Unajmljivanje učača za učenje Kur’ana

Ovaj oblik je veoma raširen među muslimanima Bosne, a podrazumijeva unajmljivanje učača (imama) koji uče Kur’an i sevape tog učenja predaju umrlima. Ovaj oblik ima dva načina:

Prvi način: Kada nekome umre bližnji, on sakupi ljude u kući, na dan smrti, sedmi (sedmina), ili četrdeseti dan (četresnica), ili ponedjeljkom ili petkom, ili nakon pola godine ili godinu dana, te pozove nekog od učača koji će proučiti nešto od Kur’ana i pokloniti sevap toga učenja umrlom.

Učač u većini slučajeva tom prilikom uči suru Jasin i još neke sure poput Fatihe, prvih pet ajeta sure Bekare, sure Ihlas, Felek i Nas ili pak prouči cijeli Kur’an.

Nakon toga prisustvuju gozbi koju je domaćin priredio, podijele novac (poklone) učaču i tako je taj čin priveden kraju.

Drugi način: Nakon smrti određene osobe, njena porodica zatraži od nekog učača (imama), većinom u ramazanu, da prouči nešto od Kur’ana i sevape tog učenja pokloni umrlome.

U većini slučajeva uči se sura Jasin više puta ili se pak prouči cijeli Kur’an. Nakon toga, ljudi se okupe u nekoj od džamija, a imam uči određene sure, kao što su Ihlas, Felek, Nas, a potom se uči određeni zikr i dova.

Na taj način poklonjen je sevap umrlome, a oni poslije tog čina odlaze.

Neki od učača imama tokom godine prouče Kur’an više puta, a u ramazanu te hatme prodaju drugim učačima ili muslimanima koji traže učača za taj posao.

Propis unajmljivanja učača Kur’ana

Ovo djelo je novotarija, stoga nije dozvoljeno, jer šerijatom nije propisano, niti za njegovu dozvolu ima dokaz u kur’ansko-hadiskim tekstovima, a niti ga je neko od učenjaka prvih generacija smatrao pohvalnim.[1]

Ukoliko ne postoji dokaz za propisanost nekog djela, onda se na njega primjenjuje opće pravilo, odnosno hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“^[2]

Zatim, učenje Kur’ana je ibadet, a jedan od uslova ispravnosti nekog ibadeta jeste da se učini iskreno u ime Allaha.

Onaj ko uči u ovom slučaju to čini radi novca i za to djelo nema sevapa, pa ako nema sevapa, kako da ga onda nekome pokloni.

Na ovaj način, postaje jasno da ništa od toga ne dolazi do umrle osobe.

Hanefijski učenjak imam Ibn Ebil-Izz pojašnjava zašto nije dozvoljeno unajmljivanje ljudi za učenje Kur’ana i zbog čega sevapi od takvog učenja umrlom ne stižu.

On veli: „Unajmljivanje ljudi za učenje Kur’ana i predavanje sevapa mrtvima nije činio nijedan ispravni prethodnik, niti je to naredio i dao olakšice ijedan imam u islamu.

Unajmljivanje za učenje Kur’ana nije dozvoljeno, bez razilaženja među učenjacima.

Nagrada ne dolazi do mrtvog, osim ukoliko se djelo uradi u ime Allaha.

Ovakav postupak nije iskreni i čisti ibadet, pa neće ni imati sevapa koje bi podario mrtvom.“[3]

Fudajl b. Ijjad je o primanju djela kazao: „Ukoliko djelo bude urađeno iskreno, a nije ispravno, neće biti primljeno.

Također, neće biti primljeno ni ukoliko bude ispravno, a nije iskreno.

Ono će biti primljeno samo ako bude urađeno iskreno, tj. u ime Allaha, i ako bude ispravno, tj. u skladu sa Poslanikovim sunnetom.“^[4]

Ibn Ebi-Izz spominje da po pitanju zabrane unajmljivanja učača Kur’ana uz naknadu i poklanjanja takvog učenja umrlima nema razilaženja među učenjacima hanefijske[5], malikijske[6], i, po poznatom stavu, šafijske[7] i hanbelijske[8] pravne škole.

Veliki broj muslimana u Bosni uopće ne čita Kur’an i njihova jedina veza sa njime jeste samo da nekome plate jednom ili više puta u godini dana, s ciljem da nešto prouči iz Kur’ana i da sevape toga pokloni umrlima.

Ukoliko to učine, misle da su ispunili svoje obaveze spram Kur’ana i da su učinili dobro djelo svome umrlome.

Oni nisu svjesni da je Kur’an objavljen živima, a ne mrtvima, te da on pojašnjava put kojim čovjek mora hoditi na ovome svijetu, i da pojašnjava šta je to dobro, a šta loše, kako bi se insan znao postaviti u datoj situaciji, odnosno učiniti ono što je dobro, a kloniti se zla.

