Vidovi i oblici naklonosti prema nevjernicima

Ima muslimana, nažalost, koji su obmanuti zapadnjačkim idejama, koji spletkare, te neistinu prikazuju istinom, koji dozvoljavaju uzimanje nevjernika za prijatelje pod izgovorom tolerancije islama prema sljedbenicima Knjige.

Svi oblici i vidovi naklonosti prema nevjernicima su nedozvoljeni, oni mogu biti djelo nevjerstva, a mogu biti i od velikih grijeha. Neki od njih su[1]:

1. Zadovoljstvo kufrom nevjernika i ne proglašavanje istih nevjernicima, ili sumnja u njihov kufr ili smatranje ispravnim bilo kojeg nevjerničkog pravca.
2. Potpuna naklonost prema nevjernicima, uzimanje njih za pomagače i zaštitnike ili ulazak u njihovu vjeru.
3. Vjerovanje u bilo koji kufr koji oni zastupaju ili parničenje pred njima, a zapostavljanje Allahove Knjige.
4. Ljubav prema njima.
5. Stajanje na njihovu stranu.

Uzvišeni veli:

I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći![2] 

6. Blag odnos i popuštanje na štetu vjere.

Uzvišeni kaže:

…oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili.[3] 

7. Uzimanje njih za prisne prijatelje pored vjernika.
8. Pokornost u onome što naređuju.

Uzvišeni kaže:

…i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.[4] 

9. Sjedenje sa njima i ulazak među njih kada se ismijavaju sa Allahovim ajetima.
10. Podrška i pomoć nevjernicima protiv muslimana.
11. Stanovanje sa njima i povećavanje njihove brojnosti te ne iseljavanje u muslimanske zemlje s ciljem očuvanja vjere.
12. Oponašanje u onome što je samo za njih specifično.
13. Sudjelovanje sa njima u obilježavanjima njihovih praznika, pomaganje u organizaciji istih, te čestitanje tih praznika.[5]
14. Hvaljenje nevjernika, uzdizanje njihove civilizacije, zadivljenost njihovim ponašanjem i vještinama, bez obraćanja pažnje na njihovo neispravno vjerovanje.[6]

 Vidovi ophođenja prema nevjernicima, a koji se ne ubrajaju u naklonost prema njima

Umjerenost (vesatija) jedna je od posebnosti vjere islama, ona ne priznaje ni pretjerivanje a ni popuštanje, kako u ibadetima tako ni u poslovanjima i drugim vidovima ophođenja i odnosa, između muslimana i nemuslimana.

Islam sudi pravedno u svim ovim odnosima, on je postavio granice koje musliman ne smije prelaziti u svome ophođenju prema nemuslimanima, s ciljem da se sačuva zla koje mu može biti pogubno kako za vjerski tako i za ovodunjalučki život.

S druge strane, također je pojasnio granice u okvirima kojih musliman smije surađivati sa nemuslimanima, kako ga ne bi prošle koristi i mnoga dobra koja na taj način može steći, a koja ne štete ni vjeri ni njegovom životu. 

Imajući ovo u vidu, nakon spominjanja oblika naklonosti prema nevjernicima i obaveznosti napuštanja istih, te oblika naklonosti prema vjernicima i obaveznosti njihovog sprovođenja, smatram da bi bilo lijepo i pohvalno pojasniti dozvoljene i obavezne vidove ophođenja prema nevjernicima, a koji se ne ubrajaju u ljubav i naklonost prema njima, s ciljem da se, s jedne strane, iskaže umjerenost ove vjere koja ne zabranjuje lijep odnos prema nevjernicima i pored činjenice da su oni Allahovi neprijatelji, a s druge strane, da se pojasni da se svaki kontakt i veza sa nevjernicima ne ubraja u naklonost i prijateljevanje.

Temelj na kojem se zasniva lijep odnos prema nevjernicima su riječi Uzvišenog Allaha:

Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.[7] 

Komentatori Kur’ana se razilaze po pitanju značenja ovog ajeta, a imam Taberi veli: „Najpreči stav da bude istinit je stav onih koji kažu: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere, bez obzira kojem pravcu i vjeri pripadali, jer Uzvišeni Allah je Svojim riječima obuhvatio sve one koji pri sebi budu imali spomenuto svojstvo i nikoga po tom pitanju nije izdvojio.

