Pojašnjavanje važnosti slijeđenja i opasnosti inoviranja u vjeri
Jedno od najvažnijih sredstava u ispravljanju akidetskih grešaka jeste pojašnjavanje važnosti slijeđenja Poslanika i opasnosti inoviranja u vjeri, iz razloga što su novotarije u BiH nadvladale Sunnet.
To je dovelo do toga da se uvedu obredi i ibadeti koji nemaju osnove u vjeri i da se poznatim ibadetima doda nešto što je neispravno, a što ljudi misle da je istina, zbog toga i odbijaju da nešto na tom polju promijene, posebno ako se uzme u obzir da su običaji naslijeđeni od predaka, pa čak i od prije nekoliko vijekova.
Onoga ko kaže ili učini nešto što je suprotno njihovoj praksi i uvjerenjima smatraju osobom koja izmišlja neku novu vjeru i mezheb, koji oni ne slijede, pa iz tog razloga reaguju veoma burno.
Također, dosta učenih ljudi stali su na njihovu stranu, odobravaju njihove postupke, te ih pozivaju da ne ostavljaju tradiciju i običaje naslijeđene od predaka.
Takav pravac i razmišljanje su neprihvatljivi, jer ukoliko tako smatramo i taj način kao ispravan uzmemo, onda dolazimo do zaključka da ljudima uopšte nije bilo potrebno slati poslanike i objavljivati knjige.
Allah je poslao poslanike i objavio knjige baš iz razloga da bi ljudima bio pojašnjen ispravan put koji vodi do Njega.
Pobornike ovakvog shvatanja Uzvišeni Allah osudio je u ajetu kada je kazao:
A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravome putu bili!?[1]
Uzvišeni Allah poslao je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, narodu koji je svoje pretke slijedio i čije su greške bile brojnije od ispravnih djela.
Oni su pored Allaha obožavali i druga božanstva, pa ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ka Istini i uputi.
Narod mu se odazvao, pokorio i prihvatio da slijedi njegova uputstva, a ostavio je praksu svojih predaka.
Zbog toga je Uzvišeni Allah zadovoljan njima, a i oni Njime, te su oni postali najbolja generacija ummeta Poslanikovog, odnosno, općenito najbolja generacija ljudi koja se ikad pojavila.
Zato onaj ko želi da Allah njime bude zadovoljan, i da se u Džennetu nastani, mora da slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Uzvišeni Allah kaže:
Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime.
Za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.[2]
Na važnost slijeđenja ukazuje i činjenica da su islamski učenjaci postavili uslove da bi se određeno djelo kod Allaha primilo, bez obzira da li bilo vezano za uvjerenje ili praksu, a jedan od tih uslova je i slijeđenje prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Dokazi iz Kur’ana i Sunneta koji upućuju na obaveznost slijeđenja Poslanika, te ostavljanje svega što se tome suprotstavlja, mnogobrojni su, kao i govor uleme, a ovdje ćemo spomenuti samo neke:
Uzvišeni Allah kaže:
Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na Onome svijetu, i koji često Allaha spominje.[3]
Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.[4]
I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je slijeđenje njegove prakse, i upozorio je na opasnost suprotstavljanja istoj.
Buhari bilježi od Ebu Hurejrea da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Svi moji sljedbenici ući u će Džennet, osim onih koji to odbiju.“ Neko upita: „A ko će odbiti da uđe u Džennet, Allahov Poslaniče?“ „Onaj ko bude slijedio moj put, ući će u Džennet, a ko ne bude, taj odbija da uđe.“ – kazao je Poslanik.[5]
Također, on prenosi od Ebu Musaa da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazivao: “Primjer mene i onoga s čime me je Allah poslao je poput primjera čovjeka koji je došao jednom narodu i rekao mu: ‘Narode moj, svojim sam očima vidio (neprijateljsku) vojsku, i zaista sam vam ja opominjač! Spašavajte se!’, pa ga je poslušala jedna grupa iz njegovog naroda, te su se na vrijeme pokrenuli, otišli i tako se spasili.
