Ispravno vjerovanje po pitanju Kur’ana

Uvjerenje sljedbenika Sunneta i džemata može se pojasniti u sljedećim tačkama:

Prvo: Kur’an je Allahov govor koji nije stvoren.[1]

On ga je stvarno izgovorio, a mi kakvoću toga ne znamo, kao što su to pojasnili učenjaci prvih generacija.

To je govor Onoga kome niko i ništa nije slično i svojstvo Onoga sa kim se niko ne može porediti niti Mu je bilo ko jednak i ravan.

Veoma jasno i precizno Ibn Tejmijje je kazao da je Kur’an Allahov govor i pojasnio je vjerovanje ehli-sunneta po pitanju Kur’ana.

On je kazao: „Kur’an je Allahov govor koji je objavljen i nije stvoren, od Njega je potekao i Njemu će se vratiti.

Allah ga je stvarno izgovorio, u pravom smislu te riječi.

Kur’an koji je Allah objavio Poslaniku je stvarni Allahov govor, a ne govor nekog drugog. Nije dozvoljeno kazati da je Kur’an prepričan od Allaha.

Kada ga ljudi čitaju i kada ga u mushafe zapisuju, on jeste stvarni Allahov govor. Govor se u pravom smislu pripisuje onome ko ga je prvi kazao, a ne onome ko ga prenosi.

On je Allahov govor i u svojim izrazima (slovima) i u značenjima, a ne samo u svojim izrazima (slovima) bez značenja, i ne samo u svojim značenjima bez izraza (slova).“[2]

Islamski učenjaci složni su da je Kur’an Allahov govor koji nije stvoren. Ovaj stav prenose Kurtubi i Tahavi.

Kurtubi veli: „Islamski učenjaci kažu: ‘Jedna od odlika Kur’ana jeste da je on govor  Gospodara svjetova, koji nije stvoren. To je govor Onoga kome ništa nije slično i svojstvo Onoga ko nema suparnika niti sebi jednakog.

Ovo je jednoglasan stav muslimana koji slijede istinu, i to je stav koji potvrđuju i na koji ukazuju prenesene predaje.“[3]

Imam Tahavi kaže: „Općenito, svi sljedbenici Sunneta iz reda četiri mezheba i drugi ispravni prethodnici i njihovi nasljednici slažu se da Allahov govor nije stvoren.“[4]

Također, konsenzus po ovome pitanju prenosi i Ibn Tejmijje.[5]

Riječi (vjerovanje): Kur’an je stvoren – riječi su nevjerstva, jer je negirano Allahovo svojstvo, a to je govor.

Drugo: Kur’an je sačuvan od bilo kakvih promjena.

Još jedan od principa ehli-sunneta jeste vjerovanje da je Kur’an sačuvan, da je Allah garantovao njegovo očuvanje od bilo kakvih promjena, čak i kada se radi o samim slovima.

Od vremena objavljivanja Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, do današnjih dana nijedan harf iz njega nije promijenjen.

Tako će biti sve dok ga Allah ne podigne sebi.

Onaj ko smatra da je makar jedan harf iskrivljen, postao je nevjernik u ono što je Allah objavio, jer ne vjeruje u Allahove riječi: Mi ćemo ga čuvati!

Uzvišeni Allah kaže:

Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti (čuvati ga)![6]

Treće: U Kur’anu je pojašnjeno sve što je potrebno čovjeku.

Također, jedan od principa ehli-sunneta jeste vjerovanje da on pojašnjava čovjeku sve ono što mu je potrebno na ovome i na Onome svijetu.

Uzvišeni Allah kaže:

U Knjizi Mi nismo ništa izostavili.[7]

Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.[8]

Mi objavljujemo ajete jasne; a Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.[9]

A Mi ovima Knjigu objavljujemo, koju smo kako Mi znamo objasnili.[10]

Kur’an nas upoznaje sa Uzvišenim Allahom, Njegovim imenima i svojstvima, pojašnjava islamsko vjerovanje, propise vezane za ibadete (obredoslovlje), mu’amelate (međusobne odnose), pravila ponašanja, društvena i ekonomska pitanja, te sve drugo čega su ljudi potrebni u svakom vremenu i prostoru.

