Važnost i vrijednost el-vela’ vel-bera’
Vjerovanje roba neće biti potpuno dok ne bude volio Allaha i Poslanika, a ljubav prema njima neće biti potpuna dok čovjek ne bude volio ono što Allah i Poslanik vole.
Ovo je srž ljubavi i prezira u ime Allaha i upravo zbog toga el-vela i el-bera u šerijatu je na veoma visokom stepenu, što vidimo kroz nekoliko tačaka:
Prva: Ljubav i prezir su neizostavni dio značenja riječi la ilahe illellah.
Značenje ovih riječi je, između ostalog, odricanje od svega što se obožava mimo Allaha, bilo da se radi o božanstvima, tagutima, onima koji ka njima pozivaju, te ljubav i naklonost prema ovim riječima, u smislu da se ljubav i prezir ne iskazuju osim u ime i radi Allaha.
Uzvišeni kaže:
Onaj ko ne vjeruje u šejtana (taguta), a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.[1]
Tagut je sve ono što se obožava mimo Allaha.
Ibn Tejmijje veli: „Značenje la ilahe illellah biva ostvareno negiranjem uz potvrđivanje, tj. negiranje božanstvenosti nekome mimo Allaha, te potvrđivanje te božanstvenosti samo Njemu. Ne postoji istinski bog osim Allah i niko mimo Njega ne zaslužuje da bude obožavan.
Ova činjenica mora biti duboko usađena u srce i u njemu ne smije postojati naklonost i želja da se bilo ko mimo Njega obožava. Sve to treba biti izbačeno iz srca, a u njega se treba nastaniti samo težnja da se On jedini obožava, jer mimo Njega ne postoji drugi bog koji to zaslužuje.
Ova naklonost prema Allahu mora biti popraćena odricanjem od svega onoga što se mimo Njega obožava kao i odricanjem od svih onih koji nekog drugog mimo Njega obožavaju. Govoreći o Ibrahimu, Uzvišeni Allah kaže:
A kad Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: “Nemam ja ništa s onima kojima se vi klanjate, ja se klanjam samo Onome koji me je stvorio, jer će mi On, doista, na Pravi put ukazati.” On učini riječi tevhida trajnim za potomstvo svoje, da bi se dozvali.[2]
„A da li ste razmišljali” – upita on – “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova.“[3]
Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kad su narodu svome rekli: „Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali.“[4]/[5]
Govoreći o teoretskom i praktičnom ostvarivanju značenja riječi la ilahe illellah, Ibnul-Kajjim veli: „Također, srž i suština toga jeste naklonost i odricanje, tj. odricanje od svega što se mimo Allaha obožava i naklonost samo Allahu, kao što Uzvišeni veli:
Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kad su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali.’[6]
Ovo je odricanje od njih kao i od onih koje su za predmet obožavanja uzimali. On je to nazvao odricanjem od širka.“[7]
Tumačeći ajet:
A kad Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: “Nemam ja ništa s onima kojima se vi klanjate, ja se klanjam samo Onome koji me je stvorio, jer će mi On, doista, na Pravi put ukazati.”
On učini riječi tevhida trajnim za potomstvo svoje, da bi se dozvali.[8]
Šejh Abdullah b. Abdurrahman Eba Batin veli: „On se odrekao i napustio sve ono što se mimo Allaha obožava, a samo se okrenuo trajnim riječima tevhida, ostavivši ih svojim potomcima, koja se nasljeđivala od vjerovjesnika do vjerovjesnika, a koje su preuzimali njihovi sljedbenici. Te riječi su: la ilahe illellah.
Na osnovu ovog spoznajemo da je jedno od značenja riječi la ilahe illellah i naklonost prema Allahu kroz obožavanje Njega i odricanje od svega što se mimo Njega obožava.“[9]
Druga: Ljubav i odricanje u ime Allaha uslov su vjerovanja.
To potvrđuju Allahove riječi:
Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno li je zaista ono što sami sebi pripremaju: da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu.
