Uloga bosansko-hercegovačke uleme u prenošenju ispravnog vjerovanja vezanog za Kur’an

Muslimani Bosne i Hercegovine vjeruju da je Kur’an Allahov govor, objavljen Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da je njegovo učenje ibadet.

Vjeruju da je on sačuvan i da je Uzvišeni Allah garantovao da će ga čuvati, te da on (Kur’an) bdi nad prijašnjim knjigama. Vjeruju također i da je on posljednja objava.

Ovakvo vjerovanje imaju iz razloga što su njihovi učenjaci po ovom pitanju slijedili put prvih generacija, što se jasno vidi u njihovim djelima. Također, oni su ljudima kroz predavanja i hutbe veoma jasno predstavili ovu tematiku.

Jedan od najpoznatijih učenjaka koji su pojašnjavali ovo pitanje bio je Hasan Kafija Pruščak, koji je napisao nekoliko knjiga i pojasnio pravac prvih generacija i njihovo vjerovanje vezano za Kur’an.

Pojasnio je da je Kur’an Allahov govor koji nije stvoren, te da ga je Allah izgovorio i riječima i značenjem onako kako Njemu dolikuje.

U svojoj knjizi Nurul-jekin fi usulid-din, u komentaru Tahavijine poslanice, Pruščak kaže: „Nakon što je imam Et-Tahavi spomenuo poslanstvo našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, autor govori o njegovoj najvećoj mu’džizi, koja traje do Sudnjeg dana.

To je Kur’an, koji nisu u stanju svi ljudi i džini načiniti, niti jednu suru sličnu njegovim.

On veli: (zaista je Kur’an).[1] – Te riječi vežu se za riječi: (I zaista je Muhammed Njegov rob…)

Riječ Kur’an u arapskom jeziku je definitiv riječi čitati, a znači sakupiti i sastaviti, zato što Kur’an sakuplja (sadrži) sve sure.

Kur’an je Allahov, dželle šanuhu, govor koji muslimani uče, a obuhvata njegov tekst i značenje zajedno.

(Allahov, dželle šanuhu, govor) – zato što je nemoguće da bilo ko dođe sa nečim sličnim, zbog nadnaravne literarne i svake druge vrijednosti Kur’ana.

Allah, dž‍elle šanuhu, kaže:

… da bi saslušao Allahove riječi.[2]

…da bi izmijenili Allahove riječi.[3]

Nevjernici su prigovarali Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, da je Kur’an njegov govor koji on po svom nahođenju izgovara, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im je odgovarao da je Kur’an Allahov, dž‍elle šanuhu, govor, u čemu je islamski ummet saglasan.

(Od njega je počeo) – tj. samo je od Njega, a ne ni od kog drugog, počeo. Ovim riječima autor odgovara na tvrdnje džehmija i mu’tezila koji tvrde da je Allah, d‍želle šanuhu, stvorio govor u određenom mjestu, pa da je Njegov govor počeo sa tog mjesta.[4]

Autorove riječi: (Od njega je počeo) znače da ga je On izgovorio, kao što Allah, dž‍elle šanuhu, kaže:

…ali Ja sam već istinu rekao.[5]

Reci: ‘Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril…’[6]

Pod spomenutim se ne misli da se objavljivanjem Kur’ana desilo novo značenje unutar bića Allaha, dželle šanuhu, nego se hoće reći da je Allah, dželle šanuhu, obznanio govor onome ko ga sluša.

(bez kakvoće) – jer ono što je stvoreno i nastalo mora imati svoju kakvoću.

(govor) – istinski i bez metaforike. Pod terminom riječ i govor misli se na izgovor i značenje zajedno, isto kao što riječ čovjek obuhvata dušu i tijelo zajedno.

(kojeg je objavio svome poslaniku putem vahja) – tj. objavio ga je Džibrilovim jezikom, tako što ga je Džibril čuo od Allaha, dželle šanuhu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od njega, a zatim ga citirao ljudima.

Allah, dž‍elle šanuhu, kaže:

I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao…[7]

Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku.[8]

A meni se ovaj Kur’an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem.[9]

(i u kojeg su vjernici istinski povjerovali) – tj. ashabi koji su bili svjedoci njegovog objavljivanja i uvjerili se u njegovu nadnaravnost. Isto tako su i oni poslije njih povjerovali.

(i bili sigurni da je on istinski Allahov govor) – tj. spoznali su sigurnom spoznajom da je to uistinu Allahov govor, bez ikakve alegorije.