Druga grupa nije mu povjerovala, nego su ostali na istom mjestu, pa ih je ujutro napala vojska i potpuno ih uništila i istrijebila.
Eto, to je primjer onoga koji se meni pokorava i slijedi ono s čime sam ja došao (Objavu), a to je primjer i onoga koji je meni neposlušan i poriče Istinu s kojom sam došao.”[6]
Ebu Hurejre prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pitajte me za ono što vam ja ne spomenem! One prije vas upropastilo je to što su mnogo pitali i razilazili se sa svojim poslanicima.
Kada vam nešto zabranim, klonite se toga, a kada vam nešto naredim, obavljajte to koliko možete!”[7]
Tirmizi prenosi da je Irbada b. Sarijea, radijallahu anhu, rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je održao govor od kojeg su srca zadrhtala i oči orosile suzama, pa smo rekli: ‘Allahov Poslaniče, kao da je ovo oproštajni govor, pa nam nešto oporuči!’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Savjetujem vas da budete bogobojazni prema Uzvišenom Allahu, poslušnost i pokornost, pa čak kada bi abesinijski rob postao vaš zapovjednik.
Zaista, ko poživi od vas vidjet će mnoga razilaženja. Ni u kom slučaju neslijedite novine u vjeri, jer svaka novina u vjeri je zabluda.
Zato, onaj ko to doživi neka se drži mog sunneta i sunneta mojih pravednih halifa nakon mene. Čvrsto se prihvatite toga, kao kada bi nešto stisnuli svojim kutnjacima.“[8] Tirmizi kaže da je ovo hasen-sahih predaja.
Prve generacije muslimana razumjele su važnost slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pozivali su ka njemu, te su osuđivali svakog onog ko tu praksu nije slijedio.
Imam Asbehani kaže: „Kada je u pitanju sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nemamo drugog izbora osim da ga slijedimo i prihvatimo.“[9]
Jedne prilike neki čovjek je došao da imama Šafiju upita o nečemu, pa mu Šafija reče: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudio je tako i tako.“ Čovjek upita: „A šta ti kažeš?“ (Imam ljutito odgovori): „Subhanallah! Zar me vidiš u crkvi, zar me vidiš u sinagogi, zar na mom struku vidiš monaški pojas!? Ja ti kažem: ‘Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je presudio tako.’ A ti kažeš: ‘Šta ti misliš?’“[10]
Mudri Zakonodavac je za slijeđenje odredio veliku nagradu, dok je za inoviranje u vjeri pripremio veliku kaznu.
Muslim prenosi da je Džerir ibn Abdullah, radijallahu anhu, rekao: „Kod Božijega Poslanika, alejhisselam, došli su neki beduini, a na njima je bila vunena odjeća. Kada je on vidio u kakvom su stanju, da im je potrebna pomoć, podstaknuo je ljude da daju sadaku, no oni se nisu odazvali i to se vidjelo na njegovom licu.
U tom trenutku je jedan ensarija donio kesu srebrenog novca, zatim je došao drugi, a potom su pristizali jedni za drugima tako da se na njegovom licu prepoznavala radost.
Božiji Poslanik, alejhisselam, je tada rekao: ‘Ko u islamu oživi kakav lijep sunnet, bit će mu upisivana nagrada za sve one koji budu postupali po tome, a njima ništa neće biti umanjeno od njihove nagrade.
Također ko u islamu uvede kakav ružan postupak (praksu), pa se po njemu bude radilo i nakon njega, njemu će biti upisivan grijeh za svakog ko bude postupao po tome, a ni njima neće biti umanjen grijeh!'”[11]
U hadisu je došao glagol senne, koji znači: oživjeti, a pod ružnim postupkom misli se na novotariju.
Hafiz Hakemi kaže: „Znaj da je svaka novotarija neprihvatljiva i nijedna se ne može prihvatiti, da je svaka ružna i da nijedna nije lijepa, da je svaka zabluda i da ni u jednoj nije uputa, da je svaka grijeh i da ni za jednu nema nagrade i da je svaka ništavna i da ni jedna nije istina.
Novotarija označava propis koji Allah nije dozvolio, niti su ga Poslanik i ashabi praktikovali.
