Vidovi i oblici naklonosti prema vjernicima
Da bi musliman upotpunio ljubav i prezir u ime Allaha, trebao bi se upoznati sa oblicima naklonosti prema vjernicima, kako bi ih sproveo u praksu, te oblicima naklonosti prema nevjernicima kako bi ih se klonio.
Ljubav vjernika prema drugom vjerniku je obaveza koju je Uzvišeni Allah propisao, ona predstavlja jedan od temelja islamskog vjerovanja.
Dakle, vjerniku je obaveza da voli vjernike, pripadnike ispravne vjere i tevhida, da im bude naklonjen radi toga što mu je Allah naredio, a ne radi njihovog dobročinstva prema njemu, jer vjernici su braća, kako Uzvišeni kaže:
Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.[1]
Iz ovog bratstva, ako je iskreno, mora neminovno da proizađe ljubav i sve što je u njenom značenju.
Naklonost vjernika prema svome bratu vjerniku „upotpunjava saff muslimana, ujedinjuje njih i njihov cilj, jača muslimane, ispoljava vjeru, podiže zastavu islama, savladava neprijatelja.
Zato je neophodno da među muslimana bude prijateljstvo i naklonost, kako bi se proširila vjera, podigla zastava tevhida i sačuvale njegove granice.“[2]
Ukoliko vjernik nije u prijateljskim odnosima sa drugim vjernikom, iz određenog razloga, te svoju naklonost ispoljava prema neprijateljima i nevjernicima, onda će se neminovno desiti suprotno onome što je gore kazano.
Vidovi i oblici naklonosti prema vjernicima
Ove oblike veoma jasno i precizno pojasnio je Uzvišeni Allah u Kur’anu kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svome sunnetu, a neki od njih su[3]:
- Ljubav prema svim vjernicima, na svakom mjestu i u svakom vremenu, bez obzira kojem narodu pripadali, koja se prema njima iskazuje zbog njihovog vjerovanja i pokornosti Allahu, a ne zbog nečega drugog.
- Pomaganje muslimana svojim životima, imecima, riječima u svemu što im je potrebno od vjersko-dunjalučkih pitanja, shodno mogućnostima.
- Radost kada se oni raduju i tuga kada oni tuguju.
- Savjetovanje i upućivanje na dobro, bez bilo kakvih vidova varanja.
- Poštivanje muslimana i ne iznošenje njihovih mahana.
- Sa vjernicima su i kada im je lahko i kada im je teško, i kada su u blagostanju i kada su u oskudici, za razliku od licemjera koji su sa vjernicima samo kada je blagostanje, a odvajaju se od njih kada je poteškoća.
- Hidžra u muslimanske zemlje, i napuštanje nevjerničkih zemalja.
- Posjećivanje muslimana, želja za susretom i druženjem sa njima.
- Uvažavanje njihovih prava, a to između ostalog podrazumijeva da se ne prodaje na prodaju svoga brata, niti da se prosi na prošnju svoga brata.
- Blag odnos prema svim, a naročito prema slabim muslimanima, koji nisu u snazi.
- Činjenje dove za njih i traženje od Allaha da im oprosti.
Greške u razumijevanju naklonosti prema vjernicima:[4]
- Mišljenje da formalna naklonost (praktičnim djelima) prema muslimanima koja podrazumijeva podršku i pomoć biva obavezna prema svakom pojedincu u svim situacijama.
Nema sumnje da su pomoć muslimanima i stajanje na njihovoj strani obaveze koje ukazuju na islam, te da je to najčvršća imanska veza, međutim nekada se između te pomoći može ispriječiti neki opravdani šerijatski razlog, poput prisile, straha, nemogućnosti, sprječavanje većeg nereda ili ugovori koji vode ka ostvarivanju većih interesa za ummet.
Ovakvi razlozi su opravdanje koje poništava obavezu pomaganja, a nekad ga i zabranjuje. Na ovo ukazuje kazivanje o Ebu Džendelu i Ebu Basiru koje se spominje u predaji o ugovoru na Hudejbiji, kada je Poslanik predao Ebu Besira mušricima zbog ugovora.
- Smatranje da je istina uvijek na strani muslimana, te pomaganje muslimana protiv nevjernika uvijek i u svakom slučaju, pa makar on bio i nepravedan, nasilan, lažov ili prevarant. Ovako uvjerenje i postupanje je neispravno i nije u skladu sa šerijatskim propisima.