Ovim riječima autor odgovara mu’tezilama i svima koji tvrde da je Allahov, dželle šanuhu, govor samo jedno značenje unutar Allahovog, dželle šanuhu, bića i da se taj govor nije čuo od njega, nego da je to samo unutarnji govor[10], pošto znamo da se ne može reći za onoga ko ‍ima unutarnji govor koji nije izgovorio da je to istinski, nego alegorični govor.

U suprotnom bismo morali reći za nijema čovjeka da govori.

Dokaz za to su i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: ‘Allah, d‍želle šanuhu, će oprostiti ono što ljudi mog ummeta naume, ukoliko oni to ne izgovore ili ne urade.’[11]

I riječi: ‘Zaista, u našem namazu nije dozvoljeno ništa od običnog govora ljudi.’[12]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas, u navedenim hadisima, obavještava o tome da Allah, dželle šanuhu, oprašta naše misli i pravi razliku između istinskog govora i naših misli (unutrašnjeg govora) i pojasnio da čovjek ne odgovara za svoje misli dok ih ne izgovori svojim jezikom, u čemu je saglasna islamska ulema.[13]

Iz navedenog se jasno vidi da se radi o poznatom govoru, jer je Allah, dž‍elle šanuhu, uputio svoje riječi ljudima na arapskom jeziku. Riječi i sve njihove izvedenice u Kur’anu i Sunnetu podrazumijevaju riječi i značenja.”[14]

Nakon toga je, Allah mu se smilovao, odgovorio na neispravnost govora onih koji kažu da je Kur’an stvoren i taj govor i stav je proglasio nevjerstvom.

Prušćak dalje kaže: “… (ko ga čuje i ustvrdi da je ljudski govor on je postao nevjernik). Time odbija ono s čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a to odbijanje je, svakako, kufr.

(Allah, dželle šanuhu, takve kori) – tj. prijeti (im) (i obećao im je Sekar) kaznu u vatri. (Allah je rekao) za onoga koji kaže za Kur’an:

ovo su samo čovjekove riječi, u Sekar ću Ja njega baciti.[15]

Tj. Allah, dželle šanuhu, će u Sekar baciti i vatrom spržiti onoga koji za Kur’an kaže da je samo ljudski govor.‍

(pošto je Allah obećao u Sekar baciti onoga koji kaže) za Kur’an (da su to samo čovjekove riječi, saznali smo i uvjerili se) na osnovu dokaza (da je on govor Stvoritelja ljudi, i da ne liči ljudskom govoru), – zato što je to istinitiji, jasniji i sadržajniji govor od ljudskog govora.

Allah, dželle šanuhu, kaže:

A čije su riječi od Allahovih riječi istinitije?[16]

Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.[17]

(isto tako, onaj ko opiše Allaha, dželle šanuhu, bilo čime što je osobina čovjeka, on je učinio nevjerstvo) – zato što je Govor osobina onoga koji govori, a tvrditi da je Kur’an stvoren i da je nastao, znači opisati Allaha, dželle šanuhu, značenjem koje je svojstveno čovjeku, a to je kufr, zbog toga što to predstavlja poređenje Gospodara sa Njegovim stvorenjima.

S obzirom da je čovjek stvoren i da je nastao, njegov govor, koji je jedno od njegovih svojstava, je stvoren i nastao, također, a Allah, dželle šanuhu, je daleko iznad Svojih stvorenja.“[18]

Također je i Mehmed Handžić pojasnio ovo pitanje u svojim djelima. Nakon što je dao jezičku definiciju Kur’ana, on je kazao: „Kur’an označuje Božiju knjigu, koja je preko meleka Džibrila objavljena posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu, alejhisselamu…

Čitanje te knjige i izgovaranje njenih riječi je Bogu milo i vjerom preporučeno djelo / ibadet. Ta je knjiga potpuno sačuvana i do nas je došla pouzdanom predajom / tevaturom. Zbog toga u njenu autentičnost i ispravnost nikako ne sumnjamo…

Prema vjerskim propisima mi ga bez abdesta ne smijemo ni dotaknuti, a kada je čovjek džunub, ne smije ne okupavši se nijednog ajeta iz Kur’ana, makar to bilo i napamet, ni pročitati niti izgovoriti.“[19]

Zatim je spomenuo druga imena Kur’ana dokazujući to kur’anskim ajetima. Spomenuo je imena kao što su Furkan, Kitab, Zikr, Tenzil.

