Definicija zikra

Zikr je iznošenje pohvale Allahu posebnim izrazima ili učenjem Kur’ana. Pod njim se podrazumijevaju i sva djela srca i čitavog tijela koja Allah voli i sa kojima je zadovoljan.[1]

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, veli: „Zikr je namaz, učenje Kur’ana, tesbih (slavljenje) Allaha, upućivanje dove, zahvaljivanje, pokornost.“[2]

Značenje riječi zikr u Kur’ani-kerimu

Komentatori Kur’ana spominju da zikr u Kur’anu podrazumijeva nekoliko stvari:

Prvo: Zikr riječima (jezikom)

A primjer tome je ajet u kojem Allah veli:

A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite![3]

Drugo: Zikr srcem

A primjer tome je ajet u kojem stoji:

 …i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole.[4]

Također se kaže da se pod zikrom ovdje misli na kajanje.

Treće: Zikr znači govor (hadis)

Uzvišeni Allah spominje u Kur’anu:

Spomeni me (uzkurni) gospodaru svome![5]

Četvrto: Vahj (opomena, objava)

Uzvišeni Allah veli:

 …i onih koji opomenu (zikren) čitaju.[6]

Peto: Kur’an

Allah veli:

 A i ovaj Kur’an (zikrun) je blagoslovljena pouka koju objavljujem.[7]

Ovo su samo neka značenja zikra spomenuta u Kur’anu, a postoje i druga značenja koja nisu ovdje spomenuta.[8]

Na osnovu terminoloških definicija zikra i značenja koja su za zikr navedena u Kur’anu, zaključujemo da zikr može biti jezikom, a može biti i srcem.

Najbolji zikr je onaj koji se izgovara jezikom (riječima), a srce ga prati. I to je ono što nam je naređeno. Drugi stepen zikra jeste zikr samo srcem. A treći stepen je zikr samo jezikom.

Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, veli: „Najbolji zikr je onaj koji se čini jezikom i srcem u isto vrijeme, a zikr srcem je bolji od zikra jezikom, jer zikr srcem dovodi do spoznaje i rađa ljubav, proizvodi osjećaj straha i svijesti o postupcima, sprječava nemarnost u ibadetima i dovodi do vođenja brige o grijesima i lošim postupcima.

S druge strane, zikr samo jezikom ne dovodi ni do čega spomenutog, a i ako se iz njega nešto rodi, to je svakako slabo i neznatno.“[9]

Imam Nevevi prenosi riječi Kadi Ijjada, rahmetullahi alejhima, koji je ovo stanje još više pojasnio i pojednostavio: „Dvije su vrste zikra: zikr srcem, i zikr jezikom.

Također i zikra srcem ima dvije vrste:

Prva i najbolja vrsta zikra: razmišljanje o veličini i uzvišenosti Allaha, Njegovom carstvu (Njegovoj vlasti), znamenjima na nebesima i na Zemlji.

Druga: Zikr srcem prilikom naredbi i zabrana, na način da se čine naredbe, a ostave zabrane, te da se stane i razmisli kod nečega što je problematično i sporno.

Što se tiče zikra samo jezikom, on je najslabiji vid zikra, ali i on je veoma vrijedan, kao što na to ukazuju predaje.“[10]

Propisanost zikra i njegova vrijednost

Vjerovatno nijednom muslimanu nije nepoznanica propisanost zikra, njegova vrijednost i bitnost. Veoma je mnogo dokaza iz Kur’ana i Sunneta koji ukazuju na ovu činjenicu.

Uzvišeni Allah naređuje zikr i ta naredba obuhvata svako stanje i svako vrijeme.

Uzvišeni Allah kaže:

 O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.[11]

„Uzvišeni naređuje Svojim robovima da ga spominju zbog Njegovih obilnih blagodati i velikih darova, za što će imati ogromnu nagradu i lijep kraj.“[12]

Tumačeći ovaj ajet, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, veli: „Allah Svojim robovima nije propisao nijednu obavezu, a da njeno činjenje nije ograničio i precizirao, a Svoje robove ne kori ako tu obavezu ne mogu ispuniti, osim zikra.

Uzvišeni Allah nije stavio granicu do koje se zikr može činiti i nema opravdanja onaj ko ga ne čini, osim osoba koja je prisiljena da ga ostavi.

On Uzvišeni veli:

A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći.[13]

Spominjite Ga i danju i noću, i na kopnu i na moru, i kad ste na putovanju i kad ste u svome mjestu boravka, i kada ste siromašni i kada ste bogati, i kada ste zdravi i kada ste bolesni, i u tajnosti i u javnosti – i u svakoj situaciji.“[14]

Također Uzvišeni veli:

I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem.[15]

I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra![16]

Veličaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunčeva izlaska i prije zalaska, i veličaj Ga noću i poslije obavljanja molitvi.[17]

Isto tako i dokazi iz Sunneta na ovu temu su mnogobrojni.

Tirmizi bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Allah je Jahji b. Zekerijjahu naredio petero, da to prakticira, a naredio je i Israelićanima da ih prakticiraju… Između ostalog je kazao:  ‘Naređujem vam da se sjećate i spominjete Allaha, a to vam je slično čovjeku čiji trag užurbano slijede neprijatelji, međutim, on se skloni u sigurnu utvrdu i tako se zaštiti od njih. I čovjek se od šejtana može zaštititi samo spominjanjem Allaha.’“[18]

Abdullah b. Busre prenosi da se jedan ashab požalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na brojnost propisa pa je tražio od njega da ga uputi na najbitnije od njih, na šta mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Neka ti jezik stalno bude vlažan od zikrullaha (spominjanja Allaha).“[19]

Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je kazala: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio je zikr u svim situacijama.“[20]

 [1] Pogledati: El-Futuhatur-rabbanijjeh alal-ezkarin-nevavijjeh, 1/18; Fethul-Bari, 11/209.

[2] Lisanul-arab, 3/1508.

[3] El-Bekare, 200.

[4] Ali Imran, 135.

[5] Jusuf, 42.

[6] Es-Saffat, 3.

[7] El-Enbija, 50.

[8] Nuzhetul-a’junin-nevazir, str. 128-129. Pogledati: Besairu zevit-temjiz, 3/13-15.

[9] El-vabilus-sajjib ve rafi’ul-kelimit-tajjib, str. 122. Pogledati: Šerhun-nevevi li Sahihi Muslim, 17/15.

[10] Šerhun-nevevi li Sahihi Muslim, 17/15.

[11] El-Ahzab, 41.

[12] Tefsirul-Kur’anil-azim, 6/431.

[13] En-Nisa, 103.

[14] Tefsirul-Kur’anil-azim, 6/433.

[15] El-E’araf, 205.

[16] Ali Imran, 41.

[17] Kaf, 39-40.

[18] Bilježi ga Tirmizi, br. 2863, str. 640; Ahmed, 28/404, br. 17170; Hakim, 1/204, 362, 582, i ispravnim ga ocjenjuje, a sa njim se slaže i Zehebi.

[19] Bilježi ga Tirmizi, br. 3375, str. 766; Ahmed, 29/226, br. 17680; Hakim, 1/672, koji kaže da mu je lanac prenosilaca ispravan, ali da ga Buhari i Muslim nisu zabilježili.

[20] Bilježi ga Muslim, br. 373, str. 163.