Smirenost u ophođenju prema griješniku

Smirenost pri ispravljanju grešaka je osobina onih koji imaju lijepo ponašanje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je lijepo ponašanje koje niko ne može dostići.

Ibnul-Kajjim veli: „Od moralnih osobina Poslanik posjeduje najbolje i najčasnije, kao što su: blagost, staloženost, smirenost, milost, strpljivost, pouzdanost, jednostavnost, dobroćudnost, iskrenost, čistota srca od zlobe, prevare, mržnje i zavisti, skromnost, blagost prema vjernicima.“[1]

Zbog toga, on se smireno ophodio prema griješniku, čak i onda kada je to bio veliki grijeh, ako je znao da će takav odnos dovesti do cilja, tj. do ispravljanje te greške.

Dakle, smirenost je bio jedan od Poslanikovih načina u ispravljanju grešaka, a to možemo vidjeti kroz kazivanje o beduinu koji je izvršio mali nuždu u džamiji.

Od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi: „Dok smo boravili s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u džamiji, ušao je jedan beduin i počeo se mokriti u njoj.

Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi, radijallahu anhum, počeše negodovati riječima: ‘Mah, mah! (riječi osude).’

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je  upozorio: ‘Pustite ga, nemojte ga prekidati!’ – i pustili su ga dok nuždu nije završio.

Zatim ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao i rekao mu: ‘Ove džamije nisu namijenjene za mokrenje niti za vršenje velike nužde, nego za spominjanje Uzvišenog Allaha, dželle šanuhu, za obavljanje namaza i učenje Kur’ana!’

Tako je, kako mi se čini, kazao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim je naredio jednom čovjeku iz džemata da donese kofu vode i da je u zamasima pljusne po umokrenoj površini.“[2]

Primjer tome je i ophođenje Poslanika sa Hatibom kada je saznao da je on poslao pismo Kurejšijama u kojem otkriva da će Poslanik pohoditi Mekku.

Između ostalog, navodi se: „Omer reče: ‘Allahov Poslaniče, on je iznevjerio Allaha, i Njegova Poslanika, i vjernike, pa pusti me da mu prerežem grkljan!’

Tada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: ‘Šta te navelo na ono što si učinio?’

Hatib je rekao: ‘Tako mi Allaha, ja nisam prestao vjerovati u Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Samo sam htio za te ljude da učinim dobro djelo kojim će Allah zaštititi moju porodicu i moj imetak. Svaki tvoj ashab ima tamo nekog rođaka pomoću kojeg će Allah zaštititi njegovu porodicu i njegov imetak.’

‘Istinu je rekao.’ – reče Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem – ‘I nemojte mu govoriti ništa osim dobra.’

Ali Omer reče: ‘On je iznevjerio Allaha i Njegova Poslanika i vjernike, pa pusti me da mu prerežem grkljan!’

‘Zar on nije jedan od učesnika Bedra?’ – reče Poslanik i nastavi: ‘Allah je pogledao učesnike Bedra i rekao: ‘Radite što hoćete, vi ste zaslužili Džennet (ili: oprostio Sam vam).’

Omer zaplaka i reče: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’“[3]

Ovaj način se može primijeniti nad starijim osobama, koje su dugo vremena u islamu, ali zbog neznanja čine određene novotarije.

Dakle, njihove greške treba ispravljati smireno, prije svega spominjući njihove lijepe osobine, a onda ukazujući i na novotarije koje su u koliziji sa vjerom i praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić

[1] Zadul-me’ad, 1/66.

[2] Bilježi ga Muslim, br. 100, str. 138.

[3] Bilježe ga Buhari, br. 3984, str. 720, i Muslim, br. 161, str. 1089.