Podsticanje na izučavanje islamskih nauka
Jedno od najvažnijih sredstava u ispravljanju akidetskih grešaka jeste podsticanje na izučavanje islamskih nauka, jer je neznanje jedan od najvećih uzroka pojave grešaka.
Ako uzmemo da je neznanje suprotno znanju, onda je traženje šerijatskog znanja način da se ukloni neznanje i ukoliko se ono otkloni od muslimana ili zajednice, smanjit će se i greške, bez obzira da li bile vezane za uvjerenje ili ibadete.
Ibn Kajjim el-Dževzijje kaže: „Neznanje je temelj svake novotarije, zablude i manjkavosti, dok je znanje temelj svakog dobra, upute i potpunosti.“[1]
Muslimani Bosne u velikoj su potrebi za islamskim znanjem, imajući u vidu raširenost pogrešnih učenja, a vrlo malo je onih koji rade na ispravljanju tih uvjerenja, imajući u vidu da je mnoštvo onih koji se bave svjetovnim naukama, a malo onih koji se bave šerijatskim naukama.
Npr. od stotinu hiljada muslimana, možemo naći na stotine inženjera, ljekara, ekonomista, i drugih zanimanja i struka, a u poređenju sa tim brojem, ne nalazimo ni deset onih koji posjeduju ispravno islamsko znanje.
Upravo je to dovelo do pojave grešaka i neznanja u razumijevanju i primjeni vjere, bez obzira da li se radilo o uvjerenju, riječima ili djelima.
Pod šerijatskim znanjem misli se na Kur’an i Sunnet koji su shvaćeni na način kako su to činile prve generacije.
Ibnul-Kajjim u svojoj Nunijji veli:
Allah i Poslanik što kažu, to je znanje pravo,
i ashabi što vele, jer istinsko znanje njima je dato.[2]
Govoreći o šerijatskom znanju, Ibn Hadžer veli: „Šerijatsko znanje je ona nauka koja šerijatskom obvezniku daje upute, vezane za vjerske dužnosti u ibadetima i međusobnim odnosima, koja mu nudi znanje o Allahovim atributima i o stvarima koje je obavezan izvršavati u pogledu Allaha, kao i ono što mora znati kako bi od Njega odbio svaku manjkavost.“[3]
Kada rob sazna svoje obaveze u pogledu vjerovanja i ibadeta i sazna ono što mu je zabranjeno, nema sumnje da će to biti jedno od najboljih sredstava prilikom liječenja devijacija ili će pak biti razlog da se i ne dođe do njih.
S obzirom da je nedostatak znanja razlog pojave grešaka, daje se prednost znanju nad govorom i djelima koji su, ustvari, samo rezultat znanja.
Ako rob posjeduje ispravno znanje, onda će to rezultirati i ispravnim riječima i djelima, pa ako su riječi i djela ispravna, onda je mogućnost pojave grešaka manja.
Imam Buhari je u svome Sahihu, u knjizi o znanju, naslovio jedno poglavlje: Znanje prije riječi i djela[4], a kao dokaz tome je naveo kur’anski ajet:
Znaj da nema istinskog boga osim Allaha i traži oprost za svoje grijehe.[5]
Ajet je otpočeo sa znanjem, prije riječi i postupaka.
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab kaže: „Znaj, Allah ti se smilovao, da je svaki od nas dužan naučiti četiri stvari: prva je znanje koje podrazumijeva spoznaju Allaha, Njegova Poslanika i vjere islama kroz dokaze, druga je rad po tom znanju, treća je pozivanje tome znanju, četvrto je strpljenje na nevoljama koje prate ovaj poziv.“[6]
Dakle, znanje je stavio ispred rada i poziva, a sve s ciljem kako bi uklonili neznanje i greške od ljudi i kako bi ih se pozivalo na osnovu jasne spoznaje (dokaza), kao što Uzvišeni kaže:
Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze (basire), ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.”[7]
Basire je: spoznaja na osnovu koje se razlikuje Istina od neistine.[8]
Poziv Allahu sa jasnim dokazima znači pozivanje ljudi „koje je utemeljeno na znanju, čvrstom uvjerenju, šerijatskom i razumskom argumentu.“[9]
Šerijatsko znanje najvažniji je segment u pozivanju ljudi, odstranjivanja neznanja od njih, ispravljanju grešaka.
Ono je sudija koji razdvaja uputu i zablude, između slijeđenja vjere i inoviranja u njoj, između stranputice i Pravog puta, između Istine i laži, između vjere i nevjere.