A da vjeruju u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi od njih su nevjernici.[10]
O ovom ajetu šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: „Korištenje pogodbene (uvjetne, kondicionalne) rečenice ukazuje da ako postoji zavisna rečenica (protaza, šart), onda postoji i uvjetna, gdje se koristi čestica (lev), koja pored zavisne negira uvjetnu. Uzvišeni kaže:
A da vjeruju u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali.[11]
Ovo ukazuje da spomenuto vjerovanje ne dozvoljava da ih se uzme za prijatelje, jer je nespojivo vjerovanje (iman) i uzimanje njih srcem za prijatelje. Dakle, onaj ko ih uzme za prijatelje nije ispunio obavezno vjerovanje u Allaha i Poslanika, kao ni u ono što mu je objavljeno.“[12]
Tumačeći ajet:
A da vjeruju u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali,[13]
Šejh Sa’di veli: „Vjerovanje u Allaha, Poslanika, i u ono što je objavljeno obavezuju roba da bude naklonjen svome Gospodaru i Njegovim dobrim robovima, te da prezire one koji u Njega ne vjeruju i da se njih odrekne.
Uslov da bi neko bio Allahov štićenik i da u Njega vjeruju, jeste da se Allahovi neprijatelji ne uzimaju za prijatelje. Ovi koji se spominju u ajetu nisu ispunili taj uslov, pa im je zbog toga negirano ono što iz toga proizilazi, tj. vjerovanje.“[14]
Zbog toga, neki oblici naklonosti prema nevjernicima su djelo nevjerstva, kao što je: pomaganje mušrika protiv muslimana zbog mržnje prema islamu i muslimanima, ljubav prema mušricima iz vjerskih razloga, te želja da nadvladaju muslimane.
Tumačeći ajet:
A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati,[15]
Ibn Atijje veli: „Ko ih kao takve zbog uvjerenja i vjere prihvati, on je kao i oni po pitanju nevjerovanja i zaslužuje kaznu kao i vječni boravak u Vatri. Onaj ko to učini samo u praksi, a ne i iz vjerskih uvjerenja, on kao i oni zaslužuje prezir i na njega kao i na njih odnosi se prijekor.“[16]
Pojašnjavajući vrste naklonosti prema njima, šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdulvehhab veli: „Ako je ta naklonost prema njima popraćena nastanjivanjem kod njih te izlazak sa njima u borbu (protiv muslimana) i sl. onda se onome ko to čini presuđuje nevjerstvom, a ako ta naklonost biva kada oni dođu u islamsku zemlju i sl. onda je onaj ko to čini griješnik i izložen je prijetnji.
Ako je prijateljevanje sa njima radi dunjalučkih interesa, onda se takva osoba treba sankcionisati, napustiti i prema njoj se ophoditi kao i prema drugima koji tako postupaju. A ako je iz vjerskih uvjerenja, onda je on kao i oni, jer čovjek će biti proživljen sa onima koje voli.“[17]
Tumačeći ajet:
A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati,[18]
Ibnul-Dževzi veli: „U vezi sa ovim imaju dva stava.
Prvi: Ko im je u vjeri naklonjen, onda je on u nevjerstvu kao i oni.
Drugi: Ko im je naklonjen u pitanjima ugovora i obećanja, onda je on od njih u smislu kršenja ugovora.“[19]
Treća: Ljubav i odricanje u ime Allaha su najčvršća imanska veza.
Najčvršća imanska veza, tj. najjača, najkompaktnija i najsavršenija.[20]
To potvrđuju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Kod koga budu tri (svojstva) osjetit će slast vjerovanja (imana): da mu bude Allah i Njegov Poslanik draži od svega drugog, da voli svakog čovjeka samo u ime Allaha i da mrzi povratak u nevjerstvo kao što mrzi da bude bačen u vatru.“[21]
Ibn Tejmijje veli: „Vrhunac imana je ljubav i prezir u ime Allaha. Onaj ko voli radi Allaha i prezire radi Allaha, ko daje i zabranjuje radi Njega, upotpunio je svoje vjerovanje.“[22]
Od lbn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Ko voli u ime Allaha, prezire u ime Allaha, uzima za zaštitnika i prijatelja u ime Allaha, neprijateljuje u ime Allaha, time, uistinu, zaslužuje Allahovu zaštita.
Čovjek, uistinu, neće osjetiti okus vjerovanja (imana), pa makar on puno klanjao i postio, sve dok ne bude takav. Svijet se većinom bratimi i zbližava oko dunjalučkih interesa, a to mu ništa ne koristi.“[23]
Četvrta: Na vrijednost i položaj ljubavi i prezira u šerijatu upućuje mnoštvo dokaza iz Kur’ana i Sunneta, koji podstiču na naklonost i ljubav prema Allahu i Poslaniku, te prema vjernicima, a s druge strane upozoravaju na opasnost naklonjenosti prema pobornicima nevjerstva i tagutima.
