je spriječi prije nego se desi, čini širk.

Ako smatra da to što je okačio samo po sebi djeluje i uklanja, onda čini veliki širk, tj. širk u rububijjetu, jer smatra da pored Allaha ima neko ko stvara i uređuje stvari i pojave, a također čini i širk u obožavanju, jer je srcem vezan za ono što je okačio, nadajući se nekoj koristi od toga.

Ukoliko smatra da je Allah taj koji jedini sprječava i uklanja nedaće, a da su ogrlice samo uzrok i da ne djeluju same po sebi, onda je učinio uzrokom nešto što u šerijatu, a ni u prirodnim zbivanjima nije uzrok i na takav način čini zabranjeno djelo, jer smatrati tako je, ustvari, iznošenje laži na šerijat i na odredbu koju je Allah uspostavio u prirodi.

Šerijat je takvo nešto žestoko osudio i zabranio, a ono što je zabranjeno ne može biti uzrokom. Dok u prirodnim zbivanjima koja su zasnovana na uzročno posljedičnoj vezi to ne postoji kao uzrok koji dovodi do cilja, niti se smatra korisnim i dozvoljenim lijekom.“[8]

Ibn Hadžer veli: „To djelo je širk, jer oni preko njega žele otkloniti štetu i pribaviti korist od nekoga pored Allaha.“[9]

Naš učenjak Mehmed Handžić veli: „Među praznovjerice kojima nema osnova u propisima islama spada i vješanje kojekakvih stvari na vrat ili vezanje na ruku s namjerom da to čuva od raznih nedaća.

Vjerovati u ovakve stvari je krajnje neznanje i zabluda.

To je uzvišeni šerijat zabranio i razjasnio je da nema nikakve vrijednosti, jer nas jedini Allah može sačuvati od nesreća i nepogoda.

Alejhisselam kaže: ‘Ko objesi nešto (da ga to čuva od nesreće), bit će tome prepušten na čuvanje.’[10]

Dakle Bog toga čovjeka neće čuvati, nego će ga prepustiti na čuvanje onome, u šta se pouzdao, a to mu nikad ne može pomoći.

Priča Imran b. Husejn, jedan od Alejhisselamovih drugova, da je Alejhisselam vidio na mišici jednog čovjeka bakrenu halku, pa ga je pitao radi čega on to nosi.

Kad mu je dotični čovjek rekao da to nosi radi slabosti, Alejhisselam mu reče: ‘To će ti samo slabost povećati, baci to, jer ako umreš, a ta halka na tebi, nema ti spasa.’“[11]^/[12]

Zaključak: Dakle, svi vidovi hamajlija spomenuti u prethodnih pet oblika su zabranjeni, pa makar u njima bili ajeti ili dove, a stepen te zabrane zavisi od vrste hamajlije.

Ako se u hamajliji nalaze imena džina (na takav način se od njih traži pomoć), ili se smatra da ta hamajlija, ili ogrlica, ili grif, ili bilo šta što se nosi kao zaštita sama od sebe pomaže i štiti, onda je to veliki širk.

A ukoliko se smatra da je to što se nosi razlog i uzrok zaštite, a da je Allah taj koji štiti (zbog toga što se to nosi), onda je to mali širk, i svakako zabranjeno djelo.

Razlog zabrane jeste taj što je onaj ko je kači smatra uzrokom koji utiče na nešto, no međutim, postavlja se pitanje: da li se radi zaista o dozvoljenom uzroku?

Naravno da se ne radi, jer je to zabranjeno od strane Allaha i Poslanika i zato onaj ko taj postupak smatra uzrokom čini nešto što šerijat nije učinio da bude uzrok.

Kačenje bilo koje vrste hamajlija uz ovakvo uvjerenje je zabranjeno djelo, a onaj ko to čini je griješnik.