Zbog toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tumači novotariju u hadisu: „Ko uradi djelo koje nije vjerom zasnovano, ono mu se ne prihvata.“[12]
Od sedamdeset i tri skupine samo je jednu nazvao spašenom, rekavši: „Oni su džemat (zajednica).“[13] A u drugoj verziji kaže: „Oni koji budu slijedili mene i ashabe.“[14]/[15]
Slijeđenje je Allahova naredba i poziv najboljeg poslanika i najčasnijeg čovjeka, dok je inoviranje u vjeri poziv najgoreg stvorenja, Iblisa, neka je proklet, pa da li su ova dva primjera ista i da li se mogu porediti?
Ibn Mesud priča da im je, jedne prilike, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pijesku nacrtao jednu liniju i rekao: “Ovo je Allahov put.” Zatim je povukao linije s njegove desne i lijeve strane, i rekao: “Ovo su putevi, a na svakom od njih vreba vas šejtan, koji vas njemu poziva.“ Zatim je citirao kur’anski ajet:
I doista, ovo je Pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite.[16]/[17]
Ono što ukazuje na opasnost inoviranja u vjeri jeste i predaja u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah prokleo onoga ko pruži utočište inovatoru u vjeri.“[18] – tj. ko ga zaštiti i podrži.[19]
„Novotara podržava onaj ko bude zadovoljan novotarijom, podrži novotara i odobrava mu, i ne osudi ga.“[20]
U hadisu se prijeti prokletstvom svakome onome ko bude zadovoljan novotarijom, podrži novotara i pomogne ga ili širi njegova novotarska učenja.
Također, na opasnost inoviranja u vjeri ukazuje i ajet:
…na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.[21]
Tumačeći ovaj ajet, Ibn Abbas veli: „Oni čija će lica pobijeljeti su sljedbenici sunneta i džemata i učenjaci, a oni kojima će lice pocrnjeti su sljedbenici zablude i novotari.“[22]
Općenito, novotarije su gore od grijeha i veći su grijeh, kao što je to potvrdio Ibn Tejmijje kada je kazao: „Novotarija je gora od velikog grijeha, kao što kaže Sufjan es-Sevri: ‘Iblisu je draža novotarija od grijeha, jer se od grijeha može pokajati, dok se od novotarija niko ne kaje.’“[23]/[24]
Novotar misli da slijedi Istinu i da se na taj način približava Allahu, i upravo zbog toga ne kaje se od tog djela, nego ga nastavlja činiti i druge njemu pozivati, za razliku od griješnika koji se time ne približava Allahu i uvjeren je da čini grijeh.
Zbog toga su vođe novotara štetnije za ummet od griješnika.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavio dobro a da na njega nije ukazao, i nije ostavio zlo a da na njega nije upozorio, i kazao je: „Svaka novotarija je zabluda.“[25]
Onaj ko čini novotariju i smatra je Istinom, na taj način optužuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da nije dostavio Poslanicu.
Imam Malik b. Enes je rekao: “Onaj ko u islam uvede novotariju i smatra je dobrom (lijepom), taj želi reći da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pronevjerio Poslanicu, jer Allah je rekao:
Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera[26], pa ono što tada nije bila vjera, zasigurno nije ni danas vjera.”[27]
Šejtan prokleti prvo čovjeka pozove u širk i nevjerstvo, pa ako to ne može, „prebacuje se na drugi nivo, a on je uvođenje novotarija. To mu je draže od grijeha i nepokornosti, jer je šteta novotarije prelazna na druge i grijeh od kojeg se ne čini pokajanje, suprotna je poslaničkom pozivu te poziva u nešto u što oni nisu pozivali.
Novotarije su vrata kufra i širka.
Kada navede čovjeka na novotariju i postane novotar, on postaje njegov zamjenik i pozivač. A, ako ga ne uspije uvesti u ovu fazu i čovjek bude od onih kojima je Allah, subhanehu ve te’ala, podario slijeđenje Sunneta i suprotstavljanje novotariji, počinje sa sljedećom fazom: velikim grijesima, raznih vrsta.“[28]
Zbog toga su prve generacija muslimana osuđivale novotariju i novotara.
