Pojašnjavanje ispravne akide 2. dio
Širk je suprotan tevhidu
Kako bi upotpunili svoje razumijevanje tevhida, ljudima treba pojasniti i ono što je suprotno njemu, tj. širk i upozoriti ih na njegovu opasnost, te ukazati na njegove vrste.
Jedan od najlakših načina da se shvati širk je pojašnjavanje širka kroz tri vrste tevhida. Svaka vrsta tevhida ima vrstu širka koja mu je u suprotnosti. Kada čovjek spozna ove vrste tevhida, biva mu lakše da spozna i vrste širka, a Allah najbolje zna.
Prvo: Širk u rububijjetu označava pridruživanje Allahu druga u posebnostima vezanim za rububijjet (stvaranje, upravljanje), ili negiranje nečega od toga, ili poređenje Njega sa drugima i drugih sa Njim, ili negiranje postojanja Boga, kao što to čine ateisti.
Ibn Tejmijje kaže: „Druga vrsta: širk u rububijjetu. – Uzvišeni Allah je Gospodar, Vladar i Upravitelj svega, Onaj koji daje i sprječava, Koji štetu i korist donosi, Onaj koji unižava i uzvisuje, Koji snagu daje i ponižava. Onaj ko smatra da neko drugi mimo Njega može da čini ove radnje, učinio je širk u rububijjetu.“[16]
Na drugom mjestu kaže: „Što se tiče prvog, tj. širka u rububijjetu, on znači smatrati da neko mimo Allaha, samostalno, može djelovati i uticati, kao npr. kada bi neko smatrao da stvorenja samostalno čine nešto, ili smatra da nebeska tijela, duše, meleki i sl. mogu samostalno uticati na nešto.
Suština govora onih koji ovako govore jeste negiranje uticaja stvarnog počinioca na dešavanja i pojave.“[17]
Drugo: Primjer širka u tevhidu Allahovih savršenih imena i atributa jeste ta’til, tj. negiranje Allahovih imena i svojstava, kao što to čine džehmije. Zatim, smatranje da neka od stvorenja imaju Allahove atribute, kao što je širk u Allahovom znanju, ili smatranje da Allah ima neka od svojstava stvorenja koja su u biti nepotpuna.
Treće: Što se tiče širka u uluhijjetu, on označava pridruživanja druga Allahu u ibadetu, pa makar onaj ko čini ovaj širk smatra da Allah nema sudruga u Biću, atributima ili radnjama. Ova vrsta se naziva širk u ibadetu i najviše je raširena od svih vrsta.
Vrste širka u ibadetu zavise od vrsta samog ibadeta.
Ibadet nekada može biti srcem, nekada jezikom, a nekada drugim tjelesnim organima, što znači da i širk može biti učinjen srcem, jezikom i tjelom.
Postoji i širk koji je veliki, a postoji i vrsta koja se naziva malim širkom.[18]
Jedan od načina potpunijeg pojašnjavanja tevhida i širka i njihovih vrsta, jeste i uklanjanje brojnih šubhi i nejasnoća vezanih za ovu tematiku, posebno kada se radi o šubhama u tevhidu ibadeta i širku vezanog za njega.
Dakle, među najbitnija sredstva putem kojih se liječe i ispravljaju devijacije i greške vezane za tevhid je pojašnjavanje ispravnog vjerovanja.
Kako bi se ovo pojašnjenje ostvarilo na najbolji način, treba predstaviti pravac prvih generacija u tom polju, jer je poslanik rekao da je to najbolja generacija muslimana, a i Allah je zadovoljan s njima.
- Izvori vjere
Već smo ranije, u knjizi Uzroci akidetskih devijacija, spomenuli izvore vjerovanja kod pojedinih islamskih sekti u Bosni, kao i kod njihove uleme, kao što su: razum, kešf / otkrovenje, zevk / duhovno iskustvo, razna mišljenja, običaji.
Imajući u vidu da većina ljudi slijedi svoju ulemu, te greške su se prenijele i na većinu muslimana Bosne, koje su opet rezultirale nekim greškama u samom vjerovanju.
Zbog toga se nameće potreba za pojašnjavanjem izvora u akidi kod prvih generacija muslimana.
Kada su u pitanju izvori vjerovanja, prve generacije muslimana su temelje vjere i njene ogranke crpili iz Objave: Kur’ana i vjerodostojnog sunneta, a njih su u tome slijedili svi pripadnici ehli-sunneta.
Allahova Knjiga je Objava i ona je glavni izvor islamskog učenja. Uzvišeni Allah je ovu vjeru usavršio i blagodat svoju upotpunio, što ukazuje da nema nijednog pitanja vezanog za vjerovanje a da nije pojašnjeno.
Također, Kur’an je opisan kao knjigu u kojoj je pojašnjenje svega, kao i uputa za ljude, Uzvišeni kaže:
Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.[19]
Također, Sunnet je objava, sačuvan je, i obaveza je slijediti ga kao i Kur’an. Kur’an i Sunnet nisu kontradiktorni, nego jedno potvrđuje istinitost drugog, a Sunnet detaljno pojašnjava ono što je u Kur’anu uopćeno kazano.[20]
Od Hasana b. Atije se prenosi da je rekao: „Džibril je dolazio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donoseći mu Sunnet i podučavajući ga njemu, kao što je to činio i sa Kur’anom.“[21]
Prenosi se da je Ebu Zerr kazao: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio nas je u takvom stanju da čak i ptica ne poleti nebom a da o tome nemamo nekakvo znanje.“[22]
Ispravni učenjaci iz prethodnih generacija Kur’an i Sunnet su smatrali glavnim izvorima na koje su se oslanjali, na osnovu tih izvora rješavali su sporove među ljudima i razilaženje, pa bi ono što je u skladu sa njima prihvatali, dok bi sve ostalo odbacivali kao neispravno.
