Vjerovanje Bošnjaka
white mosque under cloudy sky
Otklanjanje devijacija u akidi

Pojašnjavanje vrijednosti islama i ponosa njegovih pripadnika 1. dio

  1. Pojašnjavanje vrijednosti islama i ponosa njegovih pripadnika 1. dio
  2. Pojašnjavanje vrijednosti islama i ponosa njegovih pripadnika 2. dio

Jedno od najvažnijih sredstava u ispravljanju akidetskih grešaka je pojašnjavanje veličine islama i ponosa i snage njegovih pripadnika, s obzirom da je vladavina komunizma tokom četrdeset pet godina ostavila jak uticaj, tako da su neki muslimani napustili islam u potpunosti, neki su ga slabije primjenjivali, dok su neki pogrešno razumjeli određena pitanja, kao što je el-vela vel-vera (ljubav i prezir u islamu).

Također, uticaj zapadne ideologije ostavio je ogromne tragove koji su doveli do neznanja o veličini i vrijednosti islama.

Ova ideologija obmanjivala je muslimane i širila tezu da je islam uzrok nazatka muslimana, kao što je i kršćanstvo bilo uzrokom nazatka kršćana.

Također i pojava oponašanja nevjernika doprinijela je neznanju o veličini i važnosti islama.

Kada bi muslimani bili svjesni da je islam najbolja, najuzvišenija, prava i kod Allaha jedino priznata vjera i da je njihov ummet najbolji ummet koji se ikada pojavio, ne bi slijedili one koji nisu na njihovom stepenu.

Islam je poseban i ističe se u odnosu na druge vjere i kada je u pitanju vjerovanje, a i kada su u pitanju ponašanje i zakoni života.

 Zbog toga i muslimani imaju posebnost u odnosu na druge i oni trebaju biti predvodnici, oni koji se slijede, a ne oni koji nekoga drugog slijede.

Kako je moguće da muslimani napuste ovu snagu, ponos i čast, te da se povedu za onima koji nisu na njihovom stepenu.

Uzvišeni Allah veli:

Islam je jedina ispravna vjera kod Allaha.[1] – tj. „jedina vjera koja je validna i sa kojom je Allah zadovoljan, kao što kaže:

Zadovoljan sam da vam islam bude vjera.[2]

A ko bude želio neku drugu vjeru mimo islama, ona mu neće biti primljena.[3]

To je vjera koju je Allah propisao i poslao poslanike da je dostave, u koju je On uputio Svoje dobre robove i pored koje ni jednu drugu neće prihvatiti.“[4]

U komentaru ovog ajeta, Ibn Kesir kaže: „To je potvrda od Uzvišenog Allaha, da kod Njega nema druge vjere koja će biti primljena osim islama.

Islam je slijeđenje poslanika, koje je ljudima Allah poslao zapečativši to poslanstvo s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve ka Allahu osim njegova puta.

Stoga, ko dođe kod Allaha sa nekom drugom vjerom, nakon poslanstva Muhammedova, to od njega neće biti primljeno, kao što Uzvišeni Allah kaže:

A ko bude želio neku drugu vjeru mimo islama, ona mu neće biti primljena!”[5]/[6]

Islam je vjera svih poslanika, ali je tokom historije to izvitopereno, pa se danas nazivaju drugim imenima.

Musaova vjera je islam i njegova knjiga je od Allaha, međutim, njegovi sljedbenici su to kroz historiju izmijenili i ubacili nešto što nije od nje. Iskrivili su njegovu knjigu i vjeru, tako da su zbog tih grešaka izašli iz islama, i ona se više ne zove islamom.

Isto tako, Isaova vjera je islam i njegova knjiga je od Allaha, ali, njegovi sljedbenici su to kroz historiju izmijenili i ubacili nešto što nije dio nje. Iskrivili su njegovu knjigu i vjeru, tako da su zbog tih grešaka izašli iz islama, i ona se više ne zove islamom.

Zatim je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa islamom i sa Kur’anom i zagarantovao da će ih sačuvati do Sudnjeg dana, te da ni jednu drugu vjeru, osim islama kojem je pozivao Muhammed, neće prihvatiti.

Ukoliko je musliman ovoga svjestan, onda mu nije dozvoljeno niti ispravno (ako je razuman) da slijedi neku drugu vjeru mimo islama, jer to mu, prvo, to neće biti prihvaćeno, a drugo, računat će mu se grijehom, pa makar on to smatrao i neznatnim.

Zatim, dodajući ovome i činjenicu da je Allah usavršio i upotpunio vjeru i da je u njoj pojašnjeno sve što je vezano za vjerovanje, ibadete i međusobne odnose.

Zatim ona pojašnjava sve što je vezano i za ovaj i za Onaj svijet, pa zašto se onda musliman okreće nečemu drugome.

