Sunnet kao izvor vjerovanja i ahad predaje

Prve generacije muslimana uzimale su cijeli Sunnet koji je prenesen ispravnim putem, bez obzira radilo se o mutevatir predajama (predaje koju iz generacije u generaciju prenosi toliki broj prenosilaca da je isključena svaka sumnja u njihovu autentičnost)  ili ahad-predajama (predaje koje ne dostižu stepen mutevatira) i bez obzira da li je bila riječ o vjerovanju ili drugim poglavljima.

Oni su sve to uzimali i po njemu postupali, što svjedoči i jednoglasan stav po tom pitanju koji prenosi Hatib el-Bagdadi¹, Ibn Abdilberr i drugi.²

Dakle, nema razlike između mutevatir i ahad-predaja kada je u pitanju obaveznost njihovog korištenja i vjerovanja u ono o čemu one govore.

Kada je u pitanju akida, ona nije ograničena samo na predaje koje su prenesene mutevatir putem.

Postoje mnogi dokazi iz Kur’ana, hadisa, govora prvih generacija, čak i konsenzusa da se u akidi prihvata i kao argument koristi ispravan hadis, bez obzira bio mutevatir ili ahad.

Poslanikov hadis je drugi izvor islamskog vjerozakona, odmah nakon Kur’ana. Iako je stepen niže od Kur’ana, ipak je po pitanju argumentacije na istom stepenu kao i Kur’an.

Buhari bilježi da je Abdullah b. Omer kazivao: „Ljudi su klanjali sabah-namaz (u džamiji) u Kubau kada im je došao neko i rekao: ‘Ove noći Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen je dio Kur’ana i naređeno mu je da se okrene prema Kabi, pa se i vi okrenite prema njoj!’ Oni su do tada licima bili okrenuti prema Šamu, pa su se tog trenutka (u namazu) okrenuli prema Kabi.“³

Dokazivanje ovim hadisom veoma je jasno i uočljivo. Ljudi su klanjali u Kubau okrenuti prema Bejtul-makdisu, tadašnjoj kibli muslimana. Hadis prenesen od jednog čovjeka bio im je kao dokaz dovoljan da promijene smjer i da se okrenu prema Kabi.⁴

Hadisi i dokazi na ovu temu su mnogobrojni. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vladarima drugih zemalja slao je pojedince da ljude upoznaju sa islamom. Mnoge, ashabe, dakle, slao je u razne krajeve; Muaza je poslao u Jemen, Ebu Musaa u Zebid, Ebu Ubejdea u Nedžran.

U svaku regiju poslao je ashaba koji je tamošnje stanovnike upoznavao sa islamskom akidom i islamskim propisima.

Svaki od ovih pojedinaca bio je dovoljan kao dokaz ispravnosti, a ljudi su bili obavezni da prihvate ono što su ashabi donijeli.⁵

Ibn Hazm kaže: „Ummet je saglasan na tome da se prima ahad-predaja koju prenosi pouzdana osoba od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Također svi pripadnici islama imali su ovakav stav, sve dok se nije pojavila skupina muatezila nakon stotinu godina od Hidžre, pa su se suprotstavili ovom konsenzusu.“⁶

Skupina učenjaka prenosi konsenzus po ovome pitanju.⁷

Međutim islamske sekte poput džehmija, mu’tezila, havaridža, ešarija, maturidija, kur’anija i racionalista ne uzimaju predaje ahad u akidi i zato su u mnogim stvarima zalutali i skrenuli sa pravog puta.