Propis zikrova koji ukazuju na ittihad i panteizam (vahdetul-vudžud)

Zikriti ovim riječima je jasni kufr, djelo nevjerstva i veliki širk,

To je iz razloga što se stvorenje postavlja kao Stvoritelj, a Stvoritelj kao stvorenje i iz razloga što iz tog zikra proizlazi da sve viđeno i neviđeno nije ništa drugo nego Allah.

To je opći ittihad (sjedinjavanje) koji je u podudarnosti sa stavom pobornika vahdetul-vudžuda koji tvrde da je postojanje stvorenja ustvari postojanja Tvorca.[1]

Zbog toga je autor ove zikrove nazvao „vahdetski (monoteistički) ezkari“. Ovakvo nešto ne može izgovoriti razumna osoba, a pogotovo ne musliman.

„Ovo je, općenito, najgori vid kufra kojim se negiraju i smatraju neistinitim poslanice svih poslanika, sve objavljenje knjige i vjerozakoni, te se negira nevjerovanje svih nevjernika.“[2]

Mnoge bosansko-hercegovačke sufije i oni koji sa njima sudjeluju u ovim zikrovima ne razumiju arapski jezik i nisu svjesni šta ove riječi znače, nego samo ove riječi koje su nevjerstvo ponavljaju za svojim šejhovima, a da toga nisu ni svjesni.

Nema sumnje da su ovi zikrovi rezultat pogrešnog uvjerenja i shvatanja riječi tevhida (la ilahe illellah) koje se tumače kao: Ništa ne postoji osim Allah, te da je Allah Svojim Bićem na svakom mjestu.

U poglavlju koje obrađuje kelimei-šehadet (la ilahe illellah Muhammed resulullah) spomenuti su citati islamskih učenjaka koji ukazuju na neispravnost ovog uvjerenja, tako da ih nema potrebe ponavljati.

Ibn Tejmijje veli: „Govor ovih je ništavan i kontradiktoran, ne izlazi van značenja panteizma, hulula (utjelovljenja) i ittihada (sjedinjenja).

Oni (sufije) govore o općem (sveobuhvatnom) utjelovljenju i sjedinjenju (Allaha sa svim stvorenjima), za razliku od onih koji govore o posebnom (ograničenom samo na neke osobe), poput kršćana (koji kažu da se Allah sjedinio sa Isaom) i ekstremnih šija koji govore o božanstvenosti Alije, ili Hakima ili Halladža ili Junusa Kunejnija i drugih za koje se tvrdilo da imaju božanske osobine.

Ovi su tvrdili da postoji utjelovljenje koje je posebno (ograničeno na neke osobe), dok su ovi drugi (sufije) tvrdili da se radi o općem sveobuhvatnom utjelovljenju, i zbog toga kažu da su kršćani pogriješili jer su precizirali (ograničili) to utjelovljenje. Isto to kažu i za mnogobošce, jer su se ograničili na samo neke aspekte.

Dakle, oni su dozvoljavali širk i obožavanje kipova u općem smislu.

Nema sumnje da su ove riječi nevjerstvo i zabluda, čak veći od nevjerstva i zablude jevreja i kršćana.

Ovaj pravac se raširio među velikim brojem pripadnika potonjih generacija. Džehmijje su imale ovaj stav, također Ibn Arebi u djelu Fususul-hikem, Ibn Seb’in.“[3]

Također, Ibn Tejmijje veli: „Opće sjedinjenje koje zastupaju pobornici panteizma, koji smatraju da je postojanje stvorenja ustvari postojanja Tvorca, predstavlja negiranje Stvoritelja i obuhvata sve vidove širka.

Kao što sjedinjenje ima dvije vrste, tako i utjelovljenje ima dvije vrste: posebno utjelovljenje samo u neke osobe i opće utjelovljenje u sve što postoji, kao što tvrde Džehmijje koji kažu: ‘Allahovo Biće je na svakom mjestu.’“[4]

Allah naziva nevjernicima one koji tvrde da je Bog jedan od trojice, pa kakav je tek status onoga ko kaže da je svako stvorenje ustvari Allah.

Uzvišeni Allah kaže:

Nevjernici su oni koji govore: „Allah je jedan od trojice!“ A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.[5] 

Neka je Uzvišen Allah i daleko od onoga čime Ga opisuju!

[1] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 2/231.

[2] Me’aridžul-kubul, 2/516.

[3] Medžmu’u-l-fetava, 2/296.

[4] Prethodni izvor, 10/59.

[5] El-Maide, 73.