Ne obazire se na značenje onih koji tvrde da je ajet derogiran, jer dobročinstvo vjernika prema onima koji su u ratu, a koji su sa njim u rodbinskoj vezi ili nisu u rodbinskoj vezi, nije zabranjeno ako ne vodi ka otkrivanju muslimanskih tajni i ako se time oružano ne pomažu.“[8]

Poslovanje i ophođenje sa nevjernicima, nekada muslimanu mogu biti obavezna, a nekada pohvalna i dozvoljena djela.

 Obavezni vidovi suradnje sa nevjernicima[9]:

1. Vođenje brige o zimijjama[10] i onima kojima je garantovana sigurnost boravka, sve dok su u muslimanskoj državi, te briga o onome kome je zagarantovana sigurnost i kada putuje kroz muslimansku državu sve dok siguran ne stigne u svoju.
2. Pravednost prilikom suđenja njima, te suđenje između njih, kao i suđenja između njih i muslimana, ukoliko se nađu u muslimanskoj državi.
3. Pozivanje u islam, jer je pozivanje nevjernika u islam farz-kifaje, s ciljem da se izvedu iz tmina na svjetlo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjetio je jednog židovskog dječaka dok je bio bolestan, pa ga je pozvao u islam, što je ovaj i prihvatio.[11]
4. Zabranjeno je prisiljavati jevreje, kršćane i vatropoklonike da promijene svoju vjeru, jer Uzvišeni veli:

U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.[12] 

5. Muslimanu je zabranjeno da čini nasilje bilo kojem nemuslimanu koji nije u ratu, da ga udara ili pak ubije, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježi Buhari od Abdullaha b. Amra veli: „Ko ubije štićenika, neće osjetiti ni mirisa Dženneta, iako se njegov miris osjeća na udaljenosti od četrdeset godina (hoda).“[13]

A u drugom hadisu stoji: „Ko ubije zimijju, neće osjetiti miris Dženneta.“[14]

6. Muslimanu je zabranjeno da vara bilo kojeg nemuslimana koji nije u ratu, prilikom poslovanja i kupoprodaje ili da bespravno uzme nešto od njihovog imetka.
7. Muslimanu je zabranjeno da riječima uznemirava bilo kojeg nemuslimana koji nije u ratu i zabranjeno im je lagati, jer Uzvišeni veli:

I ljudima lijepe riječi govorite.[15]

8. Obaveza je dobro činiti prema komšiji nemuslimanu koji sa nama nije u ratu, ne uznemiravati ga; pohvalno mu je davati sadaku ako je siromašan.

Propisano je da musliman daje sadaku komšijama nevjernicima, a i drugima koji nisu u ratu sa muslimanima, ali ne i zekat[16], da im daje poklone, upućuje savjete, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Džibril mi je neprestano preporučivao komšiju (pažnju prema komšiji) da sam pomislio kako će ga učiniti nasljednikom.“[17]

Dozvoljeni i pohvalni vidovi suradnje sa nevjernicima[18]:

1. Dozvoljeno ih je unajmiti u poslovima gdje muslimani nisu potčinjeni njima i gdje oni ne upravljaju muslimanima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, unajmio je Abdullaha b. Urejkita da mu bude vodič na putu hidžre[19] i uzeo je jevreje Hajbera kao radnike koji će obrađivati zemlju, pod uslovom da njima pripadne pola, a muslimanima pola plodova.[20]

Kada je riječ o poslovima gdje oni upravljaju muslimanima i gdje mogu doći do informacija o muslimanima, nije dozvoljeno dati da upravljaju njima.

2. Muslimanu je pohvalno da čini dobro prema nevjerniku koji je u potrebi, kao npr. da mu dadne sadaku ili da mu pritekne u pomoć kada je bolestan, jer Uzvišeni veli:

I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite – Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.[21]  

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „U svemu što je živo možete imati nagradu.“[22]

3. Pohvalno je održavati rodbinske veze sa nemuslimanima, poput roditelja, braće, davati im poklone, posjećivati ih i sl, ali ih musliman ne smije uzeti kao nekog sa kim će stalno sjediti i družiti se, posebno ako se boji za svoju vjeru.

Uzvišeni veli:

Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo.[23] 

U vezi sa roditeljima Uzvišeni kaže:

A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.[24]

4. Dozvoljeno im je davati poklone kako bi im privolili islam, ili dok ih pozivamo, ili pak ako se bojimo njihovog zla, pa ga želimo spriječiti ili kao vid nagrade zbog toga što nisu uznemiravali muslimane, kako bi tako i nastavili ili zbog nekog sličnog šerijatskog cilja i interesa.
5. Pohvalno je ugostiti nevjernika kada muslimanu dođe u goste, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka počasti svoga gosta.“[25]

Također je dozvoljeno da musliman ode u goste nevjerniku, a dokaz tome je predaja Ebu Seida el-Hudrija vezana za rukju.[26]

6. Dozvoljeno je s njima jesti ako se zadesimo u toj situaciji, ali ne smije se sa njima stalno sjediti, družiti i jesti.