Imajući ovo u vidu, postavlja se pitanje da li je ispravno da se ostavi objava od Allaha, Savršenog, Uzvišenog, a da se prihvate kojekakva mišljenja neukih, zevk i kešf onih koji slijede svoju strast, običaji predaka koji su ostavili svoju vjeru, mišljenja orijentalista čije je neprijateljstvo prema islamu i muslimanima dokazano.
Nema sumnje da će svaki pametan insan koga je Allah uputio na Pravi put prihvatiti Kur’an i Sunnet za svoju vodilju u životu a odbaciti sve što se njima suprotstavlja.
- Način argumentovanja u polju vjerovanja
Iako su postojali učenjaci koji su smatrali i pozivali da se vjerovanje crpi iz Kur’ana i Sunneta, poput Handžića[23], ipak je on smatrao da se vjerovanje ne može dokazivati ahad-predajama[24] i neosnovano je alegorički tumačio ajete[25], što ukazuje da nije bio na pravcu prvih generacija kada je riječ o načinu argumentacije.
Imajući u vidu da većina ljudi slijedi svoju ulemu, nameće se potreba da se muslimanima pojasni način argumentiranja u akidi kod prvih generacija muslimana, kako bi se i Kur’an i Sunnet na ispravan način sproveo u životu, i kako bi se eventualne greške u akidi ispravile ili svele na minimum.
S obzirom na to da je u knjizi Ispravno vjerovanje ova tema podrobno pojašnjena, smatramo da nema potrebe sve to ponavljati, ali zbog bitnosti ove teme, i zbog koristi da se na ovom mjestu ipak spomene, samo ćemo ih nabrojati, bez pojašnjavanja.
Načina argumentovanja može se obrazložiti u nekoliko tačaka.[26]
- Uvažavanje i poštivanje (uzdizanje i veličanje), kur’ansko-hadiskih tekstova, te pokornost i predanost njima, kao i upozoravanje na sve ono što im se suprotstavlja.
- Uzimanje Kur’ana i Sunneta za sudiju u bilo kakvim razilaženjima i sporovima.
- Oslanjanje na jasne, nedvosmislene ajete (muhkem), pri donošenju suda po bilo kojem pitanju, te tumačenje manje jasnih i dvosmislenih ajeta (mutešabih) shodno onome što je kazano u jasnim.
- Nisu odbacivali jedan dio objave a drugi prihvatali, nego su vjerovali u sve što je Allah kazao i što je vjerodostojno potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
- Sunnet je objava od Allaha i ne suprotstavlja se Kur’anu.
- Sunnet se koristio kao izvor vjerovanja, u šta se ubrajaju i ahad-predaje.
- Slabi hadisi se nisu uzimali niti koristili.
- Uvjerenje da Objava i razum nisu u koliziji i davanje prednosti šerijatu nad razumskim zaključkom.
- Ova vjera je potpuna i Kur’an i Sunnet su dovoljni za sve.
- Prihvatanje teksta onako kako je on izrečen, i odbacivanje neosnovanog tumačenja (te’vila).
- Zabrana novotarija u vjeri.
- Nisu se bavili apologetikom (ilmul-kelam) i filozofijom.
- Nisu pristrasni nikome osim Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
- Bili su pravedni u ophođenju prema suprotstavljenoj strani.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[16] Medžmu’ul-fetava, 1/92.
[17] Der’u te’arudil-akli ven-nakli, 7/390.
[18] Pogledati: Prethodni izvor, str. 195.
[19] En-Nahl, 89.
[20] Pogledati: El-Ihkam Šerhu Usulil-ahkam, 1/90-99.
[21] Bilježe ga Darimi, 1/473; Lalikai u Usuli Itikadu, 1/93; Ibn Hadžer u El-Fethu, 13/291, i Bejheki sa ispravnim lancem od Hasana b. Atije, tabi’ina, koji je bio pouzdan i iz Šama.
[22] Bilježi ga Ahmed, 35/290, br. 21361, a dobrim ga smatra Arnaut u Ahmedovom Musnedu.
[23] Pogledati: Ilmul-kelam, str. 9.
[24] Pogledati: Ilmul-kelam, str. 12-13.
[25] Pogledati: Ilmul-kelam, str. 29.
[26] Korist po pitanju ove tematike nalaze se u djelima i disertacijama, poput: Menhedžul-istidlali ala mesailil-‘itikadi inde ehlis-sunneti vel-džema’ah (Način argumentovanja u akidetskim pitanjima kod ehli-sunneta), Mevkiful-mutekellimine minel-istidlali bi nususil-kitabi ves-sunneti aradan ve nakden (Stav pobornika kelama, skolastičara vezan za argumentovanje kur’ansko-hadiskim tekstovima), Tenakudu ehlil-ehvai vel-bide’i fil-akideh (Kondtradiktornost sljedbenika prohtjeva i novotara u vjerovanju).