Šejh Hamed b. Atik veli: „Prezir i odricanje prema nevjernicima i mnogobošcima naređeno je od strane Uzvišenog Allaha, On strogo zabranjuje naklonjenost prema njima, do te mjere da nijedan propis u Allahovoj Knjizi nakon tevhida i onoga što mu je suprotno, nije toliko pojašnjen kao što je to slučaj sa propisom vezanim za ovu tematiku.“[24]
Jedan od dokaza obaveznosti odricanja od nevjernika i zabrane naklonjenosti njima jeste i ajet:
O vjernici, ne prijateljujte sa nevjernicima umjesto s vjernicima! Zar hoćete pružiti Allahu očigledan dokaz protiv sebe?[25]
I ajet:
A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati.[26]
Tumačeći ovaj ajet, šejh Sa’di veli: „Potpuno prihvatanje njih vodi ka prihvatanju njihove vjere. Ukoliko im čovjek bude malo naklonjen, to ga može pomalo odvesti u potpunu naklonjenost, do te mjere da postane od njih.“[27]
Uzvišeni veli:
O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte.[28]
Šejh Sa’di veli: „Ovi ajeti veoma jasno zabranjuju naklonost prema nevjernicima, ispoljavanje ljubavi prema njima, jer to je u koliziji sa vjerovanjem.“[29]
Peta: Neće se ostvariti ispravno vjerovanje (tevhid) sve dok se ne ostvari ljubav i prezir radi Allaha.
Islam naređuje i podstiče na ljubav i prezir radi Allaha, te da se ova dva osjećaja ne ispoljavaju zbog prohtjeva i strasti. Ko dosegne ovaj položaj, ostvario je ispravno vjerovanje (tevhid) i upotpunio ga je.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ko voli radi Allaha, prezire radi Allaha, daje radi Allaha, zabranjuje radi Allaha, upotpunio je iman.“[30]
I također veli: „Najčvršća imanska veza jeste da voliš u ime Allaha i da prezireš u ime Allaha.“[31]
Ibn Tejmijje veli: „Iz svjedočenja i potvrde tevhida proizilazi da se ne voli osim radi Allaha, da se ne prezire osim radi Njega, da se ne prijateljuje ni sa kim i ne odriče ni od koga osim radi Njega, da se voli i prezire ono što Allah voli i prezire, te da se naređuje i zabranjuje ono On naređuje i zabranjuje.“[32]
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić
[1] El-Bekare, 256.
[2] Ez-Zuhruf, 26-28.
[3] Eš-Šuara, 75-77.
[4] El-Mumtehine, 4.
[5] Medžmu’ul-fetava, 13/200-201.
[6] El-Mumtehine, 4.
[7] Medridžus-salikin, 1/315-316.
[8] Ez-Zuhruf, 26-28.
[9] Ed-Durerus-senijjeh, 2/298.
[10] El-Maide, 80-81.
[11] El-Maide, 81.
[12] Medžmu’ul-fetava, 7/17.
[13] El-Maide, 81.
[14] Tejsirul-kerimir-rahman, 2/331.
[15] El-Maide, 51.
[16] El-Muharrerul-vedžiz, 3/190.
[17] Ed-Durerus-senijjeh, 8/160.
[18] El-Maide, 51.
[19] Zadul-mesir, 2/378.
[20] Fejdul-Kadir, 3/69.
[21] Bilježe ga Buhari, br. 16, str. 10, i Muslim, br. 67, str. 46.
[22] El-Kaidetu fil-mehabbeh, str. 68.
[23] Bilježe ga Ibn Ebi Šejbe, 7/134, Ibnul-Mubarek u Zuhdu, 1/230, i Adeni u Imanu, str. 128.
[24] Sebilun-nedžati vel-fikak min muvalatil-mušrikine ve ehlil-išrak, str. 26.
[25] En-Nisa, 144.
[26] El-Maide, 51.
[27] Tejsirul-kerimir-rahman, 2/304.
[28] El-Mumtehine, 1.
[29] Tejsirul-kerimir-rahman, 7/348-349.
[30] Bilježe ga Ebu Davud, br. 4680, str. 845; Hakim, 2/178, koji ga smatra ispravnim, a sa njim se slaže i Zehebi.
[31] Bilježe ga Ahmed, 30/488, br. 18524; Begavi, 13/53, ispravnim ga smatra Albani, Fejdul-Kadir, 3/69.
[32] Medžmu’ul-fetava, 8/337.
