Muhkem (jasni) i mutešabih (manje jasni ajeti)
Oslanjanje na jasne ajete (muhkem), pri donošenju suda po bilo kojem pitanju, te tumačenje manje jasnih ajeta (mutešabih) shodno onome što je kazano u jasnim.
Muslimani prvih generacija oslanjali su se na jasne ajete prije nego što bi donijeli bilo kakav propis i zaključak, a manje jasne ajete tumačili bi shodno jasnim ajetima, za razliku od sekti i frakcija koje su svoju akidu izgradili na manje jasnim tekstovima kako bi ih mogli tumačiti shodno svom nahođenju, dok su druge jasne tekstove odbacivali, što je dovelo da se kod njih jave mnoge devijacije vezane za vjerovanje.
I ovo je jedan od razloga zašto su muslimani prvih generacija imali ispravnu, čistu i jasnu akidu (vjerovanje), bez bilo kakvog razilaženja, šubhi (nejasnoća), za razliku od islamskih sekti koje ne slijede prve generacije.
Prve generacije su čvrsto prihvatile Allahove riječi u kojima kaže:
On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni.1
Ibn Kesir kaže: „Uzvišeni Allah saopćava da u Kur’anu ima ajeta koji su jasni i koji čine Srž Knjige, tj. koji su sasvim jasni i u kojima ni za koga nema nejasnoće, te drugih, čija su značenja za mnoge ljude i pojedince nejasna. Smisao toga je da se nejasni usklade sa jasnim ajetima.
Ko to učini na Pravom je putu, a ko učini suprotno, na suprotnom je putu.
Zato Uzvišeni Allah kaže: oni su matica Knjige, tj. srž, matrica kojoj se vraća u slučaju nejasnoće, a drugi su nejasni, tj. njihovo značenje formalno jezički i strukturalno, ali ne i stvarno, može biti u skladu s jasnim, ili nečim drugim.“2
O onima koji su željni smutnje kaže: oni slijede nejasne ajete, tj. oni uzimaju ono što je nejasno, kako bi to mogli iskriviti prema svojim pokvarenim namjerama, budući da postoji mogućnost promjene značenja.
Što se tiče onoga što je jasno utvrđeno, oni se time ne bave jer to ih otkriva i označava i stoji kao dokaz protiv njih.“3
U Kur’anu postoje ajeti koji se mogu na više načina tumačiti, pa zbog toga muslimani najboljih generacija nisu donosili sud na osnovu tih ajeta, nego bi se isključivo oslanjali na ajete koji su sami po sebi jasni i koji se ne mogu na više načina tumačiti. Upravo zbog toga kod njih se nisu javljale greške u vjerovanju (akidi).
Jedan od najboljih primjera gdje su mnoge sekte, poput džehmija, eš’aria i maturidija, napravile grešku je pogrešno tumačenje ajeta u kojima Allah veli:
On je s vama gdje god bili.4
On je s njima gdje god oni bili.5
Oslanjajući se na ove mutešabih ajete, spomenute sekte smatraju da je Allah svojim Bićem na svakom mjestu, pomiješan sa svojim stvorenjima, izgovarajući tako riječi koje su nevjerstvo.
Međutim, muslimani prvih generacija, tumačeći ove ajete, kazali su da je Allah Svojim znanjem (kao osobinom) na svakom mjestu, i da zna šta ko radi, gdje god da se nalazio (na to ukazuje početak i kraj istih ajeta). A da je Allah svojim Bićem iznad stvorenja, odvojen od njih.
Oni su se, dakle, oslanjali na jasne i nedvosmislene ajete, gdje Allah objašnjava da je iznad svojih stvorenja, poput ajeta:
…boje se Gospodara svoga, Koji je iznad njih.6
K Njemu se uzdižu lijepe riječi.7
K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje.8
U Kur’anu je ovakvih jasnih ajeta koji ukazuju da je Allah sa Svojim bićem iznad svojih stvorenja na desetine, a isto tako i Sunnet je po ovome pitanju veoma jasan, kao što, također, na to i razum ukazuje.
Međutim, imajući u vidu da ove sekte ne slijede ovo pravilo, a niti pravac prvih generacija, to ih je odvelo da naprave izuzetno opasnu i veliku grešku.
