Izvori akide (vjerovanja)

Muslimani prvih generacija vjerovanje su crpili isključivo i samo iz Objave, tj. iz Kur’ana i Sunneta, i u tome ih u potpunosti slijede pripadnici sunneta i zajednice (ehli-sunnet vel-džema’ah), za razliku od ostalih skupina u islamu ili sekti poput šija, sufija, mu’tezila, haridžija, murdžija, eš’arijja i maturidija, koji slijede i povode se za svojim prohtjevima i strastima, slijede običaje i razumske zaključke.

Uzvišeni Allah kaže:

Doista ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu.¹

A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje.²

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ostavljam vam dvije stvari, i nećete zalutati sve dok se njih budete držali: Allahovu Knjigu i sunnet Njegova Poslanika.“³

Također kaže: „Ostavio sam vas ja jasnom putu, čija je noć jasna kao dan, sa tog puta neće skrenuti osim propalica.“⁴

Ashabi i oni koji ih danas slijede čvrsto su vjerovali i vjeruju da neće biti na Istini, te da neće postići Allahovo zadovoljstvo, niti ulazak u Džennet, kao ni spas od Vatre, osim čvrstim slijeđenjem Kur’ana i Sunneta, i čvrstom vjerom u Allahove riječi:

To su Allahovi propisi. Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu – On će uvesti u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, u kojima će vječno ostati, i to je uspjeh veliki.

A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegova dizao i preko granica Njegovih propisa prelazio – On će u Vatru baciti, u kojoj će vječno ostati; njega čeka sramna patnja.⁵

Isto tako čvrsto vjeruju i u riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje prenosi Ebu Hurejre, a u kojima stoji: „Svi moji sljedbenici će ući u Džennet, osim onih koji to odbiju.“ Ashabi su tada začuđeno upitali Poslanika: „A ko su ti koji će odbiti, o Poslaniče?“ On odgovori: „Ko mi se bude pokoravao, ući će u Džennet, a ko mi se ne bude pokoravao, taj je odbio ući u Džennet.”⁶

Isto tako, čvrsto su vjerovali u Allahove riječi da je upotpunio i usavršio vjeru, i da je sve što čovjeku treba, od vjerovanja i ubjeđenja, objašnjeno u Kur’anu i Sunnetu.

Uzvišeni Allah je rekao:

 Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.⁷

Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za muslimane.⁸

U Knjizi Mi nismo ništa izostavili.⁹

Zatim su vjerovali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostavio i objasnio sve što mu je došlo od Allaha, i da je ukazao na svako dobro koje je potrebno njegovom ummetu, te da je ukazao i upozorio na svako zlo koje je opasnost za njegov ummet, čvrsto vjerujući da je Sunnet objava od Allaha.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “I zaista sam vam donio Knjigu (Objavu) i nešto slično njoj (Sunnet).”¹⁰

I zato je Uzvišeni Allah naredio muslimanima da uzmu ono sto im je dao (donio) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazavši:

Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite.¹¹

Kaže Ibn Kesir: “Tj. što god vam naredi, to prakticirajte, a sve što vam zabranjuje, klonite se toga, jer, on, doista, naređuje samo dobro, a zabranjuje zlo.”¹²

Ibn Ebi Izz el-Hanefi veli: „Prema tome, obaveza je potpuno se predati Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, staviti se pod njegovo vođstvo i ono što je on kazao prihvatiti s naklonošću i povjerenjem, ne oportunirati mu s neutemeljenim umišljajem nazivajući ga razumskom pojmljevinom (ma‘kūl), pritiskati ga kakvom sumnjom i skepsom ili u pogledu onoga što je on kazao prednost davati mišljenjima nekih ljudi i nečistoći njihovih umova.

Dakle, jedino njega uzimamo za suca, jedino se njemu predajemo, pokoravamo se i slušamo ga bespogovorno.“¹³

Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje da li će razuman čovjek, koji je prijatelj sam sebi, zanemariti Kur’an i Sunnet i uzimati vjeru iz nekih drugih izvora poput običaja, razuma, strasti, orijentalista, kešfa (otkrovenja), zevka (duhovnog iskustva), tzv. nepogrješivih imama, i drugih izvora koje koriste zabludjele sekte u islamu. 

Govoreći o prvim generacijama, Ibn Tejmijje veli: „Jedna od najvećih blagodati koju im je Allah dao jeste pridržavanje Kur’ana i Sunneta.

Među ashabima i onima koji su ih u dobru slijedili jednoglasan stav je bio da se ne prihvata mišljenje onoga ko se Kur’anu suprotstavlja svojim mišljenjem, nekim duhovnim iskustvom (zevk), razumskim zaključkom, analogijom, ili pak ekstazom (el-vedžd).

Od njih je jasnim i kategoričkim dokazima potvrđeno da je Poslanik dostavio uputu i istinitu vjeru i da Kur’an vodi jedinom ispravnom putu.“¹⁴

Pojašnjavajući važnost ovoga, veli: „Razlika između Istine i neistine, upute i zablude, Pravog puta i stranputice, puta sreće i nesreće, uspjeha i propasti, pravi se tako da se ono što je Allah objavio Poslaniku smatra istinom koju je obaveza slijediti.

Na takav način se spoznaje i razlikuje Istina od neistine, postiže uputa, znanje, vjerovanje i potvrđuje istinitost toga.

Svaki drugi govor stavlja se na ovu vagu, pa ako se slaže sa tim, smatra se Istinom, a ako mu se suprotstavi, smatra se neistinom.“¹⁵