Razotkrivanje šubhi

Jedan od važnijih načina ispravljanja akidetskih grešaka jeste pojašnjavanje i otkrivanje šubhi preko kojih sljedbenici prohtjeva žele obmanuti ljude.

Sljedbenici prohtjeva ljude obmanjuju prikazujući im neistinu istinom, grešku ispravnim djelom, tako da ljudi i pomisle da se radi o istini, a u suštini nije tako, nego se samo radi o šubhama.

Najbolji način uklanjanja ovih šubhi jeste njihovo otkrivanje i pojašnjavanje, kako bi se razdvojila Istina od neistine i kako bi se ispravile greške koje ljudi čine pod uticajem ove obmane.

Ibnul-Kajjim veli: „Šubha je nazvana šubhom jer se kroz nju neistina čini Istinom, pa se na tijelo neistine obuče odijelo Istine, te se ona smatra Istinom.

Većina ljudi je po vanjštini dobra i želi dobro i kada vidi takvo stanje, pomisli da se radi o Istini.

Međutim, učeni i dobro upućeni znaju o čemu se radi i ne bivaju obmanuti. Oni gledaju ispod te odjeće i na takav način otkrivaju suštinu toga.“[1]

U djelu El-Mu’džemul-vesit stoji: „Šubha je obmanjivanje, a ona u šerijatu označava nešto što je sumnja i zbunjenost koja utiče da čovjek nije siguran šta je dozvoljeno, a šta je zabranjeno, šta je istina a šta neistina.“[2]

Pod šubhom u ovom poglavlju se misli na ono što novotari uzimaju kao dokaz kako bi opravdali svoja djela i uvjerenja vezana za tevhid ibadeta, te na taj način neistinu učinili Istinom, bez obzira da li se radilo o vjerskim ili razumskim argumentima ili ono što su učinili dokazom ispravnosti svoga stava, a ustvari, nije tako.

Primjer tome su priče koje prenose kojima potvrđuju svoja uvjerenja.[3]

Onaj ko želi da otkriva stvarnost šubhi i da odgovara na njih, mora imati šerijatsko znanje. Zatim, mora dobro da poznaje one koji izmišljaju i šire šubhe. Mora razumjeti suštinu šubhe, a potom pokušati da pronađe najbolji način njenog razotkrivanja i odgovora onima koji je zastupaju.

Odgovor na šubhu i njeno razotkrivanje biva shodno razlogu pojave šubhe i upadanja u nju, a uzroci su mnogobrojni.

Razlog može biti nerazumijevanje dokaza iz Kur’ana i Sunneta ili nerazumijevanje razumskog dokaza.

Ako je uzrok pojave šubhe, primjera radi, nerazumijevanje kur’anskih ajeta, na način da se slijede manje jasni ajeti (mutešabih), ili da se jasni (muhkem) podređuju nejasnim,  kao što to čine džehmije u polju Allahovih atributa, njima se odgovara na način da se prvo pojasni šta su to jasni, a šta manje jasni ajeti, zatim da se pojasni kur’ansko pravilo koje su koristile prve generacije i sljedbenici Sunneta, a radi se o usklađivanju manje jasnih ajeta sa jasnim ajetima, iz razloga što je slijeđenje manje jasnih ajeta a ostavljanje jasnih put onih koji žele smutnju, kao što nas o tome Allah obavještava:

On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.[4]

Ibn Kesir kaže: „Uzvišeni Allah saopćava da u Kur’anu ima ajeta koji su jasni i koji čine srž Knjige, tj. koji su sasvim jasni i u kojima nema dvosmislenosti, te drugih, čija su značenja za mnoge ljude i pojedince nejasna.

Smisao toga je da se nejasni usklade sa jasnim ajetima.

Ko to učini na Pravom je putu, a ko učini suprotno, na suprotnom je putu.

