Propisi vezani za zabranjenu naklonost i ljubav 2. dio

Prvi odgovor na šubhu: Način na koji su učenjaci shvatili spomenuti ajet:

Ulema je ovaj ajet:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati[1], u kome se kaže da je nevjernik onaj ko uzme nevjernike za prijatelje i zaštitnike protumačila da se odnosi na srčanu, suštinsku ljubav, tj. ljubav zbog vjerskih uvjerenja, a ne zbog dunjalučkih razloga.

Isto tako spomenut ćemo biografije uleme čije sam citate naveo, kako bi čitalac znao da to nisu bili obični šejhovi, nego imami ummeta, kome je ummet svjedočio da su na istini, i da su na ispravnom menhadžu, kako bi njihove riječi kod čitaoca dobile na težini.

1. Imam Taberi[2], komentarišući ajet:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati[3], kaže: „Ko jevreje i kršćane, mimo vjernika, prihvati za zaštitnike i prijatelje, on je njihov.

Ko ih kao zaštitnike uzme i pomoć im pruži protiv vjernika, on je njihove vjere, jer niko nikog ne voli i ne štiti, a da nije zadovoljan njegovom vjerom i uvjerenjima.

Pa ukoliko njime i njegovom vjerom bude zadovoljan, onda se suprotstavlja onome što je suprotno tome, te je njegov status kao i onih sa kojima je zadovoljan.“[4]

2. Ibn Atijje[5], tumačeći ajet:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati[6], veli: „Ko ih kao takve zbog uvjerenja i vjere prihvati, on je kao i oni po pitanju nevjerovanja i zaslužuje kaznu kao i vječni boravak u Vatri. 

Onaj ko to učini samo u praksi, spoljašnjim djelima, a ne i iz vjerskih uvjerenja, on kao i oni zaslužuje prezir i na njega kao i na njih odnosi se prijekor.“[7]

3. Ibnul-Dževzi[8], tumačeći ajet:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati.[9] veli: „U vezi sa ovim imaju dva stava:

• Prvi: Ko ih kao takve zbog vjere prihvati, on je kao i oni po pitanju nevjerovanja.
• Drugi: Ko im je naklonjen u pitanjima ugovora i obećanja, onda je on od njih u smislu kršenja ugovora.“[10]

4. Šejh Sulejman b. Abdullah Ali Šejh[11] kaže: „Ako je prijateljevanje sa njima radi dunjalučkih interesa, onda se takva osoba treba sankcionisati, napustiti i prema njoj se ophoditi kao i prema drugima koji tako postupaju. A ako je prijateljevanje zbog njihove vjere, onda je on kao i oni, jer čovjek će biti proživljen sa onima koje voli.“[12]
5. Tahir b. Ašur[13] govoreći o istom ajetu kaže: „Izraz men – ko koji je spomenut u ajetu je izraz koji se odnosi na to da ovaj propis obuhvata svakog ko ih kao prijatelje i zaštitnike uzme, i da iz njihovog uzimanja za zaštitnike neminovno proizilazi da je on njima naklonjen.

Vanjsko značenje ukazuje da naklonjenost njima ukazuje na ulazak u njihovu vjeru, jer značenje pripadnosti njima (njihov je onaj…) biva razumljivo samo ako se i oni uvrste u njihovu vjeru.

Imajući u vidu da musliman koji ispravno vjeruje, slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ne čini licemjerstvo, biva muslimanom, u što nema sumnje, onda dolazimo do zaključka da je ovaj ajet potrebno prokomentarisati.

Komentatori Kur’ana spomenuli su dva tumačenja:

– Prihvatanje njih za zaštitnike i prijatelje koje se spominje u ajetu ukazuje na potpunu naklonost koja podrazumijeva zadovoljstvo njihovom vjerom i vrijeđanje islama.

  Zbog toga Ibn Atijje veli: Ko ih kao takve zbog uvjerenja i vjere prihvati, on je kao i oni po pitanju nevjerovanja i zaslužuje kaznu kao i vječni boravak u Vatri.

– Ili da riječi a njihov je onaj ukazuju na veliki vid poređenja sa njima, tj. on kao i oni zaslužuje kaznu.

   Ibn Atijje kaže: Onaj ko to učini samo u praksi, a ne i iz vjerskih uvjerenja, on kao i oni zaslužuje prezir i na njega kao i na njih odnosi se prijekor.