Ejjub es-Sihtijani, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Neće se sljedbenik novotarije više zalagati u činjenju svoje novotarije, a da ga to neće više udaljiti od Allaha.“[29]
Ebi Kilabe kaže: „Nikada čovjek ne uvede novotariju, a da ne zasluži sablju.“[30]
Hasan b. ‘Atije, rahmetullahi te’ala alejh, rekao je: “Neće jedan narod uvesti neku novu stvar u svoju vjeru, a da Allah neće istrgnuti neki od sunneta njihove vjere i neće im ga vratiti sve do Sudnjeg dana!”[31]
U upozoravanje na novotarije ubraja se i osuđivanje svega onoga što je u koliziji sa slijeđenjem (Poslanika), poput povođenja za strastima i prohtjevima, ekstremizma, razjedinjavanja, bavljenja kelamom (skolastikom), slijeđenja zabludjelih učenjaka, oponašanja nevjernika, praktikovanja džahilijjetskih običaja, i prihvatanja zapadne ideologije.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[1] El-Bekare, 170.
[2] Et-Tevbe, 100.
[3] El-Ahzab, 21.
[4] El-E’araf, 157.
[5] Bilježi ga Buhari, br. 7280, str. 1342.
[6] Bilježe ga Buhari, br. 7283, str. 1343, i Muslim, br. 16, str. 1010.
[7] Bilježi ga Buhari, br. 7288, str. 1343.
[8] Bilježe ga Ebu Davud, br. 4607, str. 832; Tirmizi, br. 2676, str. 603; Ahmed, 28/373, br. 17144; Hakim, 1/174, koji kaže da je hadis ispravan i da nema mahane, a sa njim se slaže i Zehebi.
[9] El-Hudždže bi bejanil-mehadždže, 4/426.
[10] Ebu Nu’ajm, El-Hil’jeh, 9/106. Pogledati: Muhtesarus-sava’ikil-murseleh, str. 544.
[11] Bilježi ga Muslim, br. 71, str. 409.
[12] Bilježi ga Muslim, br. 18, str. 762.
[13] Bilježe ga Ibn Madžeh, str. 3992, str. 659; Hakim, 1/128, koji kaže da je hadis ispravan, a sa njim se slaže i Zehebi.
[14] Bilježe ga Ebu Davud, br. 4596, str. 830; Ahmed, 28/1354, br. 16937, Sujuti ga smatra mutevatir-predajom. Pogledati: Fejdul-Kadir, 2/20-21; Hakim, 1/217, koji kaže da je hadis ispravan po uslovima Muslima.
[15] Mearidžul-kabul, 3/1419.
[16] El-En’am, 153.
[17] Bilježe ga Ahmed, 7/436, br. 4437; Darimi, 1/285, Hakim, 1/261, koji kaže da je hadis ispranog seneda, ali da ga Buhari i Muslim nisu zabilježili. Sa njim se slaže i Zehebi.
[18] Bilježi ga Muslim, br. 43, str. 881.
[19] Tejsirul-azizil-hamid, str. 185. Pogledati: El-Kebair, str. 208.
[20] Pogledati: Tejsirul-azizil-hamid, str. 185.
[21] Ali Imran, 106.
[22] Šerhu usulil-itikad, Lalekai, 1/79, br. 73. Pogledati: Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/92.
[23] Musned Ibn Dža’d, str. 272; Hiljetul-evlija, 7/26.
[24] Medžmu’ul-fetava, 11/472.
[25] Bilježi ga Muslim, br. 43, str. 344.
[26] El-Maide, 3.
[27] El-I’tisam, 1/65, 2/535.
[28] Bedai’ul-fevaid, 2/799.
[29] Hiljetul-evlija, 3/9.
[30] Hiljetul-evlija, 2/287; Sunen Darimi, 1/231, a ispravnim ga smatra valorizator.
[31] Hiljetul-evlija, 6/73; Sunen Darimi, 1/231, a ispravnim ga smatra valorizator.