Zato Uzvišeni Allah kaže: oni su glavnina Knjige, tj. srž, matrica kojoj se vraća u slučaju nejasnoće, a drugi su manje jasni, tj. njihovo značenje formalno jezički i strukturalno, ali ne i stvarno, može biti u skladu s jasnim, ili nečim drugim.“[5]

Zatim kaže: „O onima koji su željni smutnje kaže: slijede one što su manje jasni, tj. oni uzimaju ono što je nejasno, kako bi to mogli iskriviti prema svojim pokvarenim namjerama, budući da postoji mogućnost promjene izraza.

Što se tiče onoga što je jasno utvrđeno, oni se time ne bave jer to ih otkriva i stoji kao dokaz protiv njih.“[6]

Jedan od najodgovarajućih primjera šubhi kod muslimana Bosne, kada su u pitanju manje jasni ajeti jeste stav da je Allah sa svojim Bićem na svakome mjestu.[7]

Oni svoj stav dokazuju ajetom:

A On je s vama gdje god bili.[8]

Kao i ajetom:

On je s njima gdje god da su.[9]

Ovi dokazi se ubrajaju u manje jasne ajete, pa neki ljudi misle da ajeti u svojoj formi ukazuju da je Allaha Svojim Bićem na svakome mjestu.

Oni smatraju da izrazi (s vama) i (s njima) ukazuju na takvo razumijevanje te su uvjereni da se spomenuta prisutnost (s vama) i (s njima) odnosi na mjesto, tj. da je Allah na svim mjestima gdje se nalaze stvorenja.

Odgovarajući na ovu šubhu pozivamo se na jasne dokaze koji ukazuju da je Allah odvojen od stvorenja, da je iznad njih, uzdignut iznad Arša, a da se prisutnost u ajetima (s vama) i (s njima) tumači kao prisutnost znanja i obuhvatanja, kao što su to kazali učenjaci prvih generacija.[10]

Imam Ahmed veli: „Ovo se odnosi za prisustvo znanja, jer je Allah iznad Arša, iznad sedmog neba i On sve zna. Allah je odvojen od stvorenja i nijedno mjesto nije bez Njegovog znanja.“[11]

Ukoliko je neka šubha zasnovana na slabom ili izmišljenom hadisu, onda se razotkriva na način da se slabost hadisa pojasni, a zatim iznesu vjerodostojni argumenti, bilo da su iz Kur’ana ili Sunneta.

Jedan od najjasnijih primjera ove šubhe jeste tevessul osobama dobrih ljudi kod sufija i kod nekih muslimana u BiH.

Autor knjige Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenje uleme, navodi dove u kojima se čini tevessul (umiljavanje Allahu) poslanicima i evlijama, nazivajući je Dova tevessula s poslanicima i dobrim Allahovim robovima. Između ostalog kaže: Ja rabbi netevessulu ilejke bil-enbijai vel-murselin en tekune lena mu’inen… Zatim je spomenuo imena poslanika spomenutih u Kur’anu, a potom kazao: Ja rabbi, bi ali bejtir-resul  iftah lena babel-vusul… Nakon toga spominje imena pravednih halifa, muhadžire i ensarije, a sve to završava dovom  evlijama i dobrim ljudima: Ja rabi bil-evlijai ves-salihine idž’alna minel-fatihin.“[12]

Pojašnjavanje i razotkrivanje ove šubhe biva na način da se pojasni slabost hadisa koji govore o tevessulu osobama.

Šejh Muhammed Nesib er-Rifa’i u knjizi Et-Tevessu ila hakikatit-tevessulil-mešru’i vel-memnu’ sakupio je dvadeset i dva slaba hadisa kojima sufije dozvoljavaju tevessul osobama, te je pojasnio razloge njihove slabosti.

Također, spomenuo je i četiri slabe predaje o tome da su ashabi koristili ovaj tevessul, a koje se koriste kao dokaz u ovoj tematici.

Nekada uzrok šubhe bude pogrešno razumijevanje ispravnog vjerskog teksta.

U tom slučaju se odgovara na način da se taj tekst pojasni onako kako su ga razumjeli ashabi i prve generacija ovog ummeta, jer oni najbolje poznaju vjeru i najbolje razumiju značenja arapskog jezika.