Učenjaci ehli-sunneta složni su da iz vjere ne izvodi ako se prilikom toga ne iskazuje zadovoljstvo njihovim nevjerovanjem, ali da je ipak to velika zabluda i stepen toga zavisi od stepena naklonjenosti njima kao i od različitosti stanja u kojem se nalazi muslimani.“[14]

6. Na drugom mjestu šejh Tahir b. Ašur kaže: „Naklonjenost može biti formalna i suštinska istovremeno, a može biti samo formalna, popraćena raznim stanjima za koje važe posebni propisi. Iz toga sam izdvojio osam stanja i situacija:

• Prvo stanje: Da musliman uzme nevjernike ili neku njihovu grupu za svoje prijatelje kojima je srčano naklonjen prema kufru, a mržnju osjeća prema muslimanima.

Ovo je nevjerstvo i takvo je stanje licemjera.

• Drugo stanje: Naklonjenost nevjerničkoj skupini zbog bliskih odnosa i ljubavi, ali ne zbog vjere, u vrijeme kada nevjernici javno ispoljavaju neprijateljstvo prema muslimanima, ismijavaju ih i uznemiravaju, kao što rade nevjernici u većini slučajeva, ali ne prekidajući ljubav prema muslimanima.

Iz ovakvog stanja ne proizlazi nevjerstvo onoga ko se u njemu nađe, ali je to veliki grijeh, jer postoji mogućnost da se takvim ponašanjem našteti islamu. Pored svega ovoga, obaveza je ispoljavati ljubomoru prema islamu.“[15]

7. Šejh Abdullatif b. Abdurrahman Ali Šejh[16] kaže: „Kada su u pitanju riječi Allaha:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati,[17] njih je protumačio Sunnet, te njihovo značenje ograničio na opću, potpunu (mutlak) naklonost njima, jer je temelj naklonosti: ljubav, pomaganje i prijateljstvo, a pored toga postoje i brojni drugi stepeni. Svaki grijeh zaslužuje određeni prijekor i prijetnju.

Ovo pitanje, kao i druga bila su poznata kod prvih odabranih generacija, ashaba i tabi’ina, a problemi i nerazumijevanje značenja pojavili su se samo kod kasnijih generacija nearapa i nečistokrvnih Arapa koji nisu poznavali ovu nauku niti su istraživali tumačenja Kur’ana i Sunneta.“[18]

8. Šejh Sa’di[19], tumačeći ajet:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati,[20] veli: „Potpuno prihvatanje njih vodi ka prihvatanju njihove vjere. Ukoliko im čovjek bude malo naklonjen, to ga može pomalo odvesti u potpunu naklonjenost, do te mjere da postane od njih.“[21]

9. Također u komentaru ajeta:

Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu,[22] kaže: „Nepravda biva shodno naklonosti i prijateljevanju. Ako se radi o potpunoj naklonosti, onda je to djelo koje izvodi van okvira islama, a ispod toga su stepeni, neki su oštri i opasni dok su neki ispod tog nivoa.“[23]

10. O ajetu:

Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični,[24] veli: „Zabrana je vezana za prijateljevanje i ljubav iz vjerskih razloga i zbog njihove vjere, dok je dobročinstvo vezano za rodbinsku vezu sa njima, humanost ili bilo šta drugo što nije u koliziji sa vjerom.“[25]

11. Šejh Usejmin u komentaru ajeta:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati,[26] kaže: „On je njihov u formalnom smislu, i u to nema sumnje, jer ih pomaže i podržava, međutim, postavlja se pitanje: Da li je on njihov i kao oni i u suštinskom (batin) značenju (svojim srcem)?

Kažemo: Postoji mogućnost da jeste, jer nekada ta pomoć i podrška vodi ka ljubavi prema njima, a zatim slijeđenju njihove vjere…

Dakle, njihov je u formalnom smislu onaj ko im formalno iskazuje naklonost, a to može odvesti i do srčane (batin) naklonosti i povezivanja sa njima u njihovom vjerovanju, te u postupcima i ponašanju.“[27]

12. Šejh Salih Fevzan[28] kaže:

„Prva vrsta: Pomoć i podrška nevjernicima protiv muslimana, popraćena ljubavlju prema nevjerstvu i zabludi u kojima se nalaze predstavlja djelo velikog kufra koji izvodi van okvira islama.

