Propisi vezani za zabranjenu naklonost i ljubav 3. dio
U nastavku ćemo spomenuti citate imama ummeta kako su razumjeli ovaj hadis.
Imam Šafija veli: „Imajući u vidu da je postojala mogućnost da ovo pismo sadrži ono što je Hatib kazao, tj. da on to nije uradio sumnjajući u islam, nego s ciljem da zaštiti rodbinu, a ne iz mržnje prema islamu, a također postoji mogućnost i da je zbog onog najružnijeg (zbog vjere) i da nosi najružnije značenje (kufr), onda se sve ove mogućnosti vraćaju na ono što je on Hatib rekao, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudio je da se on ne sankcioniše smrtnom kaznom.
Niko nakon njega nije uradio u formalnom (zahir) smislu nešto slično onome što je Hatib uradio, jer naredba Poslanika ne može se porediti sa naredbom bilo koga od ljudi.
Ako je onome koji je obavijestio mušrike o nastojanjima Poslanika, koji ih je želio iznenaditi, Poslanik povjerovao, i primio opravdanje, onda je još preče da se primi od onih koji nakon njega učine manje od toga.“[1]
Šejh Abdullatif b. Abdurrahman, komentarišući kazivanje o Hatibu, veli: „Hatib je svrstan u imanski poziv vjernicima, (u ajetu:
O vjernici, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte[2]).
Znači ajet opisuje Hatiba kao vjernika, iako je on imao poseban razlog zašto je to uradio, ajet ukazuje na općenitu zabranu takvih postupaka.
Zatim ajet upućuje da je Hatib imao određeni vid naklonosti i da im je ispoljio ljubav, te da je onaj ko to učini skrenuo sa Pravog puta, ali riječi Poslanika: On vam je istinu rekao, ostavite ga na miru, ukazuju da nije počinio djelo nevjerstva, ukoliko vjeruje u Allaha, i u Poslanika, ne sumnja i ne dvoumi se oko ispravnosti islama, nego je to uradio radi dunjalučkih interesa. A da je učinio djelo nevjerstva, ne bi kazao: Ostavite ga na miru.
Nije ispravno reći da su ove riječi: Šta ti znaš? Možda je Allah pogledao učesnike Bedra i rekao: ‘Radite šta želite, Ja sam vam oprostio.’ – bile uzrok zbog čega nije proglašen nevjernikom, jer da je kojim slučajem učinio djelo kufra, sva njegova dobra djela bila bi poništena, jer kufr uništava ono što je bilo prije, kao što Uzvišeni veli:
A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova.[3]
I kaže:
A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili.[4]
Kufr poništava dobra djela i vjerovanje po konsenzusu i zato se takvo nešto ne može pomisliti.“[5]
Dakle, formalna (zahir) naklonost prema nevjernicima, a jedan od najvećih vidova jeste otkrivanje muslimanskih tajni zbog dunjalučkog interesa, ne izvodi čovjeka van okvira islama, ali je od najvećih grijeha.
Imam Šafija kaže: „Ukazivanje na tajne muslimana, podrška nevjerniku da se pripazi muslimana koji žele da ga iznenade ili da on preduhitri muslimane i nadvlada ih, ne predstavljaju jasan kufr.“[6]
Nakon ovoga naveo je dokaz iz kazivanja o Hatibu b. Ebi Belte’u.
Kurtubi kaže: „Ko otkriva tajne muslimana i njihove neprijatelje upoznaje sa njima, ne čini tim djelom kufr, ako je to uradio iz dunjalučkih interesa, a ima ispravno vjerovanje. Primjer tome je kazivanje o Hatibu koji je želio da pronađe nekoga ko će pomoći njegovoj porodici, a nije želio time da otpadne od islama.“[7]
Zatim je spomenuo razilaženje islamskih učenjaka u vezi sa pitanjem da li se takav sankcioniše smrtnom kaznom ili ne.
Ibnul-Arebi veli: „Ko često otkriva tajne muslimana i njihove neprijatelje upoznaje sa njima, ne čini tim djelom kufr, ako je to uradio iz dunjalučkih interesa.“[8]
Šejh Salih Fevzan kaže: „Ko pomogne nevjernike protiv muslimana, samovoljno to čini i nije prisiljen, uz prezir prema nevjerstvu i nezadovoljstvo njime, čini, bez imalo sumnje, veliki grijeh i treba se bojati za takvog da ne izađe iz vjere.“[9]
Da takav ne prezire njihovu vjeru i da ih voli, presudilo bi mu se nevjerstvom i takva osoba je pod žestokom prijetnjom.
Međutim, mora se znati da postoji razlika između toga da se takav ne proglašava nevjernikom i pitanja da li se kažnjava i sankcioniše. To što takva osoba nije nevjernik ne znači da nije griješnik i da ne zaslužuje najžešću sankciju, koja nekada može dostići stepen smrtne kazne, shodno kako procijeni nadležna islamska vlast, kao što to smatra Ibn Redžeb.
Hafiz Ibn Redžeb o Hatibu veli: „Omer je zatražio da ubije Hatiba, pa mu je Poslanik kazao: ‘On je učesnik Bedra.’ A nije rekao: On nije učinio ono iz čega proizlazi smrtna kazna Samo je spomenuo razlog zbog kojeg se neće kazniti smrću, a radi se o tome da je učestvovao na Bedru, a onima koji su bili u toj bici, Allah je oprostio. Ovaj razlog ili ova prepreka ne postoji kada su drugi, nakon njega u pitanju.“[10]
Zaključak: Ukoliko se kod neke osobe uoči formalna (zahir) naklonost prema nevjernicima prilikom koje postoji i mogućnost da bi se moglo raditi i o suštinskoj (batin) naklonosti, obaveza je to stanje istražiti, prije nego se takva osoba proglasi nevjernikom.