Potom je pojasnio način objave Kur’ana, tj. da je on objavljivan u periodu od dvadeset tri godine, dokazujući to predajom Ibn Abbasa koji kaže: „Kur’an je kompletan poslat na najbliže nebo, a onda je postepeno za dvadeset godina objavljen Alejhisselamu.“[20]

Potom je pojasnio vrste objave, kao i ono šta je prvo a šta posljednje objavljeno od ajeta i sura.[21]

Nakon toga govorio je o kiraetima, te spomenuo da je kiraet Hafsa od Asima više raširen od drugih, a potom je spomenuo važnost tedžvidske nauke.[22]

Govorio je također i o Kur’anu kao mudžizi, a među najglavnije strane kur’anskog i’džaza mogu se nabrojati sljedeće: Rječitost i ljepota njegovog sastava, neuobičajeni i privlačivi način izražaja, vijesti o prošlim narodima, vijesti o nekim budućim događajima.

Kur’an ne dolazi u kontradikciju sa savremenom naukom, u njemu nema greške i netačnosti, za razliku od knjiga koje su ljudi pisali.

Kur’an govori o onome što je ljudima potrebno za sreću na ovome i na Onome svijetu.[23]

Također su i drugi radnici i trudbenici na polju islama ulagali svoj trud u pojašnjavanju ispravnog vjerovanja vezanog za Kur’an.

Napisana je knjiga pod nazivom Akida – islamsko vjerovanje u kojoj je, između ostalog, spomenuto i pitanje Kur’ana.

Autor kaže: „Kako da vjerujemo u Kur’an?

1) Dužni smo da vjerujemo da je Kur’an Allahov govor, da ga je uistinu On izgovorio na način koji dolikuje Njegovoj savršenosti.

2) Vjerujemo da je Kur’an posljednja Objava od Allaha i da je pečat svim prethodnim Objavama kao što je Muhammed pečat svim poslanicima i vjerovjesnicima.

3) Vjerujemo da je Allah u Kur’anu objavio srž islamskog učenja.

4) Vjerujemo da je u Kur’anu sadržan vječni Zakon ili Šerijat, koji važi i odgovara za sve ljude i za sve prostore i vremena.

5) Vjerujemo da je Kur’an lijek ljudima.

6) Kur’an je objašnjenje za sve što je potrebno čovjeku.

7) Vjerujemo da je Kur’an mu’džiza i po izrazu i po značenju.

8) Vjerujemo da smo obavezni da izvršavamo kur’anske naredbe i da se klonimo njegovih zabrana, da ohalaljujemo ono što je Kur’an ohalalio i da oharamljujemo ono što je on oharamio.

9) Kategorički tvrdimo da Kur’an potiče od Uzvišenog Allaha i On se obavezao da će ga čuvati.“[24]

Ovo je, ukratko, vjerovanje bosansko-hercegovačkih muslimana vezano za Kur’an, međutim, što se tiče samog učenja Kur’ana, postoje određene greške i odudaranja od puta prvih muslimana.

[1] Ono što se nalazi u zagradi je govor imama Tahavije.

[2] Et-Tevbe, 6.

[3] El-Feth, 15.

[4] Pogledati: Muhtesars-savaikil-murseleh, str. 443.

[5] Es-sedžde, 13.

[6] En-Nahl, 102.

[7] El-Isra, 106.

[8] Eš-Šu’ara, 193-195.

[9] El-En’am, 19.

[10] Pogledati: Muhtesars-savaikil-murseleh, str. 443-449.

[11] Bilježi ga Buhari, br. 5269, str. 1006, i Muslim, br. 201, str. 73.

[12] Bilježi ga Muslim, br. 537, str. 221.

[13] U fus noti stoji: „Po pitanju onoga što se imenuje govorom nije bilo spora među ashabima i tabi’inima, nego se on desio kasnije, među novotarima i nakon toga se proširio.

[14] Nurul-jekin fi usulid-din, 138-141. Pogledati: Šerhu Semtl-vusul ila ilmil-usul, str. 77.

[15] El-Muddessir, 25-26.

[16] En-Nisa, 87.

[17] El-Isra, 88.

[18] Nurul-jekin fi usulid-din, 142-143.

[19] Izabrana djela, 3/6-7.

[20] Bilježi ga Hakim, 2/399, koji kaže da je ispravan po uslovima Buharija i Muslima, a sa njim se slaže i Zehebi.

[21] Pogledati: Izabrana djela, 3/7-14.

[22] Pogledati: Izabrana djela, 3/29-33.

[23] Prethodni izvor, 3/47-51.

[24] Akida – islamsko vjerovanje, str. 14-16.