Onaj ko ih pomogne protiv muslimana, osjećajući ljubav prema njihovoj vjeri, ko je zadovoljan time i nije prisiljen, izlazi van okvira islama i postaje nevjernik, jer u ajetu stoji: A njihov je onaj…

Druga vrsta: Izražavanje podrške koja nije samovoljna i koja nije popraćena ljubavlju prema njima, nego je vid prisile iz razloga što se osoba nalazi među njima. Na ovakvog se odnosi žestoka prijetnja i treba se bojati za takvog da ne izađe iz vjere.

Treća vrsta: Ko pomogne nevjernike protiv muslimana, samovoljno to čini i nije prisiljen, uz mržnju prema nevjerstvu i nezadovoljstvo njime, čini bez imalo sumnje, veliki grijeh i treba se bojati za takvog da ne izađe iz vjere.“[29]

13. Također kaže: „Naklonost prema njima može biti dvojaka:

Prva vrsta: Naklonost zbog njihove vjere, i to je djelo nevjerstva, koje izvodi iz vjere.

Druga vrsta: Naklonost prema njima iz dunjalučkih interesa uz prezir prema njihovoj vjeri je zabranjeno djelo, ali nije nevjerstvo.“[30]

14. Šejh Mahmud Alusi[31], tumačeći ajet:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati,[32] kaže: „On je jedan od njih u općem smislu, njegov status je kao i njihov, što je zaključak iz onoga što je ranije spomenuto.

Ovo je kazano u vidu velike prijetnje i prijekora, jer da je takav, u stvarnosti i suštinski (hakikaten) naklonjen njima, bio bi nevjernik, a to nije ciljano.

Također se kaže da se ajetom misli da je on u suštini nevjernik kao i oni.“[33]

15. Šejh Abdullah b. Abdulaziz el-Ankari[34] kaže: „Ovdje se cilja saglasnost sa nevjernicima u njihovom nevjerovanju, ispoljavanje ljubavi prema njima, potpomaganje protiv muslimana, smatranje njihovih postupaka lijepim, ispoljavanje pokornosti i poniznosti prema njihovom nevjerovanju…

Kada šejhovi poput Sulejmana b. Abdullaha, Abdullatifa, Muhammeda b. Atika, spomenu prijateljevanje i naklonost prema mušricima, onda tumače da ona znači saglasnost sa njima, pomaganje i podršku, te zadovoljstvo njihovim postupcima…

Iz ovakvih djela proizilazi nevjerovanje, a samo okupljanje sa njima, bez ispoljavanje vjere je grijeh.“[35]

16. Ibn Tejmijje veli: „Nekada ih čovjek može voljeti zbog rodbinske veze ili neke potrebe i u tom slučaju takvo djelo je grijeh koji umanjuje vjerovanje, a nije vid nevjerstva, kao što se desilo sa Hatibom b. Ebi Belte’om koji je mušrike pismom obavijestio o nekim informacijama vezanim za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Allah objavio:

O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte.[36]

I kao što se desilo Sa’du b. Ubadi koji je podržao Ibn Ubeja b. Selula vezano za potvoru Aiše. Rekao je Sa’du b. Muazu: ‘Lažeš, tako mi Allaha! Nećeš ga ubiti, niti to možeš učiniti!’ Aiša je kazala: ‘Prije toga bio je dobar čovjek, ali ga je sada obuzeo neki ponos.

Zbog ove nejasnoće Omer je nazvao Hatiba licemjerom, kazavši: ‘O Allahov Poslaniče, dozvoli mi da ubijem ovog licemjera.’, pa mu je Poslanik kazao: ‘On je bio učesnik Bedra.’ Omer je, dakle, pogrešno tumačio ono što je uradio, nazvao ga licemjerom, zbog toga.

Također i Usejd b. Hudajr rekao je Sa’du b. Ubadi: ‘Lažeš, tako mi Allaha! Allaha mi, ubit ćemo ga! Ti si dvoličnjak i braniš dvoličnjake!’

U ovo se ubraja i govor jednog ashaba upućen Maliku b. Duhšemu koji mu je rekao da je licemjer jer je kod njega vidio određen vid dobrog odnosa i ljubavi prema licemjerima.“[37]

17. Šejh Salih b. Abdulaziz Ali Šejh kaže: „Pravilo ili granica koja definiše naklonost prema njima jeste pomaganje nevjernika protiv muslimana u vrijeme rata protiv njih, s ciljem da nevjernici nadvladaju muslimane.

