Pojašnjavanje važnosti podsticanja na dobro i sprječavanja zla
Jedno od najvažnijih sredstava u ispravljanju akidetskih grešaka je podsticanje na dobro i sprječavanja zla, jer kompletna vjera počiva na naredbama i zabranama.
To je put kojim su hodili svi poslanici i vjerovjesnici, i svi oni su poslani, a i sve knjige su objavljene, s ciljem naređivanja dobra, čiji je temelj vjerovanje u jednog Allaha i zabranjivanja svih vrsta zala od kojih je širk najveće zlo.
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan svome narodu, prvo dobro koje im je naređivao bilo je vjerovanje u jednog Boga, a prvo zlo što im je zabranio bio je širk.
Muslimani u Bosni danas su u velikoj potrebi za naređivanjem na dobro i odvraćanjem od zla, jer ukoliko pogledao u stvarno stanje na terenu, nalazimo da je vrlo mali broj onih koji izvršavaju ovu dužnost.
I ne samo to, vrijednosti su se poremetile, pa se poziva u zlo, a zabranjuje se dobro, tako da su neki i pomislili da je dobro ono što je loše, a da je loše ono što je dobro.
Ljudi onoga ko poziva u dobro i pozitivne vrijednosti smatraju pozivačem u zlo, i obrnuto.
Greške u praktičnoj primjeni ibadeta su jedan od najvećih dokaza ove pojave. Svakodnevna posjeta na desetine turbeta, u posebnom vremenu, na kojima se ljudi okupljaju, smatra se jednim od najboljih djela, kod velikog broja ljudi.
Čak i oni za koje se smatra da imaju islamskog znanja pozivaju da se ovim djelima pridaje velika pažnju putem raznih medija, hutbi, časopisa, tv-kanala i sl.
Na desetine i na stotine hiljada ljudi godišnje posjećuje ova turbeta, a veoma je mali broj onih koji ukazuju na zabranu te pojave, a ako bi se neko i našao da ospori takvo nešto, bio bi smatran neprijateljem islama i muslimana.
Isti je slučaj i sa pažnjom koja se usmjerava ka raznim dovištima, čija se posjeta smatra dobrim djelom, a ko bi to osporio, bio bi opisan kao neko ko zabranjuje dobro.
Ova mjesta i dovišta godišnje posjeti na stotine hiljada ljudi.
Zatim, ova pojava prisutna je i kada su u pitanju mjesta gdje je nažalost izginuo veliki broj ljudi tokom posljednje agresije na BiH, takva mjesta su postali simboli muslimana Bosne.
Zatim obilježavanje raznih vremenskih blagdana za koje se tvrdi da su neka od najboljih dobrih djela, čak neki ljudi takva okupljanja smatraju islamskim simbolima, a onaj ko u njima sudjeluje smatra se osobom koja je izvršila veliku dužnost u islamu.
Ovo ne može pojmiti osim onaj ko tim mjestima prođe i vidi šta se na njima dešava. Svako ko ovakve pojave osuđuje smatra se jednim od najvećih neprijatelja muslimana u BiH.
Na ovim manifestacijama čine se raznorazni ibadeti koji u sebi sadrže primjese širka, kao npr. traženje pomoći od mrtvih, dova nekome drugome pored Allaha, namaz, zikrovi, prinošenje žrtve, traženje berićeta i sl.
Zbog toga, postoji velika potreba da se pojasni šta je to naređivanje na dobro i odvraćanje od zla, te mjerila i pravila vezana za ova dva djela.
Definicija dobra i zla
Ibnul-Esir veli: „Dobro je sveobuhvatni naziv za sve što je vezano za pokornost Allahu ili dobročinstvo prema ljudima, te sve ono što je, po islamu, lijepo činiti.“[1]
Također veli: „Zlo je suprotno dobru, a to je sve ono što islam smatra ružnim, zabranjenim ili pokuđenim.“[2]
Ebu Hajjan el-Endelusi kaže: „Neki smatraju da se pod dobrom misli na tevhid, a pod zlom na širk. Nema sumnje da je tevhid vrhunac dobra, i da je širk vrhunac zla, ali ono što se iz očiglednih iskaza razumije jeste da se misli na sve ono što šerijat naređuje, odnosno zabranjuje.“[3]
Sve što je ulema kazala prilikom definisanja ovih pojmova ukazuje da je dobro sve ono što su Allah i Poslanik naredili, a da je zlo sve ono što su Allah i Poslanik zabranili. I to je mjerilo na osnovu kojeg se određuje šta je dobro, a šta zlo.