Štaviše, takvo vješanje je put koji čovjeka vodi ka velikom širku, jer srce onoga ko to čini mora da se veže za ono što je okačio. Zato je to mali širk i sredstvo koje vodi ka velikom.[13]

Imajući u vidu da je temaim (a to su sve vrste hamajlija, zapisa, talismana, i svega što se na tijelo vješa poput školjki, grifa, i slično) nazvan ovim imenom jer se smatralo da se njima upotpunjava lijek i izlječenje, šerijat je to zabranio iz razloga što su se predislamski Arapi nadali, preko toga, uklanjanju nedaća od sebe.

Kada bi čovjek okačio nešto što nije končić ili halka (ogrlica), nešto sasvim novo uz ubjeđenje da ga to čuva, da li bi taj njegov postupak izašao van propisa koji se odnosi na talismane i hamajlije? Poznato je da ne bi, jer propis je jedan, pa makar stvari, razlozi bili različiti.

Zbog toga se i vješanje ajeta i dova smatra talismanom, hamajlijom i ima njegov propis, jer Mudri Zakonodavac, prilikom opće zabrane (svih vrsta temaima-hamajlija), nije ništa od toga izdvojio (hamajliju sa ajetima), kao što je to učinio sa rukjom (gdje je dozvoljena rukja sa ajetima).

A također, ni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije preneseno da je on zapisivao ili da je nekom dozvolio pisanje zapisa i hamajlija.

Ovi zabranjeni talismani, zapisi i hamajlije u raznim formama i oblicima prisutni su među velikim brojem muslimanima Bosne, a razlozi koji su doveli to toga su, između ostalog, sljedeći:

Prvi: Neznanje o tevhidu (ispravnom vjerovanju) i o onome što ga poništava i umanjuje, te udaljenost od primjenjivanja Kur’ana i Sunneta u njihovim životima.

Drugi: Veliki broj muslimana obraća se i oslanja na ljude za koje smatraju da su evlije, a oni su ustvari evlije šejtana. Kod njih se ništa ne desi, a da oni ne odu kod osobe koju smatraju evlijom, kako bi im ona napravila hamajliju, koju oni plate. Takvima nije cilj ništa drugo nego da steknu imetak na bespravan način.

Treći: Prisutnost velikog broja knjiga koje sadrže razna lažna i izmišljena predanja, tako da su ove knjige uticale da ljudi počnu sprovoditi ono što se u njima od širkova nalazi.

Neke od knjiga koje sadrže razne vrste i vidove zabluda, u kojima ima više laži nego istine, a kojih se muslimani Bosne trebaju čuvati, su:

• Tajna Sulejmanovog prstena,
• Otrovna strijela protiv crvene magije,
• Tišina duše,
• Veliko Sunce bića tvog,
• Sa bismilom, a bez bismile,
• Muradija / Knjiga želja,
• Krvavo srce,
• Tajna 99 Allahovih imena i njihova svojstva.
  
  

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 9: Rukja, hamajlije i sihr – mr. Jakub Alagić

[1] Et-Tarik, 14.

[2] El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 20/11. Pogledati: Tefsirut-taberi, 30/182.

[3] Mearidžul-kubul, 2/639.

[4] El-Bekare, 79.

[5] El-Džasije, 23.

[6] Medžmuul-fetava, 35/110-111.

[7] Prethodni izvor, str. 19/34-35.

[8] El-Kavlus-sedid, Šerhu Kitabit-tevhid, str. 106.

[9] Fethul-Bari, 10/196.

[10] Bilježi ga Tirmizi, br. 2072, str. 468; Ahmed, 31/81, br. 18786, a ispravnim ga smatra Albani u Tirmizijevom Sunenu.

[11] Bilježi ga Ahmed, 33/204, br. 20000, i Hakim, 4/240, koji ga smatra ispravnim, a sa njim se slaže i Zehebi.

[12] Izabrana djela, 5/122-123.

[13] Pogledati: Ez-Zevadžir an ikitirafil-kebair, 1/364; Hašijetu Sidni ala Sunenin-Nesai, 7/112; Tejsirul-azizil-hamid, str. 154, 158, 162; Kurretu ununil muvehhidin, str. 60, El-Kavlus-sedid, str. 106, Mearidžul-kubul, 2/638-639.