Dakle, izučavanje islamskog znanja je jedno od najvrednijih djela, od kojeg su koristi mnogobrojne, pa ćemo spomenuti neke:
- Na temelju znanja dolazi se do spoznaje Allaha i načina Njegovog obožavanja, ono je temelj ispravnosti vjerovanja i ibadeta, odnosno samo njegovo izučavanje je ibadet.
- Ono vodi do Dženneta, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko krene putem sticanja znanja Allah će mu olakšati put ka Džennetu.“[10]
- Znanjem se povećava položaj i na ovome i na Onome svijetu.
Znanje je uzrok tome da čovjek poveća svoj položaj i ugled, i kod Allaha i kod ljudi, iz razloga što je stepen znanja najuzvišeniji stepen, i znanje nikada čovjeka nije ponizilo.
S druge strane, neznanje je prezreno i neznalica je prezren. Zato onaj ko želi ugled i na ovome i na Onome svijetu, neka se bavi islamskih znanjem.
Uzvišeni Allah kaže:
Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.[11]
Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?[12]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: „Vrijednost učenjaka nad pobožnjakom je kao vrijednost Mjeseca u noći uštapa nad ostalim zvijezdama.“[13]
- Znanje je dokaz da Uzvišeni Allah čovjeku želi dobro.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: „Kome Allah želi dobro poduči ga propisima vjere.“[14]
- Od znanja ima koristi i onaj ko ga posjeduje i onaj koga on podučava, a nagrada za njega teče i nakon čovjekove smrti. Znanje je svjetlo koje ljudima osvjetljava sve što je vezano za njihovu vjeru i ovosvjetske odnose. Pozivanje ka uputi neostvarivo je bez islamskog znanja.
Sehl b. Sa’d prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao Aliji: „Tako mi Allaha, da Allah uputi preko tebe samo jednog čovjeka, bolje ti je od stada najboljih deva.“[15]
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Ko poziva uputi, imat će nagradu svih onih koji ga budu slijedili, s tim da se njihova nagrada neće nimalo umanjiti.”[16]
Također veli: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za dobra djela, izuzev u tri stvari: trajne sadake, znanja koje korist pruža i čestitog djeteta koje uči dove za njega.“[17]
- 6. Izučavanje islamskog znanja vrednije je od dobrovoljnih ibadeta, jer se njime okoristi i onaj ko uči i onaj koga podučava, a također ono je i uzrok da se ne čine zabranjena djela, za razliku od dobrovoljnih ibadeta. Tako da se općoj koristi daje prednost nad pojedinačnoj.
Ibn Vehb kaže: „Bio sam na predavanju kod imama Malika, pa sam ostavio svoje ploče na koje sam pisao znanje i ustao da klanjam dobrovoljni namaz. Malik mi tada reče: ‘Ono radi čega si ustao nije vrednije od onoga što si ostavio.’“[18]
Šafija je govorio: „Traženje znanja bolje je od dobrovoljnih ibadeta.“[19]
Imam Malik kaže: „Širenje znanja i podučavanje njemu jedno je od najboljih dobrih djela.“[20]
Dakle, koristi islamskog znanja su mnogobrojne, a potreba ljudi za njim je velika, veća od potrebe za hranom i pićem, kao što kaže imam Ahmed: „Čovjeku je potrebnije znanje od hrane i pića, jer hrana i piće mu zatrebaju samo nekoliko puta na dan, a znanje svaki put kada uzdahne i izdahne.“[21]
Na vrijednost znanja i podučavanja njemu ukazuje i predaja u kojoj se navodi da je Muaz b. Džebel kazao: „Učite, jer znanje radi Allaha je bogobojaznost, njegovo izučavanje je ibadet, obnavljanje tesbih (veličanje Allaha), traženje džihad, podučavanje sadaka.
Ono je svjetionik halala i harama.
Ono je sagovornik u usamljenosti, prijatelj u samoći, vodič u blagostanju i oskudici, ukras među prijateljima i drug u tuđini.
Radi njega Allah uzdiže neke ljude postavljajući ih za vodiče u dobru, vođe čije stope ljudi slijede, na čija se djela ugledaju i čije mišljenje uvažavaju.
Meleci žele da se druže s njima, svojim krilima ih diraju. Za njih oprost traži sve postojeće – ribe u moru i insekti, zvijeri na zemlji i nebo i zvijezde.