Nekada se šubha može pojaviti zbog nekih drugih uzroka, poput: uzimanje nekih vjerskih tekstova, a zapostavljanje drugih, neosnovano tumačenje (te’vil), oslanjanje na izmišljene priče i snove, slijeđenje strasti, slijeđenje vođa koji su na zabludi i dr.

Nekad se šubhe mogu razotkrivati na način da se one smatraju bolestima srca. Bolesti srca su različite i one mogu odvesti do potpunog uništenja, tako da se Istina više ne smatra istinom, da se ona mrzi ili da se iskazuje ljubav prema neistini.

Tumačeći ajet:

U njihovim srcima je bolest[13], Šejh Sa’di kaže: „Pod bolešću ovdje misli se na bolest sumnje, šubhe i licemjerja.

Srce biva izloženo dvjema bolestima koje ga odvode od ispravnog puta, a to su bolest sumnji (šubuhat) i bolest strasti (šehevat).

Nevjerstvo, licemjerje, sumnje i novotarije su bolesti vezane za šubhe, dok su blud, želja za razvratom i griješenjem bolesti vezane za šehve, kao što kaže Allah:

…pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno,[14] ovdje se misli na blud.

Spašen je onaj ko se spasi od ove dvije bolesti, ko ima jako vjerovanje i ubjeđenje, ko se strpi pa ne bude grijehe činio. Takav će da uživa u odjeći spasa.“[15]

U komentaru Tahavijine akide, Ibn Ebil-Izz veli: „Postoje dvije vrste oboljenja srca, kako je ranije rečeno: ono od strasti i ono od sumnje. Ovo potonje je opasnije, a najgora sumnja je ona koja se tiče sudbinskog određenja (kadera).

Ponekad srce oboli tako jako da ga njegov vlasnik više i ne osjeća, a sve zbog ne posvećivanja pažnje zdravlju srca i razlozima njegovog zdravlja.

Štaviše, srce ponekad može i umrijeti, a da njegov vlasnik ne bude svjestan njegove smrti! Znak toga jeste da njega ne bole rane koje mu nanose ružne stvari, niti ga boli to što ne poznaje Istinu i što ima pogrešna vjerovanja.

Naime, srce u kojem ima života osjeća bol kada mu dođe nešto ružno, kao što ga boli i nepoznavanje Istine.“[16]

Također veli: „Naime, imaju dvije vrste bolesti od kojih obolijevaju srca: jedna je vezana za sumnju, a druga za strast, i obje su spomenute u Kur’anu.

Uzvišeni kaže:

Na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno![17]

Ovdje je posrijedi bolest uzrokovana strašću.

Uzvišeni još kaže:

Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava![18]

A što se tiče onih čija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje već imaju![19]

Ovo oboljenje zove se sumnja i ono je opakije od oboljenja koje se zove strast, jer za ovu potonju postoji nada da će se izliječiti zadovoljenjem strasti, dok za sumnju nema lijeka, osim da Allah čovjeka obuhvati Svojom milošću.“[20]

Razotkrivanje i pojašnjavanje šubhi u ovome smislu nije ostvarivo, osim ako se prije toga srce ne izliječi, kako bi bilo spremno da prihvati istinu. Tek nakon toga se pojašnjava istina koja je smatrana neistinom.

Liječenje srce ostvaruje se putem pokornosti Allahu, kroz podsticanje na djela koja povećavaju iman i upozoravanje na djela koja ga smanjuju.

Ibnul-Kajjim veli: „Ukoliko se ovoga bude svjesno, onda treba znati da je srcu potrebno ono što mu snagu daje, kao što je vjerovanje i pokornost.

Također, ono je potrebno i zaštitu od onoga što mu šteti, a ta zaštita se ostvaruje putem napuštanja grijeha i svega što je neispravno, kao i izbacivanjem onoga što u srce unosi nered i to putem iskrene teube i molbe za oprostom grijeha.“[21]

Ukoliko je srce ispravno, bit će ispravna i ostala djela i na taj način čovjek će se sačuvati svih grešaka, uz Allahovu pomoć.

