Propis spominjanja Allahovog imena samostalno, bilo da se radi o ličnom imenu ili zamjenici

Ovakav vid zikra predstavlja novotariju i zabludu, jer izgovaranje samog imena ne daje nikakvo značenje, niti ima svoj smisao, a uz to takav zikr nije potpuna niti korisna rečenica, jer se izgovara pojedinačna riječ koja sama po sebi ne daje potpun govor, niti korisno značenje.

Za takvu praksu ne postoji dokaz u šerijatu. Također, na taj način nije zikrio Poslanik, niti pripadnici prvih generacija muslimana, a ni islamski učenjaci.

Ibn Tejmijje veli: „Spominjanje samostalnog imena kao imenice ili zamjenice je novotarija u vjeri i greška u jeziku. Samo ime ne predstavlja smisao ni govor, niti se za njega vežu ni iman, ni kufr.“[1]

Također veli: „Spominjanje samostalnog imena ili zamjenice je daleko od sunneta, ulazi u novotariju i bliže je zavođenju šejtana.

Onome ko govori: Ja Hu, Ja Hu, ili: Hu Hu – ta zamjenica se ne odnosi osim na ono što srce zamišlja, a srce nekada može biti na Pravom putu, a nekada može zalutati.“[2]

Također kaže: „Izgovaranje imena kao imenice Allah Allah, ili zamjenice Hu Hu, nije propisano Kur’anom i Sunnetom, niti se prenosi od prvih generacija niti od onih za kojima se treba povoditi, nego je to uvedeno od strane onih koji su zabludjeli među kasnijim generacijama.“[3]

Možemo primijetiti da je autor knjige El-ezkaru vel-evradu u svojim izmišljenim zikrovima otpočeo zikr sa la ilahe illellah koji je i najbolji zikr, zatim je to skratio na riječ illellah, potom na ime Allah, a na kraju na zamjenicu Hu.

Spominjanje Hu u zikru je nešto što nema uporište u šerijatu, niti ima svoje značenje. To je samo skraćeno od kelimei-tevhida od strane sufija koji su izgovaranje ove riječi učinili najvišim stepenom zikra kod njih.

Oni smatraju da je spominjanje imena Allah bolje nego izgovaranje riječi la ilahe illellah, a spominjanje zamjenice Hu je bolje po njima od spominjanja imena Allah, tako da je zamjenica Hu postala njihov prepoznatljivi simbol.

Ova zamjenica (Hu) napisana je na zidovima njihovih tekija, kako vani tako i unutar, zatim na levhama koje vješaju u svojim tekijama i kućama.

Pojašnjavajući dalalet ovog uvjerenja, Ibnul-Kajjim veli: „Neke sufije spominju da je zikr riječima Allah Allah bolji od zikra koji se čini izgovarajući potpunu rečenicu, kao npr. subhanallah, elhamdulillah, va la ilahe illellahu, vallahu ekber.

Ovo je zabluda (dalalet) koja je izgrađena na zabludi (dalaletu), jer zikr spominjanjem imena samostalno nije uopće ni propisan, niti od njega ima koristi u šerijatu.

To se uopće i ne smatra govorom, niti ukazuje na pohvalu niti veličanje nečega, za njega se ne veže ni vjerovanje niti sevap, niti se izgovorom toga ulazi u islam.

Kada bi nevjernik na početku svoga života rekao Allah Allah i to ponavljao do kraja svoga života, ne bi mu bilo dovoljno da uđe u islam i da se smatra muslimanom, a pogotovo da se smatra od onih koji čine zikr ili da se to smatra najboljim vidom zikra.“[4]

A onima koji su govorili da je zikr spominjanjem zamjenice bolji od zikra spominjanjem imena, tj. zikr riječima Hu Hu je bolji od zikra riječima Allah Allah, odgovorio je kazavši: „Sve su ovo vrste ludila i bezumnosti koje vode čovjeka u razne vrste zabluda.“[5]

Razlog zašto su ovi zikrovi novotarija jeste i to što ih je autor ograničio vremenom i brojem.

Kao što se ovi zikrovi sa šerijatom razlikuju u samom izrazu i načinu izvođenja, tako isto se razliku i u ograničavanju vremenom i brojem, jer za to ograničavanje ne postoji dokaz u Kur’anu i Sunnetu.

Dakle, izvođenje ovih zikrova je novotarija i sa ove strane.

[1] Medžmu’ul-fetava, 10/396.

[2] Prethodni izvor, 10/227.

[3] Prethodni izvor, 10/556..

[4] Tarikul-hidžretejni, str. 338.

[5] Prethodni izvor, str. 322.