Dozvoljeno je sa njima jesti na svadbenoj ili nekoj javnoj gozbi ili, pak, na gozbi gdje smo se slučajno zadesili, a također je dozvoljeno da se jede i sa slugom koji je nevjernik,[27] ili kada je nevjernik gost kod muslimana ili kada je musliman gost kod nevjernika, ali ne s ciljem da mu se time nakloni i bude mu blizak.

Ako je cilj da mu se time nakloni i bude mu blizak bez šerijatski opravdanog razloga, onda je takav postupak veliki grijeh.

7. Dozvoljeno je surađivati i poslovati sa njima u dunjalučkim poslovima koje je islam dozvolio, jer je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslovao sa jevrejima i sa njima stupao u kupoprodajne odnose.

Prenosi se u dva Sahiha da je Aiša, radijallahu anha, rekla: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio je nešto hrane od jednog jevreja i dao mu kao jamstvo svoj pancir od željeza.“[28]

8. Muslimanu je dozvoljeno da oženi jevrejku ili kršćanku ako je časna i poštena, i ako je siguran da mu neće naštetiti u vjeri, životu i djeci.

Uzvišeni veli:

Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena; i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kad im vjenčane darove njihove date s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za prilježnice uzimate.

A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova i on će, na Onome svijetu, nastradati.[29] 

Čestite su one koje nisu bludnice. Međutim, muslimanu je bolje i preče da se oženi muslimankom, jer će tako biti sigurniji on i njegova djeca, pogotovo ako se uzme u obzir da ljubav prema nemuslimanki može uticati da ga ona zavede i dovede u iskušenje, ili da joj se nakloni zbog djece koju dobije sa njom.[30]

9. Muslimanima je dozvoljeno da se potpomognu nemuslimanima u otklanjaju nasilja nad muslimanima i ovo je ispravan stav po ovom pitanju[31], ako se ispune dva uvjeta:

– Nužda da se od njih zatraži pomoć, kao npr. kada su muslimani manjina i postoji potreba za tim.

– Sigurnost od njihovih spletki i štete, tj. da budu pouzdani u stvarima vezanim za muslimane.

Spominjući koristi iz primirja na Hudejbiji, Ibnul-Kajjim veli: „Traženje pomoći od mušrika koji nam je pouzdan u džihadu, dozvoljeno je ako za tim postoji potreba.“[32]

Šejh Muhammed Husnejn Mahluf veli: „Neki spominju da je dozvoljeno pomagati se nemuslimanima u džihadu pod uslovom da su nam pouzdani i da za tim imamo potrebu, dok u suprotnom to nije dozvoljeno.“[33]

10. Muslimanu je dozvoljeno da ode na liječenje kod ljekara nemuslimana, ako je pouzdan.

Ibn Tejmijje veli: „Dozvoljeno je da musliman od nemuslimana traži lijek, ako je pouzdan u njega. Na to ukazuju citati imama, poput Ahmeda i dr. Razlog tome jeste što se od njih prihvata informacija u onome u čemu su od ovosvjetskih pitanja stručni.

To je dozvoljeno ako iz toga proizilazi neka korist muslimanima, pod uslovom da im muslimani ne budu potčinjeni.“[34]

11. Dozvoljeno je davati zekat onim nevjernicima čija se srca trebaju pridobiti za islam.

Uzvišeni kaže:

Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.[35] 

12. Muslimanu je dozvoljeno da trguje sa nemuslimanom.

Prenosi se od Abdurrahmana b. Ebu Bekra, radijallahu anhuma, da je rekao: „Bili smo s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, kada dođe jedan idolopoklonik jako duge kose koji tjeraše stado, pa mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Prodaja ili dar (ili je rekao: poklon)?’ ‘Ne, nego prodaja.’ – odgovorio je on. Potom je (Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem) kupio od njega jednu ovcu.“[36]

Međutim, tom trgovinom treba da upravlja musliman, kako se ne bi desilo nešto što je zabranjeno kada njome bude upravljao nevjernik.