Nema sumnje da je to zbog neznanja o veličini i važnosti islama kao i neznanja o tome da je on savršen u svim segmentima.

Kao što je Allah dao da islam bude najbolja vjera, tako je dao i da njegovi sljedbenici budu najbolja zajednica. Allah kaže:

Vi ste najbolja zajednica koja se ikada pojavila.[7] – tj. „vi ste najbolji i najkorisniji drugim ljudima. Dakle, najbolja zajednica (ummet) i najkorisnija ljudima.“[8]

Allah nije stvorio bolje ljude od zajednice i sljedbenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.[9]

Da li priliči muslimanu, pripadniku najboljeg ummeta i zajednice, da slijedi nekoga koji nije na njegovom nivou?

Kao što je Allah opisao ummet Muhammeda kao najbolji umet, opisao ga je i kao  zajednicu srednjeg puta, između puta jevreja i kršćana.

Uzvišeni Allah kaže:

Vi ste zajednica srednjeg puta.[10] – tj. zajednica pravde, zajednica koja ne prelazi granice, niti je žestoka, niti je popustljiva, zajednica koja u sebi ne sadrži bilo kakav vid ekstremizma.[11]

Ibn Kesir kaže: „Imajući u vidu da je Allah ovu zajednicu učinio umjerenom, On ju je i posebnom učinio najsavršenijim vjerozakonom, najispravnijim pravcem i najjasnijim putem.“[12]

Imam Taberi kaže: „Ovu zajednicu Allah je opisao umjerenom, jer je ona umjerena u svojoj vjeri.

Oni ne pretjeruju poput kršćana u pobožnosti i stavu koji su kazali u vezi sa Isaom, alejhisselam, niti su nemarni poput jevreja koji su izmijenili Allahovu knjigu, ubijali vjerovjesnike i iznosili laž na Allaha, iskazujući nevjeru u Njega.

Ova zajednica je umjerena i na srednjem je putu. Allah ih je tako opisao, jer su Njemu najdraže umjerene stvari.“[13]

Da bi se upotpunila svijest kod muslimana po pitanju vrijednosti islama i muslimana, napravit ćemo paralelu između islama i jevreja i kršćanstva.

Umjerenost (srednji put) islama

Islam je vjera sredine i umjerenosti, između žestine i popustljivosti. Ovom umjerenošću mora se okititi svako ko traga za Istinom, u svakom vremenu i mjestu. Ljudi ne smiju biti poput jevreja i kršćana koji su granice prelazili, i o Allahu neistine iznosili.

Umjerenost islama između jevreja i kršćana se ogleda u nekoliko segmenata:

1– Vjerovanje u Allahovu jednoći i atribute (tevhid i sifati). [14]

U vjerovanju u jednog Allaha muslimani su umjereni, i između jevreja i kršćana.

Jevreji su opisali Allaha osobinama stvorenja koje ukazuju na mahane i nedostatke i uporedili su Tvorca sa stvorenjima. Kazali su da je Allah siromah, da Mu je ruka stisnuta, da se On, nakon što je upotpunio stvaranje, umorio i da se odmarao u subotu, kao i mnoge druge mahane i nedostatke.

Kršćani tvrde da je Isa sin Merjemin, Bog, ili da je jedan od trojice, ili da je Božiji sin. Oni kažu da Isa stvara, opskrbljava, oprašta i milost spušta, te da nagrađuje i kažnjava. Smatraju da su ga jevreji ubili. Visoko neka je Allah od onoga čime ga opisuju.

Muslimani smatraju da je Bog jedan, da nema mahana, opisuju Ga svojstvima savršenstva i ne smatraju da iko Njemu ima sličan. Muslimani kažu:

Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova.[15]

Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik – i prije njega su dolazili i odlazili poslanici – a majka njegova je uvijek istinu govorila; i oboje su hranu jeli.

Pogledaj kako Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj, zatim, njih kako se odmeću.[16]

2– Vjerovjesnici i evlije[17]

Jevreji su imali neprijateljski odnos prema velikom broju vjerovjesnika i dobrih ljudi, velikih broj vjerovjesnika nisu prihvatili i smatrali su ih lažnim, a koje su priznali oholo su odbijali da ih slijede, i optuživali su ih raznim optužbama, pripisujući im mahane.

Ubijali su vjerovjesnike bez ikakvog prava na to, a ubijali su i one koji su među ljudima širili pravdu i pravedan odnos.

Kršćani su otišli u drugu krajnost, smatrali su ih suparnicima Bogu u stvaranju i obožavanju, a svoje svećenike slijepo su slijedili kada bi ohalalili haram, a oharamili halal. 

Muslimani vjeruju da jedino Allah stvara i upravlja, da jedino On u vjerozakon vjerovjesnika dodaje šta hoće i iz njega negira šta hoće.

Oni vjeruju u sve vjerovjesnike, ne praveći razliku među njima, pomažu ih i vole, te im priznaju stepen koji im i pripada.

