Ispoljavanje srdžbe

Jedan od načina ispravljanja grešaka jeste i srdžba i ljutnja na onoga ko griješi, kako bi odustao od te greške, i ovaj način koristio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

On bi, sallallahu alejhi ve sellem, bio uznemiravan i ne bi se ljutio, bio bi omalovažavan, a ne bi se svetio i nikada na vrijeđanje ne bi uzvraćao, na zlo bi dobročinstvom uzvratio i nikada se ne bi srdio i uzvraćao kada bi se radilo o njemu lično.

Međutim, ukoliko bi se kršile Allahove granice, zapostavljale obaveze, on bi se toliko ljutio da bi se čak i boja njegovog lica izmijenila.

Aiša veli: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada se ne bi radi sebe svetio, to je činio samo ako bi se kršile Allahove granice.“[1]

Ovo je opis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi njemu najbliža i najprisnija osoba.

Ukoliko pogledamo u životopis Poslanika, vidjet ćemo da se taj opis spomenut od strane Aiše nije mijenjao.

On bi, sallallahu alejhi ve sellem, bio uznemiravan na najgore načine, ali nikada ne bi uzvraćao, iako je bio u mogućosti da to učini, i uvijek bi na loše uzvraćao dobrim.

Enes b. Malik, radijallahu anhu, rekao je: „Išao sam s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, a na njemu je bila nedžranska burda (ogrtač), grubih ivica. Sustigao ga je neki beduin i žestoko ga zgrabio, tako da sam ugledao površinu Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, ramena na kojem je ivica ogrtača ostavila trag od žestine njegova privlačenja.

Beduin mu reče: ‘Daj mi od Allahovog imetka, koji je kod tebe!’ On se okrenu prema njemu, nasmija se i naredi da mu se dodijeli.“[2]

Dakle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispoljavao je srdžbu samo onda kada bi se kršile Allahove granice i to iz ljubomore prema Allahovoj vjeri. On se nije svetio radi sebe i nije prelazio granice u tome.

Ovo potvrđuju i riječi Aiše koja veli: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije nikoga udario, osim kada je to bilo u borbi na Allahovom putu, nikada nije udario ženu niti slugu. On se nikada nikome nije svetio i uzvraćao radi sebe, to je činio samo ako bi se kršile Allahove granice.“[3]

Primjer njegove srdžbe je i kazivanje o tome kada je čuo za raspravu (o kaderu) koja je vodila ka neredu i smutnji.

Ibn Madže prenosi od Amra b. Šuajba, a on od svoga oca, on od djeda: „Jednog dana se Poslanik, alejhisselam, strašno naljutio kad je zatekao ashabe kako raspravljaju o kaderu. Lice mu se toliko zacrvenilo kao da mu je ostao trag od šipka.

Rekao je: ‘Zar sam vam ovo naredio? Zar ste radi toga stvoreni? Jednim dijelom Kur’ana negirate drugi dio? Zaista su oni prije vas propali i bili uništeni kad su počeli raspravljati o ovom pitanju.“[4]

Također, Ahmed bilježi od Džabira b. Abdullaha da je Omer donio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neki spis preuzet od ehli-kitabija, pa ga je pročitao, što je mnogo naljutilo Poslanika, koji je kazao: „Zar ti sumnjaš u mene, o sine Hattabov!? Zar ja nisam došao sa jasnom, kristalno čistom vjerom? Nemojte ih pitati ništa, jer vam mogu kazati istinu koju ćete zanegirati ili laž koju ćete potvrditi.

Tako mi Onoga u čijoj Ruci moja duša, kada bi Musa bio živ, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da mene slijedi.“[5]

Ovdje moramo primijetiti da se ljutnja koristi samo u slučaju određene skupine za koju znamo da će imati uticaja ako se naljutimo.

Međutim, ukoliko učenjak ili daija smatra da taj način neće uroditi plodom, u tom slučaju neće ga koristiti, jer cilj ljutnje je da se ostvari korist i ukloni šteta.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 13: Otklanjanje devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić

[1] Bilježe ga Buhari, br. 3560, str. 645, i Muslim, br. 77, str. 1023.

[2] Bilježe ga Buhari, br. 3149, str. 568, i Muslim, br. 128, str. 421.

[3] Bilježi ga Muslim, br. 79, str. 1024.

[4] Bilježe ga Ibn Madže, br. 85, str. 31; Ahmed, 11/250, br. 6668, a ispravnim ga smatra Arnaut u Ahmedovom Musnedu i Albani u Ibn Madžeovom Sunenu.

[5] Bilježe ga Ahmed, 23/349, br. 15156; Ibn Ebi Šejbe, 5/312, a dobrim ga smatra Albani u Irvaul-Galilu, 6/34, i kaže: „U ovome lancu ima slabosti jer u njemu postoji Mudžalid, tj. Ibn Seid el-Hemdani.“ Hafiz u Takribu veli: „On nije jak ravija, izmijenilo mu se stanje pred kraj života. Ali je hadis jak, jer ima mnoge druge verzije koje ću spomenuti.“ Zatim ih je spomenuo.