Detaljni odgovor na njihove stavove
Prvo: Maturidijama, ešarijama i njihovim sljedbenicima koji potvrđuju neka svojstva, a druga negiraju, odgovaramo prvim pravilom: Govor o nekim svojstvima je kao i govor o drugima.
Maturidijama i ešarijama kažemo: „Vi govorite da Allah ima život, znanje, moć, snagu, sluh, vid, volju i da govori i tvrdite da su ta svojstva stvarna, a onda nemate takav govor po pitanju Allahove ljubavi, zadovoljstva, srdžbe, ruku, uzdizanja, i ostalih osobina, nego neosnovano ta svojstva alegorički tumačite i kažete da se pod voljom misli na želju da se spusti blagodat ili kazna.
Shodno tome, nema razlike između onoga što potvrđujete i onoga što negirate, jer govor o jednom je kao i govor o drugom.
Ako kažete da On ima život i znanje koji nisu kao život i znanje stvorenja, tj. ako to potvrđujete bez poređenja, onda morate to da kažete i kada su u pitanju Njegove ostale osobine, poput ljubavi i zadovoljstva.
Kako govorite da Allah ima svojstvo znanja koje ne liči znanju stvorenja, a svojstvo zadovoljstva liči zadovoljstvu stvorenja, te ga zbog toga alegorički neosnovano tumačite.
Kako potvrđujete svojstvo znanja bez poređenja, a ne potvrđujete svojstvo zadovoljstva bez poređenja? Govor o nekim svojstvima je kao i govor o drugim.
Drugo: Muatezilima i njihovim sljedbenicima koji potvrđuju imena, a svojstva negiraju, odgovaramo drugim pravilom: Govor o imenima je kao i govor o svojstvima.
Kako to da potvrđujete Allahu imena bez poređenja sa stvorenjima, a ne potvrđujete osobine bez poređenja. Govor o imenima je kao i govor o svojstvima.
Mutezile kažu da Allah ima imena bez osobina, pa kažu Allah je Milostivi bez milosti, priznali su ime Milostiv ali negirali su da ima osobinu milosti, Samilosni bez samilosti, i tako kažu za sva imena i osobine.
„Ovi koji prave razliku između imena i svojstava i između nekih svojstava, upali su u kontradiktornost za koju ne postoji ni vjerski ni razumski dokaz, štaviše, takvo tumačenje u koliziji je sa vjerom i razumom.“1
Treće: Džehmijama kažemo: Govor o imenima i svojstvima je kao i govor o Biću.
Ovim pravilom odgovara se onima koji negiraju imena i svojstva, poput džehmija i onih koji se s njima slažu, koji potvrđuju samo Biće bez imena i svojstava.
Allah je daleko iznad ovog govora koji ne označava ništa drugo osim negiranje i nepostojanje Allaha.
Ako Allah ima Biće koje nije slično bićima stvorenja, isto tako ima i imena i svojstva koja nisu slična imenima i svojstvima stvorenja.
Njegova svojstva su sastavni dio Njegovog uzvišenog Bića, a svojstva stvorenja su sastavni dio bića stvorenja i potvrđivati ta svojstva ne znači nikakvo poređenje među njima.2
Četvrto: Što se tiče pravila: Prema svojstvima se ophodi shodno njihovom vanjskom iskazu i značenju, pod njim se misli na to da je njihovo značenje onakvo kako je rečeno vanjskim izrazom čije značenje Arapi razumiju, ali koje priliči Allahu i Njegovoj savršenosti.
U ovom pravilu odgovor je mušebbihama (onima koji porede svojstva), mu’attilama (koji negiraju svojstva ili te’vile) i mufevvidama (koji se prema svojstvima ophode shodno njihovom vanjskom iskazu, ali negiraju da poznaju značenje i prepuštaju ga Allahu).
Stav mufevvida je u potpunosti neispravan, jer prve generacije nisu prepuštale značenje imena i svojstava Allahu nego su Mu prepuštali samo njihovu kakvoću i suštinu.
Njima su značenja bila poznata shodno arapskom jeziku i oni su Allahu pripisivali ono što Njemu priliči.
Ovo pravilo pojasnio je Ibn Tejmijje, kazavši: „Pravac ispravnih prethodnika bio je da su se prema ajetima i hadisima o atributima odnosili shodno njihovom vanjskom iskazu i značenju, negirajući svaku vrstu poređenja i poznavanja kakvoće.
Mi ne kažemo da ruka označava snagu, da sluh označava znanje, jer je govor o atributima dio govora o Biću i prema njima se na isti način odnosi.
Ukoliko potvrđivanje Bića označava potvrđivanje postojanja, a ne kakvoće, onda i potvrđivanje svojstava znači potvrđivanje njihovog postojanja, a ne kakvoće.“3
Šejh Muhammed b. Ibrahim veli: „Ehli-sunnetski pravac je vjerovanje u ono što je potvrđeno Knjigom i Sunnetom, a vezano je za Allahova imena i svojstva, bilo da se radi o izrazima ili značenjima, te ubjeđenje da ta imena i svojstva imaju stvarno, a ne preneseno značenje, te da su ta stvarna značenja onakva kako priliče Allahu i Njegovoj veličini. Dokazi za ovu tvrdnju su mnogobrojni.
Značenja ovih svojstava su jasna i poznata kao i druga i u tome nema ništa nejasno i sporno. Ashabi su od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preuzeli Kur’an i od njega prenijeli hadis i ništa od toga nisu smatrali nejasnim, jer je sve to bilo veoma jasno i poznato. Isto stanje bilo je i sa odabranim generacijama nakon njih.“4
Zaključak
Imajući u vidu sve što je kazano o Allahovim imenima i svojstvima, prihvatajući to, sasvim je dovoljno za sve one koji traže ispravno znanje i vjerovanje u tevhidu esma ve sifat.
Međutim imajući u vidu da mnogi muslimani u Bosni slijede maturidijsku akidu i u tevhidu esma ve sifat (a da toga nisu ni svjesni), a da istovremeno slijede hanefijski fikh, pa možda neki misle da je Ebu Hanifa bio na stavovima maturidija u tevhidu esma ve sifat, te imajući u vidu da muslimani Bosne puno vole i cijene svoga imama (što je svakako i ispravno), smatramo da je potrebno pojasniti akidu Ebu Hanife po pitanju tevhida esma ve sifat, te pojasniti da on nije bio na stavovima maturidija, jer možda će neko, znajući da Ebu Hanife nije bio na stavu maturidija, prihvatiti njegovu a ostaviti maturidijsku akidu, što bi svakako bio veliki uspjeh za svakog koji tako postupi.