Dakle, smatraju ih poslanicima, koji laž ne iznose, i robovima koji se ne obožavaju. Uzvišeni Allah veli:

Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!”

Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”[18]

3– Ibadet i vjerozakon[19]

Allah je zabranio jevrejima mnogo lijepih stvari, dao im je teške propise vezane za taharet i čišćenje od prljavštine, ali su oni i pored toga zapostavili sami cilj tahareta, zapostavili su obožavanje Allaha, pa čak i subotom, koja im je propisana kao dan u kojem se trebaju posvetiti samo ibadetu.

Kršćani su dozvolili veliki broj loših djela, praktikovali s mnogo toga što je prljavo i nečisto, te su obožavali Allaha putem novotarija koje nemaju nikakvog uporišta u Allahovoj vjeri.

Muslimanima je Allah dozvolio lijepe stvari, zabranio im je ružne, i uputio ih je u vjeru poslanika, te su oni obožavali Allaha onako kako je propisano, ne unoseći nikakve novotarije u polje ibadeta.

Ibn Tejmijje veli: „Ovo je ta vjera, islam, koju su širili svi poslanici. Ona označava predanost samo Allahu i nikome drugome pored Njega. To je čista vjera Ibrahimova.

Onaj ko se preda i Allahu i nekome drugome postaje mušrik, a onaj ko se Njemu nikako ne preda, smatra se oholnikom.“[20]

Ova umjerenost i srednji put su jedan od najznačajnijih znakova islama.

Vrlina je biti u sredini između dvije krajnosti i to je nešto čemu teže svi razumni ljudi, u svakom vremenu i mjestu.

Imajući u vidu da neki muslimani u Bosni nisu spoznali Allaha onako kako treba, to ih je navelo do toga da se priklone onome što su vidjeli kod neprijatelja Allaha, tj. ateista i nevjernika, koji su ostavili trag na njih, što je dovelo do pojave grešaka u vjerovanju i ibadetima.

Da su oni svjesni islama kao najpotpunijeg zakona, najboljeg pravca i najjasnije staze, ne bi se priklonili onima na koje se Allah rasrdio niti onima koji su zalutali.

Cilj ovog je bio da se pojasni vrijednost i veličina islama, te da je to vjera svih poslanika, da je to jedina vjera koju je Allah objavljivao.

Međutim narodi prije Muhammedovog ummeta izmijenili su svoje knjige te skrenuli sa izvorne vjere svojih poslanika, zato je Allah poslao posljednjeg poslanika Muhammeda, sa Kur’anom, i zagarantovao da će i Kur’an i islam sačuvati sve do Sudnjeg dana.

Zatim je naredio da svi narodi moraju prihvatiti islam koji je dostavio Muhammedu, te nam objasnio da je to jedina vjera kod Allaha prihvaćena, a svi oni koji na Sudnjem danu dođu sa nekom drugom vjerom bit će na gubitku.

Međutim, ako bi čovjek musliman i spoznao vrijednost i veličinu islama, može se zapitati gdje da ide i koga da slijedi, imajući u vidu da u Bosni danas postoji nekoliko islamskih sekti i grupacija, od kojih su maturidije, ešarije, racionalisti (modernisti), sufije, šije, tu su i orijentalisti.

Zatim tu su neki pokreti i nove skupine, poput pokreta Muslimanske braće koji slijede Hasana El-Bennu, zatim postoji i džemat tekfira koji slijede Ebu Muhammeda el-Makdisija.

Svako od ovih skupina za sebe kaže da je na ispravnoj stazi i poziva da se njoj pristupi, da je ona na Istini, a da su drugi u zabludi.

[1] Ali Imran, 19.

[2] El-Maide, 3.

[3] Ali Imran, 85.

[4] Muhtesaru tefsiril-Begavi, 1/112.

[5] Ali Imran, 85.

[6] Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/25.

[7] Ali Imran, 110.

[8] Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/93.

[9] Pogledati: Muhtesaru tefsiril-Begavi, 1/136.

[10] El-Bekare, 143.

[11] Pogledati: El-Muharrerul-vedžiz, 1/368; El-Džami’u li ahkamil-Kur’an, 2/153; Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/458.

[12] Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/458.

[13] Tefsirut-Taberi, 2/11.

[14] Pogledati: Es-Safedijje, 2/310.

[15] En-Nisa, 171.

[16] El-Maide, 75.

[17] Pogledati: Es-Safedijje, 2/311.

[18] Ali Imran, 64.

[19] Pogledati: Es-Safedijje, 2/310-314.

[20] Minhadžus-sunneh, 5/171. Pogledati: Es-Safedijje, 2/310-314; Medžmu’ul-fetava, 3/370-374; El-Dževabus-sahih limen beddele dinel-Mesih, 1/69-72, 2/135-154.

Vjerovanje Bošnjaka