Bavljenje apologetikom (ilmul-kelamom) i filozofijom

Nauka o kelamu predstavlja istraživanje islamskog vjerovanja shodno razumskim zaključcima, ili “spoznaju vjerskih ubjeđenja prema razumskim dokazima.“¹

To je spoj filozofije i islama, tako da su oni koji su izučavali filozofiju (koja se bazira samo na razumu) pokušali da je prilagode islamskoj akidi (koja se uzima samo iz Kur’ana i Sunneta), razmišljajući o određenim stavovima (koji su u Kur’anu i Sunnetu jasno iskazani) na filozofski način, te su počeli o Allahu i pitanjima gajba (duhovnog svijeta) prilaziti sa strane filozofije i razuma, govoreći o Allahu ono što On nije rekao, niti Njegov Poslanik. Čak su govorili šta je Allahu dozvoljeno a šta nije dozvoljeno raditi, tako da su mnogi zbog toga počinili djela nevjerstva.

Međutim, muslimani prvih generacija ograničavali su se samo na Kur’an i Sunnet, prihvatajući ono što je Allah, dželle šanuhu, o Sebi rekao, i što je o Njemu rekao Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.

Također, nisu prelazili granicu dozvoljenog, niti su o Allahu govorili po hiru svome.

Oni su smatrali ilmul-kelam beskorisnim znanjem, i zbog toga su najoštrije kritikovali sve one koji su se bavili tom naukom, pa su zbog toga znanje podijelili na korisno i nekorisno.

Korisno znanje je ono koje iza sebe povlači rad i djelovanje po njemu, kroz šta se ostvaruju koristi i na ovom i na Onom svijetu. To je, ustvari, izučavanje Kur’ana i Sunneta te rad po njima.

Nekorisno znanje je ono od kojeg nema koristi niti na ovome niti na Onome svijetu, niti ono za sobom povlači rad po njemu, a to je ustvari ilmul-kelam, apologetika.

Muslim bilježi od Zejda b. Erkama da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio: „Allahu moj, utičem ti se od beskorisnog znanja, srca koje nije skrušeno, nezasite duše i neprimljene dove!“²/³

Ma’ruf el-Kerhi veli: „Kada Allah robu želi dobro, otvori mu vrata rada, a zatvori vrata rasprave, a kada mu želi zlo, otvori mu vrata rasprave, a zatvori vrata rada.“⁴

I zato su prve generacije najoštrije osuđivale sve one koji su se bavili ilmul-kelamom, osuđujući tako i islamske sekte koje baziraju svoju akidu i učenje na ilmul-kelamu, poput kaderija, džehmija, mu’atezila, eš’aria i maturidija.

Zbog bitnosti ove teme, zatim opasnosti i uticaju ilmu-kelama na muslimane Bosne, imajući u vidu da je većina bosanskohercegovačke uleme kroz historiju Bosne bila upravo na pravcu apologetičara u akidi, spomenut ćemo stavove četverice imama po pitanju ilmul-kelama, kao i njihove osude svih onih koji su se bavili ilmom kelama.

Imam Ebu Hanife upitan je o onome što su neke sekte uvele poput govora o dževheru / supstanciji i e’aradu / akcidenciji, pa je kazao: „To su filozofska naglabanja, drži se puta prvih generacija i čuvaj se inoviranja u vjeri, jer to je novotarija.“⁵

Imam Ebu Hanife veli: „Vidio sam da oni koji se bave ovim znanjem (kelamom, skolastikom) nemaju znakove (osobine) dobrih ljudi i da su im srca veoma kruta, ne obraćaju pažnju na to što se razilaze sa Knjigom, Sunnetom i riječima prvih generacija. Da je u tome bilo dobra, bavili bi se njime muslimani prvih generacija.“⁶

Također veli: „Istraživao sam ilmul-kelam (apologetiku) do te mjere da se u mene počelo, radi znanja o tome, upirati prstom.

Jedne prilike sjedili smo u blizini Hamada b. Selemea, pa je došla neka žena i upitala: ‘Čovjek ima ženu robinju koju želi da razvede po Sunnetu, kako će je razvesti?’ Nisam znao šta da kažem, pa sam je poslao Hamadu da ga pita i da mi kaže šta joj je odgovorio.

Upitala je Hammada, a on je kazao: ‘Razvest će je dok je čista od hajza i dok s njom nije imao odnos u toj čistoći jednim razvodom, zatim će je ostaviti dok ne upotpuni dva hajza, pa kada se nakon toga okupa, slobodna je da se udaje za drugog.’ Ona se vratila i to mi kazala, a ja sam dodao: ‘Nema potrebe da se bavim kelamom.’ Uzeo sam svoje papuče i otišao da sjedim pred Hammadom.“⁷

Također je kazao: „Allah prokleo Amra b. Ubejda, otvorio je ljudima vrata da se bave kelamom, onim što im ne koristi.“⁸

Hammad b. Ebi Hanife veli: „Jedne prilike je kod mene došao moj otac dok je sa mnom bila skupina sljedbenika kelama (aplogetičara). Mi smo se raspravljali o nečemu i podigli svoje glasove, pa kada sam osjetio da je on tu, otišao sam do njega, a on me je upitao ko je sa mnom.

Rekao sam mu: ‘Taj, taj i taj (spomenuvši ih po imenu)’. Upita me o čemu pričamo, pa sam mu kazao o tom i tom poglavlju, on mi reče: ‘Hammade, ostavi se kelama.’ Ja nisam (veli Hammad) smatrao svoga oca od onih koji miješaju stvari, pa jedno narede, a onda to isto zabrane.