Uzvišeni Allah zabranio je nepravedno postupanje i naredio je pravdu čak i prema neprijateljima, kao što se u ajetu veli:
O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka.[5]
O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!
Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite![6]
Pravednost prema neprijateljima znak je bogobojaznosti. Tumačeći ovaj ajet, Ibn Kesir veli: „Tj. neka vas ne ponese mržnja prema nekim ljudima da isključite pravednost spram njih, nego budite pravedni i spram prijatelja i spram neprijatelja.“[7]
Nepravda, nasilje, laž i prevara zabranjeni su i nikako nisu u skladu sa vjerovanjem i lijepim ponašanjem.
Obaveza je da se spriječi musliman u činjenju zla, kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Pomozi svome bratu, bio on nasilnik ili se njemu učinilo nasilje!“ „Allahov Poslaniče,“ – rekoše (prisutni) – “onoga kome je učinjeno nasilje pomažemo, a kako ćemo pomoći onoga ko čini nasilje?“ „Da ga ščepate za ruke (spriječite ga).“ – reče on.[8]
Ovi dokazi su općeg karaktera i ne prave razliku između vjernika i nevjernika.
- Pretjerivanje u preziru prema griješnicima i novotarima i prezir prema njima preko granice koju je šerijat propisao. Nekada taj prezir bude veći od prezira prema nevjernicima ili ih preziru u potpunosti bez bilo kakvih primjesa ljubavi i naklonosti.
Potpuni prezir prema muslimanima griješnicima liči pravcu koji zastupaju haridžije koji proglašavaju nevjernicima muslimane zbog velikih grijeha, koji ubijaju muslimane, a mušrike na miru ostavljaju.
Kada je u pitanju ova tema, obaveza je pridržavati se tekstova vjere i stava koji su zastupali učenjaci prethodnih generacija, a koji glasi da se kod muslimana može naći i dobro i zlo, i sunnet i novotarija i pokornost i griješenje, tako da se prema njemu iskazuje i ljubav i prezir, i naklonost i odricanje, i takav se, s jedne strane, voli, a s druge prezire, kao što je to već pojašnjeno.
Ibnul-Kajjim veli: „Kod jednog čovjeka nekada se mogu zadesiti i kufr (mali) i iman, i širk (mali) i tevhid, i bogobojaznost i griješenje, i licemjerstvo i vjerovanje, i ovo je jedan od glavnih principa ehli-sunneta, za razliku od novotara koji drugačije smatraju, kao što su haridžije, muatezile i kaderije.“[9]
- Poziv da se nikako ne preziru novotari i griješnici, jer su i oni muslimani i kao takve ih nije dozvoljeno prezirati, ili zbog toga što su to lične stvari koje ne trebaju uticati na veze i ljubav prema njima.
Ovo je stav murdžija koji je nasuprot haridžija, muatezila i kaderija. Ovo je u suštini vid neznanja i greške, te skretanje sa staze koju je šerijat odredio po ovom pitanju, a šerijat je dao da najjača imanska veza bude ljubav i prezir u ime Allaha.
Suština svega ovoga jeste da čovjek, kada voli nekoga, da ga ne voli osim radi Allaha, tj. da njegova ljubav prema nekome bude samo radi toga što je taj pokoran Allahu.
Također, i kada čovjek prezire nekog, to treba činiti samo radi Allaha i taj prezir je samo radi toga što je taj nepokoran Allahu. Ovo je mjerilo iskrenosti kada je u pitanju ljubav i prezir radi Allaha, a koja je čista od bilo kakvih prohtjeva i interesa.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić
[1] El-Hudžurat, 10.
[2] Hakikatu el-velai vel-bera fi mu’tekadi ehlis-sunneh vel-džema’ah, str. 242.
[3] Pogledati: El-Iršad ila sahihil-i’tikad, str. 313-315; Muhadarat fil akideti ved-da’veh, 1/230-234; Teshilul-akidetil-islamijje, str. 555-559.
[4] Pogledati: Mefhumu akidetil-velai vel-berai ve ahkamuha, str. 57-69, i 90-99.
[5] En-Nisa, 135.
[6] El-Maide, 8.
[7] Tefsirl-Kur’anil-azim, 3/62.
[8] Bilježi ga Buhari, br. 2444, str. 428.
[9] Kitabus-salati, Ibnul-Kajjim, str. 99.