Zatim, pojašnjava pitanja vezana za Onaj svijet, proživljenje, polaganje računa, nagrađivanje, kažnjavanje i dr.

Četvrto: Kur’an je posljednja objavljena knjiga.

Jedan od principa ehli-sunneta jeste vjerovanje da je Kur’an posljednja objavljena knjiga, isto kao što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji poslanik. Kao što nema više poslanika, tako isto nema više knjiga nakon Kur’ana.

Upravo zbog toga, Uzvišeni Allah je garantovao očuvanje Kur’ana, koji obuhvata ono što je bilo u prijašnjim knjigama, koji je sveobuhvatan, i koji predstavlja posljednju objavljenu knjigu.

Uzvišeni Allah veli:

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi.[11]

Ovaj ajet znači: „Kur’an je svjedok na osnovu kojeg znamo ispravnost objavljenih knjiga i on potvrđuje ono što je u njima, osim ako nešto od toga nije dokinuto.

On dokida ono što se suprotstavlja njemu, bdije nad svima njima i čuva osnove i principe šerijata spomenute u njima.

Kur’an je iznad svih drugih knjiga jer sud o drugim knjigama donosi se na osnovu Kur’ana.

On je garant svim drugim knjigama, jer ukazuje na ono što se iz njih može praktikovati, kao i na ono što iz njih treba ostaviti.“[12]

Islamski učenjaci vele: „On je iznad svih drugih objavljenih knjiga, iako su sve one Allahov govor.“[13]

Kur’an plemeniti ne važi samo za jedno vrijeme, za jedan narod ili mjesto, nego njegove poruke odgovaraju svakom narodu, u svakom mjestu i vremenu.

On obuhvata propise, zakone, činjenice i vrijednosti koje nisu sakupljene ni u jednoj prijašnjoj knjizi.

On predstavlja potpunu i sveobuhvatnu knjigu za koju Uzvišeni veli:

U Knjizi Mi nismo ništa izostavili.[14]

Peto: Kur’an je osnovni izvor iz kojeg se crpi vjerovanje.

Učenjaci prvih generacija oslanjali su se na Allahovu knjigu, Njegov govor i objavu. Kur’an je kod njih bio osnovni izvor iz kojeg su crpili svoja uvjerenja i koji su koristili kao argument za ispravnost svog vjerovanja.

Nije postojala tema vezana za vjerovanje, ili neko drugo pitanje, a da kao dokaz za to nisu, prije svega, spomenuli kur’anski ajet, kojem su davali prednost u odnosu na sve drugo.[15]

Tako su postupali sa Kur’anom. Bio je to vid iskazivanja počasti prema njemu, stavljajući ga na taj način na najviši stepen, oslanjajući se na njega, a ne na svoje odluke, pokoravajući se Allahovim riječima.

Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti.

A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je, sigurno, skrenuo s Pravoga puta.[16]

Šesto: Kur’an je mu’džiza.

Kur’an je nadnaravno djelo (mu’džiza). “To je knjiga kojoj ni prijašnji ni potonji narodi nisu mogli napisati sličnu.

Ta nadnaravnost traje dok traje vrijeme, za razliku od nadnaravnih djela drugih poslanika koja su nestala sa njihovim nestankom i smrću.“[17]

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Svim vjerovjesnicima date su mu’džize na osnovu kojih su im ljudi povjerovali, a meni je data Objava, koju mi je Allah spustio. Zato se nadam da ću ja imati najviše sljedbenika na Sudnjem danu!’“[18]

Ibn Kesir veli: „Ovaj hadis ukazuje na vrijednost Kur’ana nad mu’džizama koje su date drugim poslanicima i nad ostalim knjigama koje su objavljene.

Dakle, hadis znači: Svakom vjerovjesniku data je neka mu’džiza na osnovu koje će ljudi povjerovati u istinitost poziva poslanika, pa su neki ljudi povjerovali, a neki nisu.

Kada su poslanici umrli, ta mu’džiza nije više postojala, nego su je samo prepričavali oni koji su je vidjeli.