Znanje daje život srcu i ono je svjetiljka u tami, tijelo se njime jača, putem njega rob dolazi do stepena slobodnih ljudi i kružoka vladara.
Čovjek uz pomoć znanja može dostići stepen najboljih ljudi i najviše položaje na ovom i Budućem svijetu.
Bavljenje naukom ravno je postu; izučavanje je ravno noćnom namazu.
Njime se održavaju rodbinske veze, raspoznaje dozvoljeno od zabranjenog. Ono je vođa, a djelo je sljedbenik. Njime su nadahnuti sretni, a njega lišeni nesretni.“[22]
Ovdje treba ukazati na nekoliko aspekata o kojima svaki onaj ko traži islamsko znanje treba da povede računa:
- Iskrenost.
- Uzimanje znanja od velikih učenjaka, i direktno slušanje znanja.
Izučavanje islamskog znanja je ibadet, a iskrenost je uslov da se ibadet primi kod Allaha.
Traženje znanja mora biti radi Allaha, a onaj ko ima iskren nijet, postići će velike nagrade. Onaj ko izučava islamsko znanje radi ovodunjalučkih koristi, i ako bi ih postigao, na Onome svijetu imat će grijeh.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Prvi čovjek sa kojim će se potpaliti vatra na Sudnjem danu je čovjek koji bude izučavao znanje i učio Kur’an.
Bit će doveden i upoznat sa blagodatima koje su mu darovane. ‘Sjećaš li se Mojih blagodati prema tebi?’ – reći će mu Uzvišeni Gospodar – ‘Šta si radio sa njima?’
On će reći: ‘Allahu moj, učio sam nauku u Tvoje ime i podučavao sam druge Kur’anu u Tvoje ime.’
Uzvišeni Allah će reći: ‘Lažeš, učio si da bi bilo rečeno da si učenjak, pa zar to nije rečeno! I učio si Kur’an da bi bilo rečeno da si učač, pa zar to već nije rečeno.’
Zatim će biti vučen licem po tlu i strovaljen u Džehennem.“[23]
Neki veli: „Onaj ko traži znanje radi Allaha, uvijek će biti potpomognut, a onaj ko ga traži radi nečega ili nekoga mimo Allaha, bit će uvijek ponižen.“[24]
Što se tiče uzimanje znanja od velikih poznatih i priznatih učenjaka (ako je to moguće) i direktno slušanje znanje, Abdullah b. Mes’ud veli: „Ljudi će biti u dobru sve dok im znanje bude dolazilo od starijih i velikih ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada im bude počelo dolaziti od mlađih, propast će.“[25]
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[1] Medaridžus-salikin, 4/259.
[2] Tevdihul-mekasid ve tashihull-kavaid fi šerhil-kasidetil-imam Ibnul-Kajjim, 2/279.
[3] Fethul-Bari, 1/141.
[4] Pogledati: Sahihul-Buhari, knjiga o znanju, poglavlje br. 10, str. 21.
[5] Muhammed, 19.
[6] El-Usulus-selaseh, str. 3.
[7] Jusuf, 108.
[8] Fethul-Kadir, 3/81. Pogledati: Tefsirul-Begavi, 2/503.
[9] Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/422.
[10] Bilježi ga Muslim, br. 38, str. 1161.
[11] El-Mudžadela, 11.
[12] Ez-Zumer, 9.
[13] Bilježi ga Tirmizi, br. 2682, str. 604, a ispravnim ga smatra Albani u Tirmizijevom Sunenu.
[14] Bilježe ga Buhari, br. 71, str. 22, i Muslim, br. 100, str. 415.
[15] Bilježe ga Buhari, br. 3701, str. 672, i Muslim, br. 34, str. 1055.
[16] Bilježi ga Muslim, br. 16, str. 1157.
[17] Bilježi ga Muslim, br. 14, str. 712.
[18] Medaridžus-salikin, 3/337.
[19] Musned imama Šafije, 4/72.
[20] Ibn Abdilberr, Et-Temhid, 10/200.
[21] Medaridžus-salikin, 3/336-337. Pogledati: Hiljetul-evlija, 7/65, 9/4.
[22] Ahlakul-ulema, str. 37. Pogledati: Hiljetul-evlija, 1/238.
[23] Bilježi ga Muslim, br. 152, str. 851.
[24] Ibnul-Hadždž, El-Medhal, 2/123.
[25] Džami’u bejanil-ilmi ve fadlihi, 1/617. Valorizator kaže da je ova predaja ispravna.
