Uzimanje Kur’ana i Sunneta za sudiju u bilo kakvim razilaženjima i sporovima

Dakle, ono što presude Kur’an i Sunnet, i što posvjedočekao ispravno, to je istina, a nakon istine nema ništa osim zablude.

I ovo je jedna od jako bitnih osobina selefa (prvih i najboljih muslimana), jer svako neslijeđenje Kur’ana i Sunneta vodi ka razilaženju, a svako razilaženje vodi ka slabljenju ummeta, čak i neprijateljstvu, i to je ono što se desilo poslije prvih generacija muslimana, kada se ummet uveliko razišao i kada su se pojavile mnoge sekte, do te mjere da su se čak i same sekte unutar sebe rasparčale na više skupina, a mnoge od tih skupina su proglasile nevjernicima svoje neistomišljenike, a neke od njih su vodile i ratove protiv drugih muslimana.

Sve ovo nam ukazuje na bitnost vraćanja Kur’anu i Sunnetu u svim situacijama i nedoumicama, što je ujedno i naredba od Allaha i Njegova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Uzvišeni veli:

O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.¹

Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je, sigurno, skrenuo s Pravoga puta.²

Ibn Kesir kaže: „Ovaj ajet je opći za sve prilike. Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede, niko nema pravo postupati suprotno niti ima pravo izbora, mišljenja.“³

Također, Uzvišeni veli:

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.⁴

Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo kažu: “Slušamo i pokoravamo se!” – Oni će uspjeti.⁵

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nagovijestio je razilaženje ummeta, na to nas je upozorio, a dao nam je i rješenje kako da postupamo u tim situacijama.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ostavljam vam u oporuku takvaluk – da se bojite Allaha, dželle šanuhu, i da slušate i da budete pokorni, pa makar vam pretpostavljeni bio rob Abesinac. Ko bude živio nakon mene naići će na velika razilaženja. Tada vam je obaveza držati se moga sunneta i sunneta pravilno upućenih halifa. Čvrsto ga se držite, i kutnjacima se za njega uhvatite.“⁶

Oni se nisu odvajali od riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima kaže: „Najbolji govor je Allahova Knjiga, a najbolja uputa je Poslanikova uputa, najgore stvari u vjeri su novotarije, a svaka novotarija je vid zablude.”⁷

Muslimani prvih generacija su u svim svojim vjerskim razilaženjima tražili rješenje u Kur’anu i Sunnetu, i zbog toga kod njih nema razilaženja u polju akide (vjerovanja).

Uzvišeni veli:

Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.⁸

Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah.⁹

Na osnovu ovoga, dolazimo do zaključka da je obaveza vraćati se na Kur’an i Sunnet u bilo kakvim razilaženjima, te da su prve generacije muslimana u potpunosti slijedile Kur’an i Sunnet, i da kod njih nije bilo razilaženja u akidi (vjerovanju), niti neprijateljstva u samome džematu.

Stoga, slijeđenje njih, jedina je garancija uspjeha muslimana i na ovome i na Budućem svijetu.

Ibn Hazm veli: „Nije se čulo za muslimana koji vjeruje u Allahovu jednoću, da se prilikom spora obraća nekome mimo Kur’anu i hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti da uradi nešto drugo mimo onoga što se u njima nalaže.

Ako to uradi, nakon što je upoznat sa dokazom, onda se smatra griješnikom, a ako dozvoli izlazak van okvira naredbi Kur’ana i Sunneta, smatrajući da mu se obaveza pokoriti nekome drugome, onda postaje nevjernik, u šta kod nas nema sumnje.“¹⁰

Imam Ševkani kaže: „Znaj, ukoliko se među muslimanima desi spor i razilaženje da li je nešto novotarija ili ne, da li je zabranjeno ili ne, da li je pokuđeno ili ne i sl, da su islamski učenjaci složni, još od vremena ashaba, preko tabi’ina, pa do današnjih dana (13. hidžretsko stoljeće), da je obaveza rješenje u tom sporu tražiti u Kur’anu i Sunnetu.

Uzvišeni Allah veli:

A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku,¹¹ tj. obratite se Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

U vezi sa ovim pravilima nema spora među islamskim učenjacima.

Na osnovu ovoga biva jasno da niko od islamskih učenjaka koji su se razišli, niti njihovih sljedbenika, nema pravo kazati da je istina sa ovim, a nije sa onim, ili da je taj i taj preči istini od drugog.

Takvom je obaveza, ako shvata, razumije i zna vjeru, da taj spor stavi na vagu Kur’ana i Sunneta, pa ako za svoj stav ima dokaz iz Kur’ana i Sunneta, on je na istini i preči je da istina bude sa njim, a ako za svoj stav nema dokaza iz Kur’ana i Sunneta, onda je pogriješio.’“¹²