Ograničavanje općih šerijatski propisanih zikrova brojem, vremenom, prostorom, ili načinom

U knjizi Tišina duše, autor je za svaki dan precizirao zikr koji se u njemu uči, pa se tako npr:

„Petkom se uči hiljadu puta: Subhanallah, vel hamdulillah ve la ilahe illellah, vallahu ekber, ve la havle ve la kuvvete illa billahi-alijjil-azim.

Subotom se uči hiljadu puta: La ilahe illa Ente subhaneke, inni kuntu minez-zalimin.

Utorkom se uči: Allahumme salli ala sejjidina Muhammed ve ala ali sejjidina Muhammed ve sellim teslimen kesira.“[1]

Primjer za ovaj oblik novotarskog zikra jesu i poseni zikrovi koji se uče nakon klanjanja novotarskih namaza, kao što su: namaz lejletul-regaib, namaz lejletul-miradž, namaz lejletul-berat, posebni namaz lejletul-Kadra, zatim zikr nakon naklanjavanja propuštenih namaza.

Nakon predaje selama, traži se oprost i donosi salavat na Poslanika, zatim se uči subhanallah, la ilahe illellah, Allahu ekber, sedam ili sedamdeset ili stotinu puta.[2]

Također, primjer tome je i učenje zikrova kako bi se ostvarile neke želje i potrebe, kao što se nalazi u knjizi Sa bismillom, a bez bismille: „Ako želiš nekakvu opskrbu onda zikri kelimei-tevhid, sa dodavanjem Allahovog imena, na primjer imena Er-rezzaku: La ilahe illellahur-rezzaku.

Ako želiš neku čast i prestiž, onda zikir čini ovako: la ilahe illellahul-mu’izzu.

Ako želiš znanje i spoznaju, onda zikir čini ovako: la ilahe illellahul-alimu.“[3]

U Muradiji stoji: „Ko izgovori 70000 puta la ilahe illellah, obradovat će se Džennetom prije smrti.“[4]

Propis ograničavanja općih vidova zikra

Ograničavanje općih zikrova vremenom, brojem, formom, mjestom i određivanje posebne nagrade za to, predstavlja veoma ružnu novotariju.

Razlog tome je činjenica da samo Zakonodavac ima pravo da nešto posebno precizira i da za to određuje nagradu i niko Mu se u tome nema pravo suprotstavljati.

Kao što je Zakonodavac neke zikrove ograničio vremenom ili formom, tako isto je neke zikrove učinio općim i nije ih ograničio ni sa čim.

S toga, onaj ko ograniči nešto što je u šerijatu uopćeno, čini novotariju i propisuje ono što vjerom nije propisano.

Uzvišeni veli:

Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?^[5]

Ograničavanje općih zikrova je novotarija koju nije dozvoljeno praktikovati i pored činjenice da je pravilo kada je riječ o ovim zikrovima njihova dozvola, no međutim, oni su postali novotarija jer su ograničeni određenom formom bez bilo kakvog dokaza, a ograničavanje i preciziranje ibadeta je u nadležnosti Zakonodavca i u tom polju niko nema pravo da bilo šta inovira i uvodi.

Ibn Tejmijje veli: „Niko nema pravo da ljudima uvodi zikrove i dove koje nisu propisane, na način da ih učini stalnom i neizostavnom praksom, kao što je slučaj sa klanjanjem pet namaza.

Takvo uvođenje predstavlja inoviranje u vjeri onoga što Allah nije dozvolio.

U ovu zabranu ne ulazi ako čovjek ponekad uči određene dove ali ih ne predstavlja ljudima kao sunnet i stalnu praksu, i pod uslovom da one ne sadrže nešto što je zabranjeno.

Međutim, nekada one sadrže određene zabranjene segmente, ali čovjek to i ne osjeti.“[6]

Objašnjavajući granice novotarije (kad određeni ibadet postane novotarija), imam Šatibi kaže: „(Oponaša šerijat) znači: Novotarija sliči propisanom putu i načinu, ali u stvarnosti ona nije takva, nego mu se suprotstavlja iz više aspekata i na više načina, od kojih je:

• Postavljanje granica (preciziranje).
• Također tu ulazi i pridržavanje i sprovođenje kakvoće i određenih oblika i formi, kao npr. zajednički zikr u jedan glas.
• Tu ulazi i praktikovanje određenih ibadeta u određenim vremenima koja u šerijatu nisu precizirana i određena.“[7]

Ako Zakonodavac određene zikrove nije precizirao brojem, vremenom ili formom, kao što je to slučaj sa većinom propisanih zikrova, jer Uzvišeni veli:

O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.^[8] – onda niko nema pravo da ograničava nešto što šerijatom nije ograničeno, niti da proširuje nešto van granica koje su postavljene.

Zikrovi su ibadet, a ibadet se određuje Objavom koja za svaki ibadet precizira:

• vrstu,
• količinu,
• način,
• mjesto,
• vrijeme,
• razlog.

Ukoliko se bilo koji ibadet kosi sa šerijatom u makar jednom od spomenutih šest stvari, onda on nije šerijatom propisan, nego je novotarija.

Imam Šatibi veli: „Sve što je u koliziji sa ovim pravilom, u koliziji je prije svega sa argumentom, jer se ograničavanje i preciziranje vrši na osnovu racionalnog zaključka koji se suprotstavlja odredbi Mudrog Zakonodavca.

Također, nekada se određeno djelo čiji je šerijatski propis npr. pohvalnost (mustehab) može preobraziti u sunnet ili obavezu, jer ustrajavanje u činjenju djela na određen način, na mjestima gdje se okupljaju ljudi, u džamijama i sl. može doprinijeti tome da to djelo postane sunnet ili obaveza, kao što se i dešava.“[9]

[1] Tišina duše, str. 9-11.

[2] Pogledati: Muradijja / Knjiga želja, str. 101-110.

[3] Sa bismillom a bez bismille, 127-128.

[4] Muradijja / Knjiga želja, str. 112.

[5] Eš-Šura, 21.

[6] Medžmu’ul-fetava, 22/511.

[7] El-I’tisam, 1/53.

[8] El-Ahzab, 41.

[9] El-I’tisam, 1/319-321.