Temelj i osnova naklonosti je potpuna ljubav ili pomaganje nevjernika protiv muslimana. Onaj ko voli nevjernika iz vjerskih uvjerenja, biva mu naklonjen, što je vid nevjerstva.

Dok je naklonost prema nevjernicima iz dunjalučkih razloga i davanje prednosti njima grijeh koji ne izvodi iz vjere.“[38]

Zaključak:

Na osnovu riječi uleme jasno se vidi da oni prave razliku između naklonosti, ljubavi, pomoći nevjernika protiv muslimana zbog njihove vjere i zbog dunjalučkih interesa, te da je kufr prva situacija, a druga situacija nije kufr, ali je od najvećih grijeha.

Ovo jasno ukazuje da se na osnovu ajeta ne može odmah i direktno spustiti hukm, propis na pojedinca koji ima naklonosti prema nevjernicima ili je pomogao nevjernika protiv muslimana, već da se mora prvo provjeriti zašto je to uradio, pa ako se potvrdi da je to uradio iz vjerskih razloga, tj. iz ljubavi prema njihovoj vjeri, takav je nevjernik, a ako je to uradio iz dunjalučkih razloga, onda je veliki grješnik, ali ne i nevjernik.

Ukoliko ne pravimo razliku između ove dvije situacije, onda ćemo svako prijateljstvo, ljubav, naklonost i pomoć nevjernika protiv muslimana okarakterisati kao kufr, kao npr. pomoć nevjernika protiv muslimana zato što je nevjernik iz istog plemena, (kabile) ili iz iste porodice, ljubav muža muslimana prema ženi nemuslimanki, pomoć i održavanje rodbinskih veza, i druge slične situacije.

Zbog toga ovaj ajet treba tumačiti shodno situaciji, on upućuje na kufr ako se ljubav iskazuje zbog vjere, ili ako se ta ljubav osjeti u srcu, dok ako se ljubav iskazuje djelima a srce osjeća prezir prema kufru, onda ajet ne upućuje na kufr.

Ako ne pravimo razliku između ove dvije situacije, tj. ako kažemo da ovaj ajet upućuje da je kufr svako pomaganje i svako prijateljevanje i svaka naklonost prema nevjernicima, onda ispada da je ovaj ajet u koliziji sa drugim ajetima koji ukazuju da je dozvoljeno prijateljstvo i naklonost prema nevjernicima ako je u pitanju prisila (ikrah) ili strah (pod uslovom da srce osjeća prezir prema kufru i nevjernicima), što je svakako neispravno, jer ne može biti kolizije između ajeta.

Na osnovu ovoga sa sigurnošću se može reći da se prvi ajet odnosi na naklonost iz ljubavi prema vjeri, a ne zbog nekih dunjalučkih razloga.

Ovako ga je i razumjela ulema ehli-sunneta, kao što smo i spomenuli u njihovim citatima, a na ispravnost ovakvog mišljenja ukazuju i sljedeći hadisi koje ćemo spomenuti.  

Hadisi koji pojašnjavaju ovo pitanje

Prvi dokaz: Predaja koju bilježe Buhari i Muslim o Hatibu b. Ebi Belteu koji je Mekkelijama u vrijeme Pohoda na Mekku poslao tajno pismo u kojem ih obavještava o odluci Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ih vojno napadne.

Poslanik je to skrivao kako bi iznenadio Kurejšije.

Buhari navodi: „Omer reče: ‘Allahov Poslaniče, dopusti mi da mu odsiječem glavu!’ ‘Hatibe,’ – upita Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem – ‘šta te je navelo na ovaj postupak?‘

‘Allahov Poslaniče,’ – odgovori on – ‘ne bih sebi dopustio da ne vjerujem u Allaha i Njegova Poslanika! Htio sam samo kod ljudi imati potporu, kako bih zaštitio svoju rodbinu i imovinu. Svi tvoji drugovi imaju tamo svoje ljude preko kojih će Allah zaštititi njihovu rodbinu i imetke.’

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to reče: ‘Istinu je rekao, i nemojte mu govoriti ništa ružno!’ ‘Allahov Vjerovjesniče,’ – reče opet Omer – ‘on je izdao Allaha i Njegova Poslanika i vjernike! Dopusti mi da mu odsiječem glavu!’

‘A zar on nije jedan od učesnika Bitke na Bedru?’ – upitao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dodavši – ‘Šta ti znaš, možda ih je Allah pogledao i rekao: ‘Radite šta želite, Ja sam vam obećao Džennet (ili: Ja sam vam oprostio)!’ Tada je objavljeno:

O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete.

Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo.[39]

Tada se Omerove oči napuniše suzama. ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!’ – reče on.”[40]

Pismo mušricima upućeno od strane Hatiba je vid formalne (fizičke, spoljašnje)  naklonosti (kao što se pojašnjava u ajetu), jer je ajet objavljen zbog Hatiba, a u ajetu se kaže o vjernici, što obuhvata i Hatiba.

Imajući u vidu da se ovdje radi o formalnoj naklonosti, koja sa sobom možda sadrži i suštinsku (srčanu) naklonost (iz koje proizlazi nevjerovanje), a možda i ne sadrži, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pitao je o razlogu zbog čega je to uradio, kazavši: Šta te je navelo na ovaj postupak? (što ukazuje da se ne može odmah spustiti propis a da se ne provjeri razlog postupka, tj. ukazuje na obaveznost pitanja o razlogu zbog kojeg je neko nešto učinio).

Prvo što mu je Hatib odgovorio je: Nisam učinio nevjerstvo, pa mu je onda pojasnio da je samo htio da nađe nekog ko će zaštiti njegovu porodicu i imetak u Mekki (znači da je to uradio zbog dunjalučkih razloga, koji nije kufr), iako je to jedan od najvećih oblika, vrsta formalne naklonosti i praktične pomoći nevjernika protiv muslimana, ipak nije uticalo da im on bude i suštinski naklonjen.

Hadis, dakle, ukazuje i pojašnjava pravilo tekfira po pitanju praktične pomoći nevjernika protiv muslimana, koje je pojašnjeno u riječima: Nisam učinio nevjerstvo, a ni napustio islam, a niti sam zadovoljan nevjerovanjem nakon (primanja) islama, i ljubav prema islamu mi je još veća.

Pošto mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to potvrdio, ukazuje da neki vidovi naklonosti, poput praktične pomoći koja nije popraćena ljubavlju prema nevjeri, nije kufr, tj. nije grijeh koji izvode iz okvira islama. 

Iz ovog hadisa izvlačimo dva velika pravila po pitanju el-vela ve el-bera – naklonosti, ljubavi i pomoći nevjernika protiv muslimana:

• Prvo: Ne može se odmah spustiti propis a da se ne provjeri razlog postupka.
• Drugo: Nije svaka vrsta naklonosti i pomoći nevjernika protiv muslimana kufr.
  
  

[1] El-Maide, 51.

[2] Muhammed b. Džeriri et-Taberi, imam Ebu Džafer, prvak svih komentatora Kur’ana, jedan od imama koji je skupio znanje kakvo nije skupio niko iz njegovog vremena, bio je vrsni poznavalac značenja Kur’ana, njegovih propisa, učenjak u Sunnetu i načinu njegovog prenošenja, napisao je kapitalna djela, od kojih je i Džamiul-bejan, najbolji i najvredniji komentar Kur’ana. Rodio se 224. hidžretske, a umro je 310. Pogledati: El-Vafi bil-vefejat, 4/191; Lisanul-mizan, 5/100; Tabekatul-mufessirin, str. 95.

[3] El-Maide, 51.

[4] Tefsirut-Taberi, 6/330.

[5] On je Abdulhakk b. Galib b. Abdurrahman b. Atijje Muharibi, vrsni komentator Kur’ana i islamski pravnik, iz Andalusije. Jedno od njegovih djela je i El-Muharrerl-el-vedžiz fi tefsiril-kitabil-aziz. Umro je 541. hidžretske godine. Pogledati: Sijerul-e’alam, 19/587; Tabekatul-mufessirin, str. 60.

[6] El-Maide, 51.

[7] El-Muharrerul-vedžiz, 3/190.

[8] On je Abdurrahman b. Ali b. Muhammed el-Dževzi el-Kureši, El-Bagdadi, vrsni učenjak svoga vremena u historiji i hadisu, rođen je 508. hidžretske, ima oko 300 pisanih djela, od kojih je Zadul-mesir fi ilmit-tefsir, El-Muntezam fi tarihil-muluki vel-umem, Telbisul-Iblis, umro je 597. hidžretske. Pogledati: Tarihu Bagdad, 21/117; El-Vafi bil-vefejat, 18/109.

[9] El-Maide, 51.

[10] Zadul-mesir, 2/378.