Kada je u pitanju Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji poslanik, njemu je data Objava koja se među ljudima prenosila predanjem u koje nema nikakve sumnje.

Svakoj generaciji Kur’an je prenesen onakav kakvim je objavljen Poslaniku.

Zato Poslanik i veli: Zato se nadam da ću ja imati najviše sljedbenika.

Tako se i desilo, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ima najviše sljedbenika od svih vjerovjesnika, jer njegova poslanica traje i trajaće sve do Sudnjeg dana.

Uzvišeni Allah kaže:

Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena.[19]

Reci: “Kad bi se svi ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, takav kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.“[20]/[21]

Sedmo: Razumijevanje Kur’ana po vanjskom značenju.

Jedno od uvjerenja ehli-sunneta po pitanju Kur’ana jeste da je Uzvišeni Allah, objavivši ga, želio da kaže ono što se razumije po vanjskom značenju.

Učenjaci prvih generacija vjeruju da nam se Allah obraćao na način koji razumijemo i da je želio da vjerujemo onako kako se razumije iz vanjskog značenja, onako kako to dolikuje i priliči.

Zato tekstove vezane za Allahove atribute tumačimo onako kao što se razumije po vanjskom značenju, ne ulazeći pri tome u njihovu kakvoću, kao što nas tome uče citati učenjaka prvih generacija.[22]

Dakle, potvrđujemo da Allah posjeduje svojstva kojima je opisan u kur’ansko-hadiskim tekstovima, ali ih ni sa čim ne upoređujemo.

Da Uzvišeni Allah nije želio da Kur’an razumijemo po vanjskom značenju, ne bi nam se na takav način obratio i ne bi od nas tražio da o Kur’anu razmišljamo.

Uzvišeni veli:

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.[23]

Pravac i vjerovanje prvih generacija, kada su u pitanju Allahova imena i svojstva, jeste potvrđivanje onoga čime je On sebe opisao i čime Ga je opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na način kako su to željeli Allah i Poslanik, bez bilo kakvog iskrivljavanja, negiranja i bez bilo kakvog poređenja i poistovjećivanja.

Dakle, obaveza je vjerske tekstove tumačiti po spoljašnjem značenju koje je izrečeno, i obaveza je vjerovati da ti tekstovi nemaju svoje skriveno (unutarnje, batin) značenje koje je u koliziji sa onim što je kazano.

Skriveno (unutarnje) značenje, kod prvih generacija, ispravno je samo ako je u saglasnosti sa vanjskim značenjem, dok svako skriveno značenje koje je u koliziji sa kur’ansko-hadiskim tekstovima predstavlja neznanje i zabludu.[24]

[1] Pogledati: Kitabuš-šeri’ah, 1/489; Ibtalut-te-vilat li ahbaris-sifat, 1/49.

[2] El-Akidetul-Vasitijjeh, str. 89-90.

[3] Et-Tizkar fi efdalil-ezkar, str. 33. Pogledati: El-Džami’u li ahkamil-Kur’an, 1/4.

[4] Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 1/185.

[5] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 12/554.

[6] El-Hidžr, 9.

[7] El-En’am, 38.

[8] En-Nahl, 89.

[9] En-Nur, 46.

[10] El-E’araf, 52.

[11] El-Maide, 48.

[12] Fethul-Kadir, 2/68.

[13] Et-Tizkar fi efdalil-ezkar, str. 37.

[14] El-En’am, 38.

[15] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 3/157.

[16] El-Ahzab, 36.

[17] Et-Tizkar fi efdalil-ezkar, str. 44.

[18] Bilježi ga Buhari, br. 4981, str. 954, i Muslim, br. 239, str. 82.

[19] El-Furkan, 1.

[20] El-Isra, 88.

[21] Fadailul-Kur’an, str. 9.

[22] Pogledati: Ibtalut-te-vilat li ahbaris-sifat, 1/43; Muhtesarus-savaikil-murseleh, str. 334.

[23] Sad, 29.

[24] Pogledati: ‘Der’u tearudi-akli ven-nekl, 5/86.