A naređivanje na dobro znači pozivanje ka njemu, podsticanja i navraćanje na njegovo činjenje kako bi se olakšali putevi da ono zavlada i postane javno.
A odvraćanje od zla znači sprječavanje zla, bježanje od njega, suprotstavljanje njemu, zatim sprječavanje ljudi da ga čine i činjenje onoga što će dovesti da se ono nikako ne desi ili da se ne ponovi.
Propis naređivanja na dobro i odvraćanja od zla
Naređivanje na dobro i odvraćanje od zla jedna je od najvećih obaveza (farzova), a tu obaveznost potvrđuju Kur’an, Sunnet i jednoglasan stav učenjaka.
Uzvišeni Allah kaže:
I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.[4]
Ovaj ajet jasno ukazuje na obaveznost ovog djela, jer u njemu stoji: i neka među vama bude, što ukazuje na imperativnu formu. Kada dođe ova forma i nema nečega što govori drugačije, kao što je slučaj u ovom ajetu, onda iz nje proizlazi obaveznost prema stavu većine učenjaka.[5]
Imam Ševkani kaže: „Ajet je dokaz obaveznosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla, što je potvrđeno i drugim ajetima i hadisima. To je jedna od najvećih obaveza u čistom islamskom vjerozakonu, jedan od njegovih velikih temelja i stupova. Putem njega uspostavlja se islamski red i uzdiže vjera.“[6]
Dokaz iz Sunneta je hadis: „Ko od vas vidi neko lose djelo, neka ga spriječi rukom. Ako ne može rukom, onda jezikom. Ako ne može jezikom, onda srcem – to je najslabiji vid imana.“[7]
Ovaj hadis jasan je dokaz obaveznosti mijenjanja lošeg djela, shodno mogućnostima.
Imam Nevevi kaže: „neka ga spriječi: ukazuje na obaveznost po jednoglasnom stavu ummeta.“[8]
A što se tiče jednoglasnog stava učenjaka, konsenzus po ovom pitanju prenosi Ebu Bekr el-Džessas, koji veli: „Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi potvrđuje obaveznost naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a također i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u predajama koje su na stepenu mutevatira. Prve generacije i islamski pravnici iz raznih krajeva složni su da je ovo djelo obavezno.“[9]
Ševkani kaže: „Naređivanje dobra i sprječavanja zla su dva velika temelja i stuba islamske vjere. I prve i kasnije generacije složne su da je ovo djelo obaveza i nije poznato da je iko u vezi sa tim imao suprotan stav.“[10]
Dakle, naređivati na dobro i odvraćati od zla obaveza je, po jednoglasnom stavu muslimana, ali se ulema razilazi da li je to pojedinačna obaveza (fard-ajn) ili kolektivna dužnost (fard-kifaje).
Ispravno je, Allah najbolje zna, da se radi o kolektivnoj obavezi, tj. ako je ispuni dovoljan broj muslimana, sa drugih spada odgovornost.
Imam Nevevi prenosi konsenzus po ovome pitanju. On veli: „Naređivanje dobra i sprječavanja zla su, po jednoglasnom stavu, kolektivna dužnost (fard-kifaje) i jedno od najznačajnijih pravila islama.“[11]
Ibn Tejmijje veli: „Naređivanje dobra i sprječavanja zla je obaveza svakome muslimanu, ali obaveza koja je kolektivnog karaktera, i ako je izvrši neko, bilo od nadležnih organa ili drugih, spada obaveza sa drugih.“[12]
Naređivanje dobra i sprječavanja zla jedan je od glavnih simbola islama i upravo zbog toga položaj i status ovog djela važan je u islamu.
To je bila zadaća poslanika i vjerovjesnika, a život našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, protekao je u naređivanju dobra i odvraćanju od zla.
