Ispoljavanje želje i težnje da se griješnik vrati Pravom putu kao i da mu želimo dobro

Ovo je bio način svih vjerovjesnika. Svaki od njih je govorio:

Ja se, doista, bojim, za vas na Velikom danu patnje.[1]

Uzvišeni Allah kaže:

I s kraja grada žureći dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu!

Zašto da se ne klanjam Onome koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti?

Zašto da prihvaćam druge bogove mimo Njega?

Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi; ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!”

I reći će se: “Uđi u Džennet!’ – a on će reći: “Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!”[2]

Želja i ljubav uticali su da čovjek, vjernik u Allaha, za kojeg se veli da mu je ime Habib en-Nedžar, ode s jednog kraja grada na drugi i spriječi narod da ubiju vjerovjesnika, te da ih pozove u vjerovanje u Allaha i napuštanje obožavanja drugih božanstava.

On za to nije tražio nikakvu nagradu niti plaću, nego je samo želio da ljudima ukaže na Pravi put, jer je i njima želio ono što je želio sebi.

Međutim, njegov narod ga je ubio, ali i poslije toga, on se nije želio osvetiti, nego je, nakon što mu je Allah pokazao blagodati džennetske, poželio da i njegov narod spozna tu blagodat. To je uradio iz želje da i oni upoznaju Istinu i da zavole vjeru poslanika.[3]

Ibn Abbas veli: „Savjetovao je svoj narod za života riječima: Narode moj, slijedi one koji su poslani!, a nakon smrti veli: Kamo sreće da moj narod zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!“[4]

Svoju želju da ljude okrene Pravim putem, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskazao je hadisom: „Moj primjer i primjer ljudi je poput čovjeka koji je naložio vatru, i kad je ona osvijetlila njegovu okolicu, leptirići i oni insekti koji padaju u vatru počeli su hrliti u nju. Čovjek ih je pokušavao spriječiti, ali su ga nadvladali i padali u nju.

Slično tome, i ja vas držim za pojaseve da ne padnete u vatru, ali oni (tj. vi) upadate u nju.“[5]

Primjer te želje možemo vidjeti i u kazivanju o posjeti Taifu[6] kada je njegove stanovnike pozvao u islam, ali su ga oni dočekali na veoma ružan način: poslali su luđake i djecu da ga dočekaju na putu i gađaju kamenjem, tako da mu je iz peta potekla krv.

On je došao do nekog drveta i sjeo ispod njega. „Na tom putu Uzvišeni Allah mu je poslao meleka brda kako bi mu naredio da na njih sruči dva mekkanska brda, ako to želi.“[7]

On je kazao: „Ja se nadam da će Allah od njih dati potomke koji će samo Njega obožavati i nikoga Mu kao druga neće pripisivati.“[8]

Iako je ovo bio jedan od najtežih dana tokom njegove poslaničke misije, i pored toga što je bio u mogućnosti, on se ipak nije svetio, samo iz razloga što je svome narodu želio uputu i svako dobro.

Ovo je veoma važan i koristan način u ispravljanju devijacija, jer kada duša osjeti da joj neko pridaje pažnju i da joj želi dobro, ona se preda, želeći da to dobro prihvati, pa makar ga i ne shvatila.

Ima li većeg dobra od toga da se ljudima želi pokazati Pravi put, i ispraviti njihove greške, posebno ako su one vezane za tevhid ibadeta.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić

[1] Eš-Šu’ara, 135.

[2] Jasin, 20-27.

[3] Pogledati: Muhtesaru Tefsiril-Begavi, 2/776; Tefsirul-Kur’anil-azim, 6/570-571.

[4] Tefsirul-Kur’anil-azim, 6/572. Ibn Kesir veli da ovu predaju bilježi Ibn Ebi Hatim.

[5] Bilježe ga Buhari, br. 6483, str. 1204, i Muslim, br. 18, str. 1010.

[6] Pogledati: Zadul-me’ad, 1/95.

[7] Zadul-me’ad, 1/95-96.

[8] Bilježe ga Buhari, br. 3231, str. 584, i Muslim, br. 111, str. 801.