Ibnul-Kajjim veli: „Ishak b. Ibrahim kaže: ‘Čuo sam Ebu Abdullaha kada je upitan o čovjeku koji surađuje u trgovini sa jevrejom ili kršćaninom, pa je kazao: ‘Može da surađuje, ali on treba da njome upravlja, jer su oni poznati da rade sa kamatom i bespravno uzimaju tuđi imetak.’“[37]

13. Dozvoljeno je primiti poklon od nevjernika osim u slučaju kada je u tome poniženje za muslimana i kada ne postoji bojazan da će on njemu biti naklonjen zbog tog poklona.

U Buharijevom Sahihu od Ebu Humejda es-Saidija stoji: „Krenuli smo s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u borbu na Tebuk. Vladar Ejle poklonio je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, jednu bijelu mazgu, zaogrnuo ga ogrtačem i pisao mu o njihovom primirju (da pristaje na džizju).“[38]

Prenosi se od Enesa: „Ukejdir iz Dume dao je poklon Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem.“[39]

Šejh Muhammed Husnejn Mahluf veli: „Potpomaganje nemuslimanskim imetkom u onome u čemu je vjerska ili dunjalučka korist za muslimane, ako nije popraćeno nekim vidom poniženja i naklonosti koja je zabranjena, dozvoljeno je djelo, bez razilaženjima među učenjacima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primao je poklone od nemuslimana, i tražio je potporu u njihovom imetku.“[40]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić

[1] Pogledati: Medžmu’atut-tevhid (Medžmu’atut-tevhidun-nedždijje), str. 240-241; El-Velau vel-berau fil-islam min mefahimi akidetis-selef, str. 232.

[2] Hud, 113.

[3] El-Kalem, 9.

[4] El-Kehf, 28.

[5] Pogledati: El-Iršad ila sahihil-i’tikad, str. 311-312; Muhadarat fil akideti ved-da’veh, 1/227.

[6] Pogledati prethodna dva izvora, prvi, str. 312, a drugi 1/227.

[7] El-Mumtehine, 8.

[8] Tefsirut-Taberi, 28/77.

[9] Pogledati: Teshilul-akidetil-islamijje, str. 595-604.

[10] Zimijja je onaj nevjernik koji živi u islamskoj državi, njegov život i imetak se čuvaju, a on kao vid naknade za to plaća porez. Pogledati: Enisul-fukaha, 1/182.

[11] Bilježi ga Buhari, str. 236, br. 1356.

[12] El-Bekare, 256.

[13] Bilježi ga Buhari, str. 571, br. 3166.

[14] Bilježe ga Ahmed, 29/614, br. 18072; Nesai, 725, br. 4749, a ispravnim ga smatra Albani u Nesaijevom Sunenu.

[15] El-Bekare, 83.

[16] Pogledati: Fetava šejh Ibn Baz, 3/1040.

[17] Bilježi ga Buhari, str. 1125, br. 6015.

[18] Pogledati: Teshilul-akidetil-islamijje, 604-616.

[19] Bilježi ga Buhari, str. 391, br. 2263.

[20] Bilježe ga Buhari, str. 396, br. 2285, i Muslim, str. 673, br. 1551.

[21] El-Bekare, 195.

[22] Bilježe ga Buhari, str. 413, br. 2363, i Muslim, str. 991, br. 2244.

[23] El-Isra, 26.

[24] Lukman, 15.

[25] Bilježe ga Buhari, str. 1126, br. 6018, i Muslim, str. 47, br. 47.

[26] Bilježe ga Buhari, br. 2276, str. 395, i Muslim, br. 65, str. 972.

[27] Pogledati: Medžmu’u Fetava šejh Ibn Baz, 3/1054.

[28] Bilježe ga Buhari, str. 360, br. 2068, i Muslim, str. 695, br. 1603.

[29] El-Maide, 5.

[30] Pogledati: Eš-šerhul-kebir, 7/507.

[31] Pogledati: Muhadarat fil akideti ved-da’veh, 1/230.

[32] Zadul-mead, 3/268.

[33] El-Kavlul-mubin, str. 51. Pogledati: Medžmu’u Fetava šejh Ibn Baz, 3/1060.

[34] Medžmu’ul-fetava, 4/114.

[35] Et-tevbe, 60.

[36] Bilježe ga Buhari, str. 384, br. 2216, i Muslim, str. 917, br. 2056.

[37] Ahkamu ehliz-zimme, 3/289.

[38] Bilježi ga Buhari, br. 3161, str. 570.

[39] Bilježe ga Buhari, br. 2616, str. 460, i Muslim, br. 2469, str. 1077.

[40] El-Kavlul-mubin, str. 44.