Nisu odbacivali jedan dio objave, a drugi prihvatali

Muslimani prvih generacija su usaglašavali između vjerskih tekstova koji su muhkem (jasni) i mutešabih (manje jasni), između obećanja (el-va’d) i prijetnji (el-ve’id), negiranja (en-nefj), potvrđivanja (el-isbat), općih (el-am) i posebnih (el-has) iskaza.

Vraćali su se Kur’anu i Sunnetu prije nego što bi donijeli bilo kakav propis i zaključak, za razliku od sekti i frakcija koje su uzimale neke vjerske tekstove, dok su druge odbacivali, što je dovelo da se kod njih jave mnoge devijacije vezane za vjerovanje.

Uzvišeni Allah opisujući one koji uzimaju određene ajete a ostavljaju druge kaže:

Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete!? Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. – A Allah motri na ono što radite.¹

Dakle, osobina muslimana prvih generacija bila je da vjeruju i slijede sve što je dio vjere, oni nisu, poput sljedbenika Knjige, i onih koji se za njima povode (poput islamskih sekti), jedan dio Knjige vjerovali, a drugi odbacivali.

Sljedbenici Istine vjeruju u sve što je Allah kazao, kao i u ono što je On htio time da kaže. Također, vjeruju u sve što je Poslanik kazao i u ono što je time htio da kaže.

Uzvišeni Allah kaže:

O vi koji vjerujete, uđite u vjeru potpuno, i nemojte slijediti stope šejtanove.² – tj. Allah ovim ajetom naređuje vjernim robovima da prihvate cijeli vjerozakon.

Također veli:

Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!“ ³

Vjerovanje prvih generacija u sve vjerske tekstove koji govore o određenom pitanju dovelo ih je u stanje da budu najbolja zajednica, zajednica srednjeg puta, između svih ostalih sekti.

Također, njihovo slijeđenje srednjeg puta bilo je uzrokom da ih Allah uputi i ujedini u onome što su se podvajali.

Kada bi oni obrađivali određeno pitanje i temu, sakupili bi sve dokaze iz Kur’ana i Sunneta vezane za to pitanje, pa bi tek onda donijeli rješenje i propis.

U tome ih u stopu slijede pripadnici ehli-sunneta vel-džemata, za razliku od islamskih sekti koje bi uzimale samo određene dokaze koji bi njima odgovarali, a zanemarivali bi ostale, tako da su se u mnogim pitanjima razišli, pa čak i u okviru jedne sekte.

Najbolji primjer su Murdžije koji bi uzimali samo el-va’d (koji obećavaju) ajete i havaridž koji bi uzimali samo el-ve’id (koji prijete) ajete.

Šejh Abdulkadir el-Bagdadi u svom djelu El-Ferk Bejnel-Firek, (živio je u četvrtom i petom stoljeću po Hidžri, umro je 429 h.g.), navodi da su se mnoge sekte još za njegova života rasparčale i podijelile u okviru samih njih.

Tako navodi da su se murdžije podijelile u tri velike skupine, a svaka od njih na još manje grupacije, da su se mu’atezile podijelile na preko dvadeset skupina, haridžije na dvadeset novih sekti, a šije na petnaest, itd.⁴

Sve ove sekte su uzimale samo određene dokaze dok bi ostale zanemarivali i tako su napravili mnoge greške, u svom vjerovanju.