[11] Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdulvehhab en-Nedždi, rodio se u Dir’ijji 1200. hidžretske, bio je upućen u znanje tefsira, hadisa i fikha. Neki licemjeri su ga potvorili pred Ibrahim-pašom nakon što je zauzeo Dir’ijju, pa ga je ubio 1233. hidžretske. Neka od djela su mu: Tejsirul-azizil-hamid, šerhu Kitabit-tevhid. Pogledati: El-E’alam, 3/129.

[12] Ed-Durerus-senijjeh, 8/160.

[13] Muhammed Tahir b. Muhammed b. Muhammed Tahir b. Ašur, iz Tunisa, čiji se korijeni protežu do Andalusa. Bio je predsjednik muftija malikijskog mezheba u Tunisu, malikijski kadija, član dva arapska kolegija, u Kairu i Damasku, šejh na Zejtuni, rođen 1296. hidžretske. 1350/1932. određen je za islamskog šejha malikijskog mezheba. On je kazao: „Istinu govori Allah, a slagao je Bourguiba.“ To je kazao kada ga je predsjednik Tunisa Habib Bourguiba pozvao da izda fetvu o dozvoljenosti konzumiranja hrane u danima ramazana za tunižanske radnike, jer bi to doprinijelo većim rezultatima rada. Umro je 1393. hidžretske. Neka od njegovih djela su štampana, a među najpoznatijima su: Mekasiduš-šeri’atil-islamijje, Usulun-nizamil-idžtimai fil-islam, Et-Tahriru vet-tenviru. Pogledati: El-E’alam, 6/174.

[14] Et-Tahriru vet-tenvir, 6/230.

[15] Et-Tahriru vet-tenvir, 3/217.

[16] Abdullatif b. Abdurrahman b. Hasen b. Muhammed b. Abdulvehhab en-Nedždi el-Hanbeli, islamski pravnik i književnik, iz porodice šejha iz Nedžda, rodio se u Dir’ijji, otputovao je u Egipat. Neka od njegovih djela su: Minhadžut-te’sisi vet-takdis fi kešfiš-šubuhat Davud b. Džerdžis. Umro je u Rijadu 1292. hidžretske. Pogledati: Mu’džemul-mu’ellefin, 6/10.

[17] El-Maide, 51.

[18] Ed-Durerus-senijjeh, 1/474

[19] Abdurrahman b. Nasir Es-Sa’di, En-Nedždi, mufessir, muhaddis, fekih, poznavalac šerijatsko-pravnih pravila, vrsni vaiz i govornik. Napisao je mnogo djela, od kojih su: Tejsirul-kerimir-rahman, El-kavaidul-hisan fi tefsiril-Kur’an, Tarikul-vusul ila ilmil-me’mul minel-usul. Umro je 1376. hidžretske. Pogledati: El-E’alam, 3/240; Mu’džemul-mu’ellefin, 13/396.

[20] El-Maide, 51.

[21] Tejsirul-kerimir-rahman, 2/304.

[22] El-Mumtehine, 9.

[23] Tejsirul-kerimir-rahman, 7/357.

[24] El-Mumtehine, 8.

[25] El-kavaidul-hisan, str. 40, dvanaesto pravilo.

[26] El-Maide, 51.

[27] Ve džadilhum billeti hije ahsen, str. 103-104.

[28] Jedan od najpoznatijih saudijskih šejhova u akidi. Kada su upitali šejha Usejmina kome da se obrate poslije njegove smrti po pitanju akide, rekao je da se obrate šejhu Fevzanu.

[29] Šerhu nevakidil-islam, str. 158.

[30] Šerhu nevakidil-islam, str. 171.

[31] Mahmud b. Abdullah el-Husejni el-Alusi, Ebus-Sena, mufessir, muhaddis, islamski pravnik i književnik. Rođen je u Bagdadu 1217. hidžretske. Jedno od njegovih djela je i Ruhul-me’ani. Pogledati: El-E’alam, 7/176.

[32] El-Maide, 51.

[33] Ruhul-me’ani, 6/445.

[34] Poznati Saudijski šejh iz oblasti akide.

[35] Ed-Durerus-senijje, 9/158.

[36] El-Mumtehine, 1.

[37] Medžmu’ul-fetava, 7/522-523.

[38] Ed-Davabituš-šer’ijje li mevkifil-muslimi minel-fiten, str. 27.

[39] Al-Mumtehina, 1.

[40] Bilježi ga Buhari, br. 6939, str. 1281.