Nasihat

Nasihat je poziv ka svemu što je dobro i sprječavanje svega što vodi ka neredu.[1]

Nasihat je jedan od načina kojim su i poslanici liječili i ispravljali devijacije kod svojih naroda.

Uzvišeni Allah kaže:

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj,” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!”

A glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.”

“O narode moj,” – govorio je on – “nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi.“[2]

Prenosi se da je Džerir b. Abdullah rekao: “Obavezao sam se Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, na redovno obavljanje namaza, davanje zekata i da ću savjetovati i željeti dobro svakom muslimanu.”[3]

Od Temima Darija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vjera je savjet i lijep odnos.” Rekli smo: “A kome?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, vladarima muslimana i svim muslimanima.”[4]

Islamski učenjaci pojasnili su značenje ovog savjeta. Tako Ibn Hadžer veli: „Lijep odnos (savjet) prema Allahu jeste da se opisuje onim što Mu dolikuje, da Mu se bude predano, i formalno i suštinski, da se teži za Njegovom ljubavi kroz pokornost, da se strahuje od srdžbe kroz ostavljanje grijeha i da se ulaže trud u suzbijanju onih koji prema Njemu griješe.

Lijep odnos (savjet) prema Njegovoj Knjizi jeste da se uči i podučava, da se njeni harfovi na ispravan način izgovaraju i zapisuju, da se njena značenja razumiju, pazi na njene granice i propise, da se radi po onome što u njoj piše i da se suzbijaju oni koji žele da je iskrive.

Lijep odnos (savjet) Poslaniku biva kroz njegovo uvažavanje, pomaganje i dok je bio živ, a i kada je otišao sa ovog svijeta, širenje njegovog sunneta putem učenja i podučavanja, slijeđenje njegove prakse u riječima i djelima, te ljubav prema njemu i njegovim sljedbenicima.

Lijep odnos prema muslimanskim vladarima ogleda se u potpomaganju na onome što su preuzeli, upozoravanju kada su nemarni, ispravljanju grešaka kada pogriješe, pozivanju ljudi na zajedništvo, te vraćanju onih koji su se izdvojili.

U posebno lijep odnos računa se i sprječavanje nepravde na najljepši način. Među muslimanske vladare ubrajaju se i imami idžtihada (ulema), a lijep odnos prema njima biva kroz širenje njihovog znanja, vrlina i lijepog mišljenja o njima.

Lijep odnos prema ostalim muslimanima ostvaruje se putem blagog odnosa prema njima, činjenja onoga što im donosi korist, podučavanja korisnim stvarima, i uklanjanja onoga što im šteti.

Zatim, kao vid lijepog odnosa prema njima jeste i to da im želimo ono što i sebi želimo, odnosno da ono što ne bismo voljeli da se desi nama, ne želimo ni njima.“[5]

I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetovao je svoj ummet da ne bi upali u greške, a također je uputio i savjet svakome onome kome se oni dese.

Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadždžu kazao: ‘Šejtan je izgubio nadu da će biti obožavan u ovoj vašoj zemlji, ali će on biti zadovoljan ako mu budete pokorni u onome što je ružno od vaših djela.

 Zato, o ljudi, čuvajte se. Ja vam ostavljam nešto, ako se toga budete držali, nikada nećete zalutati: Allahovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika.“[6]

Ovaj hadis ima i drugu verziju, koja ga jača, a koju prenosi Ebu Hurejre, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Ja vam ostavljam nešto, ako se toga budete držali, nikada nećete zalutati: Allahovu Knjigu i moj sunnet. To dvoje se neće razdvojiti dok skupa ne dođu kod mene na Havd.“[7]

Savjetovanje, ukoliko je namijenjeno određenoj osobi, bio on vladar, alim ili obični čovjek, korisnije je ukoliko se radi tajno, jer je tada veća šansa da se savjet prihvati.

Ibn Hadžer veli: „Tajno savjetovanje preče je od javnog.“[8]

Fudajl b. Ijjad kaže: „Vjernik skriva i savjetuje, dok griješnik sramoti i mahane iznosi.“[9]

Dakle, tajno savjetovanje jedan je od uzroka da se savjet prihvati. Također, spominjanje lijepih osobina osobe koju savjetujemo može biti uzrokom prihvatanja savjeta.

Zatim, lijepo je da se prilikom savjetovanja koriste što blaži izrazi i što ljepše riječi, da se osoba pohvali i da se prouči dova. Sve su ovo uzroci prihvatanje savjeta.

Skretanja koja se dešavaju među određenim muslimanima, a koja su vezana za dobrovoljne namaze, učenje Kur’ana, zikrove, obilježavanje mevluda, noći Miradža i sl. mogu se liječiti ovom metodom, jer ovi muslimani ne čine to, osim zato što vole ibadet, Kur’an, zikr, Allaha i što vole Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Njima će se prvo spomenuti i ukazati na dobra djela koja čine, pohvalit će se, a zatim će im se uputiti savjet, kako bi ga prihvatili i kako bi se vratili ispravnoj stazi.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić

[1] Pogledati: Džurdžani, Et-Ta’rifat, str. 237.

[2] El-E’araf, 59-62.

[3] Bilježe ga Buhari, br. 1401, str. 265, i Muslim, br. 97, str. 51, i ovo je njegova verzija.

[4] Bilježi ga Muslim, br. 95, str. 51.

[5] Fethul-Bari, 1/138.

[6] Bilježi ga Hakim, 1/171, koji kaže da je hadis ispravan prema uslovima Buharija i Muslima, a sa njim se slaže Zehebi.

[7] Bilježi ga Hakim, 1/172, koji kaže da je hadis ispravan prema uslovima Buharija i Muslima, a sa njim se slaže Zehebi.

[8] Fethul-Bari, 1/81.

[9] Bilježi ga Ebu Nu’ajm u El-Hil’ji, 8/95.