Pokornost Allahu i Poslaniku nije potpuna ako se ovo djelo ne sprovede u praksi.
Zbog toga se naređivanje dobra i sprječavanja zla smatra jednim od najbitnijih svojstava vjernika.
Uzvišeni Allah kaže:
A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.[13]
Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.[14]
Imajući u vidu ovo, značenje je sljedeće: „Bit ćete najbolji narod ako budete naređivali dobro i sprječavali zlo i ako budete u Allaha vjerovali.
Uzvišeni Allah spominje naređivanje dobra i zabranjivanje zla prije vjere u Njega, kako bi važnost tog djela što više potvrdio.
Zato, vjerovanje nije potpuno bez izvršenja ovog djela onda kada postoji potreba da se ono izvrši i sa njegovim izvršavanjem ne treba kasniti.“[15]
Negativne posljedice ostavljanja naređivanja dobra i sprječavanja zla
- Posljedice izostavljanja naređivanja dobra i zabranjivanja zla su pogubne za bilo koju zajednicu, rezultat toga je zanemarivanje i nestajanje znanja, a istovremeno širenje neznanja i pogrešnih učenja, nestajanje Sunneta i pojava novotarija i grijeha.
Kada se novotarija i grijeh među ljudima više puta ponavlja, a to niko od učenih ne osuđuje, onda neznalice pomisle da to nisu novotarije i grijesi, nego da se radi o ibadetu.
Ima li veće nedaće od toga da neko misli kako je neka novotarija vid ibadeta, a to je ono što se dešava među muslimanima Bosne.
Neki ljudi smatraju da je od najvećih ibadeta okupljanje kod turbeta i na dovištima, a da onaj ko to osuđuje, ustvari, čini nered i fitnu među narodom, dok se onaj ko to propagira i širi među ljudima smatra dobrim savjetnikom i prijateljem.
Međutim, Allah takve opisuje u ajetu:
Kada im se kaže: “Ne remetite red na Zemlji!” – odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo!” Zar!? A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.[16]
- Još jedna od negativnih posljedica jeste teško stanje za vjernike, posebno za pripadnike ehli-sunneta vel džemata, jer se u takvom društvu, vjernik se osjeća strancem i nepoželjnom osobom.
- Ukoliko se zapostavi širenje dobra i sprječavanje zla, raširit će se fitna i nered na Zemlji, tako da ljudi neće znati praviti razliku između Istine i neistine.
Uzvišeni Allah kaže:
I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.[17]
Ovo je upozorenje onima koji zapostavljaju osuđivanje loših djela. Imam Kurtubi kaže: „Naši učenjaci vele: ‘Kada se smutnja pojavi, ona sve pred sobom ruši, a ona će se pojaviti ukoliko se pojave grijesi, i proširi zlo, koje niko ne osuđuje.’“[18]
- Ostavljanje naređivanja na dobro i sprječavanje zla iza sebe povlači Allahovu kaznu na čitavu zajednicu, i na dobre i na loše, jer Allah kaže: …i znajte da Allah strašno kažnjava.
Šejh Šenkiti kaže: „Ova smutnja koja će obuhvatiti i nepravedne, a i sve druge, pojavit će se onda kada ljudi budu gledali zlo, a ne budu sprječavali njegovu pojavu. Tada će Allah i loše i dobre kazniti. Ovako su to protumačili neki učenjaci, a mnogi vjerodostojni hadisi idu tome u prilog.“[19]
Aiša je jedne prilike upitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Hoćemo li biti uništeni, a među nama ima dobrih ljudi?“ On reče: „Da, kada se proširi zlo.“[20]
- Ostavljanje naređivanja na dobro i sprječavanje zla iza sebe povlači razna iskušenja u vjeri koja mogu biti pogubna za vjerovanje i iman muslimana.