Samo takvim odnosom prema Kur’anu može se doći do Allahovog zadovoljstva i na ovome i na Onome svijetu.

Veliki broj imama uzimaju naknadu za učenje Kur’ana, posebno tokom ramazana. Neki od njih i ne uče Kur’an dok mu neko ne dadne određenu naknadnu za to.

Pojedini ljudi koji nisu imami u džamijama postali su poznati po tome što Kur’an uče za određeni vid naknade, te na taj način postaju od onih koji Allahove ajete prodaju za nešto što malo vrijedi.

Njihovo učenje će biti dokaz protiv njih, a ne u njihovu korist, jer imetak stiču na neispravan način.

Uzvišeni veli:

I ne zamjenjujte (ne prodajite) riječi Moje za nešto što malo vrijedi.[9]

Tumačeći ovaj ajet, Ibn Kesir veli: „Tj. Nemojte uzimati ono što je bezvrijedno, što malo vrijedi i nemojte Allahovo ime skrivati zbog toga… Ne uzimajte za to naknadu…

Nemojte za vjeru u Moje ajete i potvrdu poslanstva Mog Poslanika uzimati u zamjenu ovaj svijet i strasti njegove, jer to je malehno i prolazno.“[10]

Uzvišeni Allah veli:

 Onome ko bude želio nagradu na Onom svijetu – umnogostručićemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu – daćemo mu je, ali mu na Onom svijetu nema udjela.[11]

Onima koji žele život na ovome svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti.

Njih će na Onome svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i biće uzaludno sve što su učinili.[12]

U komentaru ovog ajeta, Ibn Kesir prenosi od Ibn Abbasa da je kazao: „Kome ovaj svijet bude glavni cilj, Allah će ga nagraditi dobrima na ovom svijetu, a na Ahiret će doći bez ijednog dobra i biće gubitnik.“[13]

Ovakvo je stanje onih koji Kur’an budu učili radi sticanja imetka.

Zbog toga, obaveza je napustiti to djelo, vratiti dobijeni imetak njegovom vlasniku i pokajati se, te savjetovati muslimane da umjesto plaćanja učenja Kur’ana za svoje umrle, udijele sadaku u njihovo ime.

Onaj ko uči Kur’an radi imetka sličan je onome ko uči Kur’an s ciljem da se kaže kako je učač.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi predaju o tri kategorije ljudi koji će biti prvi kojima će se Vatra potpaliti. Između ostalog, spomenut je učač Kur’ana. Njemu će se kazati: „Učio si Kur’an kako bi se kazalo da si učač. To je i rečeno.“[14]

A što se tiče prvog načina, odnosno okupljanja u kući radi učenja Kur’ana i poklanjanja sevapa umrlima, pored toga što je novotarija, on je i vid oponašanja kršćana koji se okupljaju u kućama i posjećuju groblja svojih umrlih nakon što prođe četrdeset dana, ili pola godine, a oponašanje nevjernika je strogo zabranjeno djelo.

Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas: pedalj po pedalj, aršin po aršin. Pa čak ako su oni ušli u gušterovu rupu, i vi ćete ući u nju!” „Allahov Poslaniče,“ – upitali smo – “misli li se na jevreje i kršćane?“ „A na koga bi drugog?“ – reče on.[15]

Što se tiče prodavanja proučenog drugome učaču, to nije ništa drugo nego trgovanje Kur’anom i ibadetom, jer je učenje Kur’ana jedan od najboljih ibadeta.

Za takav postupak učač može imati samo propast i veliki gubitak na Sudnjem danu, a na ovome svijetu neće imati berićeta u imetku koji je stekao, jer ga je stekao na nedozvoljen način.

[1] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 23/364, 24/300.

[2] Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762.

[3] Pogledati: Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/672.

[4] Hil’jetul-evlija, 8/95. Pogledati: El-Bidaje ven-nihaje, 10/215; Džami’ul-ulumi vel-hikem, str. 30.

[5] Pogledati: Hašijetu Ibn Abidin, 9/77; Hašijetut-tahavi alad-durril-muhtar, 1/381; Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/672-673.

[6] Pogledati: Hašijetud-Dusuki alaš-šerhil-kebir, 1/423.

[7] Pogledati: Mugnil-muhtadž ila me’arifeti me’ani elfazl-minhadž, 3/456; Tefsirul-Kur’anil-azim, 7/465.

[8] Pogledati: Kitabul-furu’, 3/423; Medžmu’ul-fetava, 24/300.

[9] El-Bekare, 41.

[10] Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/246.

[11] Eš-Šura, 20.

[12] Hud, 15-16.

[13] Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/311.

[14] Bilježi ga Muslim, br. 152, str. 851.

[15] Bilježi ga Buhari, br. 3456, str. 628, i Muslim, br. 6, str. 1154.