Pravednost u ophođenju prema suprotnoj strani
- Uvažavanje i poštivanje kur’ansko-hadiskih tekstova i upozoravanje na suprotstavljanje
- Uzimanje Kur’ana i Sunneta za sudiju u bilo kakvim razilaženjima i sporovima
- Muhkem (jasni) i mutešabih (manje jasni ajeti)
- Nisu odbacivali jedan dio objave, a drugi prihvatali
- Sunnet je objava od Allaha i ne suprotstavlja se Kur’anu
- Sunnet kao izvor vjerovanja i ahad predaje
- Slabi hadisi se nisu uzimali niti koristili
- Objava i razum nisu u koliziji
- Ova vjera je potpuna i Kur’an i Sunnet su dovoljni za sve
- Prihvatanje teksta i odbacivanje te’vila
- Zabrana novotarija u vjeri
- Bavljenje apologetikom (ilmul-kelamom) i filozofijom
- Samo se Poslanik alejhiselam slijedi bespogovorno
- Pravednost u ophođenju prema suprotnoj strani
Muslimani prijašnjih generacija priznavali su istinu koja se nalazila kod islamskih sekti, i zbog te istine ne kažu da su one sasvim u zabludi, niti ih optužuju za stvari koje nisu prisutne kod njih, za razliku od tih grupacija, koje ukoliko se neko ne slaže s njima, nazivaju ih ružnim i pogrdnim imenima, ne priznajući im istinu koja se nalazi kod njih, nego čak i izmišljaju stvari kako bi im što više ukaljali čast.
Učenjaci prvih generacija, a u tome ih slijede pripadnici sunneta i džemata, podijelili su one koji im se suprotstavljaju na dvije skupine:
- Kafiri – nevjernici i oni koji se ohole i inate, ne prihvatajući Istinu. Zbog toga se oni prema njima neprijateljski odnose i otkrivaju njihove spletke i zamke.
- Novotari i griješnici. Ne smatraju ih nevjernicima nego muslimanima griješnicima, zbog toga prihvataju i priznaju istinu koja se nalazi kod njih, i priznaju njihov rad i trud uložen na širenju islama, ali odbacuju njihove greške, suprotstavljajući im se i upozoravajući na njih, na najbolji mogući način.
Međutim, imaju i poseban odnos prema onima koji pozivaju u novotarije, shodno tome kako situacija i vrijeme zahtijevaju.
Zaključak: Ovo je menhadž ashaba, selefa, najbolje generacije muslimana, naših ispravnih prethodnika, spašene skupine, ovo je njihov menhadž u akidi, i u tome ih u stopu slijedi ehli-sunnet vel džemat, riječima i djelima, za razliku od islamskih sekti: šija, kaderija, džehmija, sufija, mu’tezila, havaridža, murdžija, racionalista, ešarija, maturidija, niko od njih nije na ispravnom menhadžu, i zbog toga nisu na istini i imaju dosta grešaka i u akidi i u ibadetima, i sve što su udaljeniji od ovog menhadža njihove greške su veće, brojnije i opasnije.
Zato je obaveza svakom muslimanu, koji ima razuma, koji je prijatelj sam sebi, da prihvati ovaj menhadž u akidi, kako bi bio na Istini i kako bi Allah bio njime zadovoljan kao što je zadovoljan prvom generacijom muslimana, jer samo onda kada je akida ispravna mogu biti ispravna i ostala djela.
Svaki musliman treba u potpunosti da se pokorava Allahu i Poslaniku, da slijedi Kur’an i Sunnet, jer je zbog toga stvoren, za to će biti pitan, počev od kabura u kojem će svaki insan biti pitan ko mu je Gospodar, ko mu je Poslanik i koja mu je vjera, neće biti pitan ko mu je bio hodža, muftija, reis, šejh, imam, niko mu od njih neće pomoći, niti u kaburu niti na Sudnjem danu.
Tada će se spasiti samo onaj ko dođe pred Allaha čista srca, čija dobra djela prevagnu, neće mu pomoći ni bogatstvo ni položaj koje je imao na dunjaluku.
Gospodar Sudnjeg dana kaže:
…na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti. 1
Zato je i cilj ove knjige, a i ostalih, da se pojasni kako doći do Istine, kako pred Allaha čista srca doći, kako bi nam se Allah još na ovome svijetu, prije Sudnjeg dana smilovao.
Ono što je najbitnije za čistoću srca jeste svakako akida, vjerovanje, tevhid, zato ćemo u nastavku spomenuti važnost tevhida i njegove vrste, jer činjenica je da danas imamo ne mali broj muslimana koji ili nisu uopšte spoznali tevhid ili imaju određenih grešaka, koje su ili pogubne za iman, ili za njihove ibadete.
Imamo nažalost i onih muslimana koji su tevhid u potpunosti zanemarili, koji zabranjuju pozivanje u njega, koji su svemu dali prednost nad tevhidom, koji smatraju da tevhid razjedinjuje muslimane, te da je zbog toga štetan, suprotstavljaju se i neprijateljski se ponašaju prema onima koji pozivaju u tevhid, ovo je do te mjere uticalo na pojedine daije ehli-sunneta da su prestali držati predavanja iz tevhida.