Prenosi se da je Huzejfe, radijallahu anhu, rekao: „Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Iskušenja se neprestano steru pred čovjeka poput hasure. Za srce koje podliježe iskušenjima prijanjaju crne, dok za ono koje ih odbija prijanjaju bijele tačke, tako da srce (za koje ne prijanja prljavština) postane bijelo poput sjajnog glatkog kamena za koji nikakva mrlja ne može prionuti (kome više nikakvo iskušenje ne može nauditi) dok je nebesa i Zemlje, a ono drugo (za koje prijanjaju crne tačke) postane tamnosivo, poput pohabanog pehara, pa ne poznaje dobro niti odbacuje zlo i slijedi samo ono što mu nalaže njegova strast.'”[21]
U djelu Ihjau ulumid-din stoji: „Naređivanja dobra i sprječavanje zla jedan je od najviših stubova islama. To je zadaća sa kojom su poslani svi vjerovjesnici i ukoliko bi se ona zapostavila, vjerovjesništvo ne bi imalo smisla, vjera bi oslabila, smutnja bi zavladala, zabluda bi se proširila, neznanje bi se pojavilo, nered bi se povećao, zemlja bi propala, a robovi bi bili uništeni.“[22]
Pravac sljedbenika Sunneta u naređivanju dobra i odvraćanju od zla
Kod ehli-sunneta vel džemata dobro je sve ono što su Allah i Poslanik naredili, a zlo je sve ono što su Allah i Poslanik zabranili.
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla kod sljedbenika Sunneta biva na propisan način, onako kako je to pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjući tri kategorije u poznatom hadisu: „Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga spriječi rukom. Ako ne može rukom, onda jezikom. Ako ne može jezikom, onda srcem – to je najslabiji vid imana.“[23]
Te tri kategorije su:
- Sprječavanje zla rukom,
- Sprječavanje zla jezikom,
- Sprječavanje zla srcem.
Ehli-sunnet smatra da samo vlast ili oni koga oni ovlaste mogu rukom (silom) mijenjati zlo, isto tako čovjek to može činiti u svojoj kući, sa svojom porodicom.
Jezikom ili riječima zlo mogu uklanjati oni koji nemaju vlast nad griješnikom. Oni samo mogu da upute savjete kako bi onaj ko čini zlo napustio ga, odnosno kako bi sproveo obavezu koju je zapostavio.
Nijekanje i osuda srcem biva onda kada se zlo ne može ukloniti rukom niti osuditi riječima.
U tom slučaju čovjek će srcem prezirati to zlo i zbog njega prezirati onoga ko ga čini, jer pripadnici Sunneta, s jedne strane, vole muslimana grješnika radi njegovog islama, ali ga, s druge strane, preziru, zbog njegovog grijeha.
Oni se prema griješniku ponašaju poput blagog ljekara koji želi dobro svojim pacijentima. Ljekar pacijenta na lijep način upozna sa lijekom, a zatim nastoji da ga, uz Allahovu pomoć, izliječi.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[1] Ibnul-Esir, En-Nihajeh, 3/216. Pogledati: Lisanul-arab, 4/2900.
[2] Ibnul-Esir, En-Nihajeh, 5/115. Pogledati: Lisanul-arab, 6/4539.
[3] Tefsiru El-bahrul-muhit, 3/20-21.
[4] Ali Imran, 104.
[5] Pogledati: El-Burhan fi usulil-fikh, 1/216; El-Uddeh fi usulil-fikh, 1/224.
[6] Fethul-Kadir, 1/605.
[7] Bilježi ga Muslim, br. 78, str. 48.
[8] Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 2/22.
[9] Ahkamul-Kur’an, 2/486.
[10] Es-Sejlul-Džerar, 4/586.
[11] Ravdatut-talibin, 7/420.
[12] Medžmu’ul-fetava, 11/94.
[13] Et-Tevbe, 71.
[14] Ali Imran, 110.
[15] El-Kenzul-ekber minel-emri bil-ma’rufi ven-nehji anil-munker, str. 35.
[16] El-Bekare, 11-12.
[17] Al-Anfal, 25.
[18] El-Džami’u li ahkamil-Kur’an, 7/392.
[19] Edvaul-bejan, 1/461-462.
[20] Bilježe ga Buhari, br. 7135, str. 1317, i Muslim, br. 2, str. 1237.
[21] Bilježi ga Muslim, br. 144, str. 80.
[22] Ihjau ulumid-din, 2/306. Pogledati: Muhtesar minhdžul-kasidin, str. 135.
[23] Bilježi ga Muslim, br. 78, str. 48.