Rekao sam: ‘Zar mi nisi naređivao da se time bavim.’ ‘Da, sine, jesam, a sada ti to zabranjujem.’ – reče Ebu Hanife. Upitao sam: ‘A zašto?’ On reče: ‘Sinko moj, ovi koji se sada razilaze u ovim temama bili su jednog stava i jedne vjere, pa je šejtan među njih ubacio sjeme neprijateljstva, pa su se razišli…’“⁹

Ešheb b. Abdulaziz kazuje da je čuo Malika kako veli: „Čuvajte se novotarija. Neko reče: A šta su to novotarije? A on odgovori: To je ono o čemu pričaju novotari, raspravljajući se o Allahovim imenima, svojstvima, govoru, znanju, moći. Oni ne šute o onome o čemu su šutjeli ashabi i njihovi sljedbenici.“¹⁰

Ebu Talib el-Mekki veli: „Malik je bio među najudaljenijim osobama od pravca mutekellimina (apologetičara), najviše je u tome kritikovao Iračane i najviše se držao prakse prvih generacija, ashaba i tabi’ina.“¹¹

Muhammed b. El-Akil el-Ezher veli: „Neki čovjek je došao Muzeniju, pitajući ga nešto vezano za kelam, a on je kazao: ‘Ja prezirem to i zabranjujem, kao što je zabranjivao i imam Šafija. Čuo sam ga da je kazao: ‘Malik je upitan o kelamu i tevhidu, pa je rekao: Nemoguće je da mislimo kako je Poslanik pojasnio ummetu način čišćenja od nužde, a da nije pojasnio tevhid.“¹²

Zato što oni koji se bave kelamom misle da se tevhid ne može pojasniti osim sa kelamom, i da tevhid nije u potpunosti pojašnjen sve dok ga oni nisu pojasnili.

Abdurrahman b. Mehdi veli: „Ušao sam kod Malika, a kod njega je bio neki čovjek koji ga je pitao o Kur’anu, a on je kazao: ‘Da ti nisi sljedbenik Amra b. Ubejda, neka je na njega Allahovo prokletstvo. On je uveo ovu novotariju vezanu za kelam. Da je kelam znanje, sigurno bi se njime bavili ashabi i njihovi sljedbenici, kao što su se bavili propisima vjere. Međutim, on je neispravan i vodi ka neispravnom.’“¹³

Ishak b. Isa veli: „Imam Malik kaže: ‘Onaj ko vjeru bude tražio kroz apologetiku (kelam) taj će biti bez vjere; onaj ko bude tražio bogatstvo kroz alhemiju, taj će biti bez igdje ičega, a ko bude išao za nepoznatim hadisima taj će lagati!”¹⁴

Imam Šafija veli: „Kada bi čovjek bio iskušan sa svim zabranama mimo širka, bolje mu je nego da bude iskušan izučavanjem kelama (apologetike).“¹⁵

Također veli: „Kada bi ljudi znali šta sve ima u ovoj nauci (apologetici), bježali bi od nje kao od lava.“¹⁶

Također veli: ”Moja presuda o apologetičarima glasi: treba ih izudarati palminim granama i obućom, te sa njima obići plemena govoreći: ‘Ovo je kazna za onoga koji ostavi Kur’an i Sunnet, a okrene se apologetici i novotarima.“¹⁷

I veli: „U apologetici sam pronašao stvari koje musliman ne može kazati.“¹⁸

Ahmed b. Hanbel kaže: „Onaj ko se bavi kelamom nikada neće uspjeti. Učenjaci ove nauke su zindici (nevjernici).“¹⁹

On također veli: „Ne možeš naći nikoga ko se bavio ovom naukom, a da u srcu nema pokvarenost.“²⁰

Ibn Betta bilježi od Ebu Bekra Mervezija da je kazao: „Čuo sam Ebu Abdullaha (Ahmeda) kako veli: ‘Ko se posveti apologetici neće uspjeti, i ako se toj nauci posveti, završit će u džehmizmu.’“²¹

Dževzi bilježi od Ubejdullaha b. Hanbela da je čuo sam Ahmeda kako kaže: „Ne sjedite sa sljedbenicima kelama, pa makar branili Sunnet.“²²

Ibn Betta bilježi od Ubejdullaha b. Hanbela kako kaže: „Moj otac (Ahmed) je rekao sljedeće: ‘Držite se Sunneta i hadisa i Allah će vam dati korist u tome. Čuvajte se razglabanja i rasprava, jer onaj ko voli kelam, neće uspjeti. Ko god je pričao o kelamu, na kraju je postao novotar, jer kelam ne vodi ka dobru. Ja ne volim bavljenje kelamom (apologetikom) i ne volim da o tome diskutujem.

Držite se Sunneta, tradicije (predaja) i fikha, od čega imate koristi, a ostavite rasprave i one koji su željni smutnje i rasprave.

Mi smo sreli ljude koji to nisu poznavali i koji su se klonili pobornika kelama. Krajnji rezultat bavljenja kelamom nije dobar. Molimo Allaha da nas zaštiti svake smutnje i spasi svake propasti.’“²³

Ovakav je bio stav četverice imama po pitanju ilmu-kelama i onih koji su se bavili njime, a takav stav su imali i ostali učenjaci prvih generacija muslimana.

Ibn Abdulberr veli: „Složni su učenjaci svih krajeva da su pobornici kelama (apologetike) novotari i smutljivci i da se ni u jednoj generaciji ne ubrajaju u učenjake.“²⁴