U hadisu koji je muttefek-alejh Nu’man b. Bešir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Zaista je halal jasan i zaista je haram jasan, a između njih su sumnjive stvari koje mnogi ljudi ne poznaju.

Ko se bude čuvao sumnjivih stvari sačuvat će svoju vjeru i čast. A ko bude činio sumnjive stvari, past će u haram.

Takav je kao pastir koji čuva svoje stado oko zabranjenog posjeda, a svakog momenta se može dogoditi da stado uđe u njega. Zaista, svaki vladar ima svoje zabranjene posjede. Zaista, Allahovi zabranjeni posjedi jesu Njegove zabrane.

Doista je u tijelu jedan organ, kada je on zdrav, cijelo tijelo je zdravo, a kad on oboli, cijelo tijelo oboli. Uistinu je to srce.”[22]

A kako odbiti šubhu onaj ko ima čisto srce pojasnio je Ibnul-Kajjim: „Šubha se pojavljuje u srcu i ne da mu da spozna Istinu. Ukoliko srce osjeti bit znanja, ona na njega ne može djelovati. Znanje utiče da je srce odbije i da spozna njenu neispravnost.

Ako srce nije spoznalo suštinu i bit znanja, šubha u njega ulazi čim dođe u dodir sa njim. Ukoliko je ne pokuša suzbiti, šubha dolazi jedna za drugom tako da srce postaje puno sumnje i nejasnoća.

Srce napada dvije vojske: jedna je vezana za strasti, a druga za sumnje. Ako se srce njima prikloni, one njime zavladaju i obuzmu ga, a jezik i ostali organi čine onako kako srce zahtijeva.

Kada srce upije u sebe razne neispravne šubhe, onda se to osjeti na riječima i jeziku koji samo priča ono što je sumnjivo i nejasno, pa onaj neznalica ko to sluša pomisli da su te riječi plod velikog znanja. A ustvari, to je samo rezultat neznanja i nepostojanja čvrstog uvjerenja.

Dok sam odlazio kod Šejhul-islama, on mi je kazao: ‘Nemoj da ti srce spram šubhi bude kao spužva koja ih upija, nego neka  bude poput stakla, tako da po njemu samo prođe, i ne zadržava se, nego je njegova čvrstina odbija.

Ako tako ne učiniš, sve šubhe koje naiđu nastanit će se u tvome srcu i ono će postati njihovo boravište.’“[23]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić

[1] Miftaru daris-sa’adeh, 1/443.

[2] El-Mu’džemul-vesit, 1/471. Pogledati: Esasul-belagah, str. 320.

[3] Pogledati: Šubuhatl-mubtedi’ah fi tevhidil-ibadeh, 1/39.

[4] Ali Imran, 7.

[5] Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/6-7.

[6] Prethodni izvor, 2/8.

[7] Pogledati poglavlje La ilahe illellah Muhammed resulullah.

[8] El-Hadid, 4.

[9] El-Mudžadela, 7.

[10] Pogledati poglavlje La ilahe illellah Muhammed resulullah.

[11] El-Mesail ver-resail el-mervijjeh anil-imam Ahmed b. Hanbel fil-akideh, 1/319.

[12] Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenje uleme, str. 154-157.

[13] El-Bekare, 10.

[14] El-Ahzab, 32.

[15] Tejsirul-kerimir-rahman, 1/49.

[16] Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/360.

[17] El- Ahzāb, 32.

[18] El-Bekare, 10.

[19] Et-Tevbe, 125

[20] Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 1/258.

[21] Igasetul-lehfan, 1/25.

[22] Bilježe ga Buhari, br. 52, str. 17, i Muslim, br. 107, str. 692, i ovo je njegova verzija.

[23] Miftahu daris-se’adeh, 1/442-443. Pogledati: Emradul-kalbi ve šifauha, str. 5.