Pa ukoliko se desi da osoba negira suštinsku naklonost i vanjski faktori ukažu da govori istinu, prihvatit će se ono što je kazao i neće se proglasiti nevjernikom, nego će se njegovo stanje prepustiti Allahu. Kazivanje o Hatibu je pravilo prema kojem se postupa kada se radi o ovom pitanju.
Nije ispravno kazati da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio istinu Hatibovih riječi jer je znao šta mu je u prsima, imajući u vidu da je on zakonodavac (da mu dolazi Objava), jer ljudima se sudi po onome što se vidi od njihovih djela, to je pojasnio imam Šafija.
Imam Šafija kaže: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao je da licemjeri lažu, ali je sudio po njihovoj formi (zahir) i po onome što se vidi i tako sačuvao njihove živote.
Da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudio Hatibu znajući njegovu iskrenost, presudio bi i licemjerima znajući za njihovu laž, međutim on je donosio presude po vanjskim djelima (zahir), a Allahu je prepuštao ono što prsa kriju, te kako sudija nakon njega ne bi ostavio presudu, kao što je to bio slučaj sa predislamskim periodom.
Sve ono što je Poslanik presudio je opće prirode, osim ako dokaz ukazuje da se radi o specifičnoj situaciji, ili, pak, takvo nešto dođe od skupine muslimana za koje je nemoguće reći da ne poznaju Sunnet ili je to spomenuto u Allahovoj Knjizi.“[11]
Dakle, obaveza je provjeriti i ne žuriti sa tekfirom, pogotovo ako se uzme u obzir da Zakonodavac podstiče na lijepo mišljenje o muslimanima i nekažnjavanje ako postoji određeni vid nejasnoće.
Također, šerijat je postavio granice i uslove (šartove) koji se moraju ispuniti da bi se musliman mogao proglasiti nevjernikom, jer olahko pristupanje ovoj temi bez znanja ugrožava muslimana i muslimanskoj zajednici nanosi štetu.
Ibn Tejmijje veli: „Tekfir i proglašavanje nekog griješnikom je isključivo pravo Allaha i Njegovog Poslanika…“[12]
Također veli: „Nevjernik i griješnik je samo onaj kojeg su takvim okarakterisali Allah i Njegov Poslanik, kao što je musliman, vjernik, samo onaj za koga su Allah i Poslanik kazali da je takav…“[13]
Na osnovu ovoga znamo da postoji više vrsta naklonosti prema nevjernicima i da nisu sve na jednom stepenu.
Šejh Abdullatif b. Abdullah kaže: „Naklonost i prijateljevanje sa nevjernicima razvrstano je u više ogranaka (vrsta). Ima onih vrsta koje čovjeka u potpunosti izvode van okvira islama, a ima i onih koje su veliki grijeh i zabranjena djela.“[14]
Ovako su ovo pitanje shvatili imami i učenjaci islama, za razliku od onih koji ne razumiju ovo pitanje, koji se smatraju savremenim tragaocima znanja, a koji su, nažalost, među omladinom raširi veliku zabludu, oslanjajući se na manje jasne dokaze i citate uleme.
Neki od njih kažu da je Hatib učinio kufr, ali da nije proglašen nevjernikom, jer je bio na Bedru, neki kažu da je to učinio znajući da time neće naštetiti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neki kažu da njegov postupak ne ulazi u pitanje naklonosti nevjernicima, ili pak da je taj propis specifičan za Poslanika, jer je on znao iskrenost Hatiba.
Sve su ovo slabi pokušaji odgovora na hadis o Hatibu, koji sasvim jasno pojašnjava propis naklonosti, ljubavi i pomoći nevjernika protiv muslimana.
Drugi dokaz: Još jedan od dokaza za ovu tematiku jeste kazivanje o potvori Aiše (ifk), kada je Sa’d b. Ubade stao na stranu licemjera Ibn Ubeja b. Selula.
Ovaj slučaj od Aiše bilježe imam Buhari i Muslim u svojim Sahihima.[15]
Ibn Tejmijje veli: „Nekada ih čovjek može voljeti zbog rodbinske veze ili neke potrebe i u tom slučaju takvo djelo je grijeh koji umanjuje vjerovanje, a nije vid nevjerstva, kao što se desilo sa Sa’dom b. Ubadeom, kada je stao na stranu Ibn Ubeja po pitanju potvore Aiše, kada je rekao Sa’du b. Muazu: ‘Lažeš, tako mi Allaha! Nećeš ga ubiti, niti to možeš učiniti!’ Aiša je kazala: ‘Prije toga bio je dobar čovjek, ali ga je sada obuzeo neki ponos.’“[16]
Treći dokaz: Još jedan od dokaza je i predaja koju od Itbana b. Malika bilježe Buhari i Muslim o namazu Poslanika u njegovoj kući: „U odaju su se slili mnogobrojni muški članovi domaćinstva. Kada su se okupili, neko reče: ‘Gdje je to Malik b. Duhšun?’ ‘To je licemjer (munafik) koji ne voli Allaha i Njegova Poslanika.’ – reče neko od prisutnih.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: ‘Ne govori tako! Zar nije rekao: ‘Nema istinskog boba osim Allaha (la ilahe illellah)!’, žudeći time za licem Allahovim!?’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ – reče čovjek. Rekosmo mu: ‘Vidimo da se okreće i savjete upućuje licemjerima (munaficima).’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Allah je zabranio vatru za svakoga ko kaže: ‘Nema istinskog boga osim Allaha!’, žudeći time za licem Allahovim (tj. iskreno).“[17]
Ovaj čovjek je bio okrenut ka licemjerima i među njima je imao prijatelje, ali i pored toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negirao je da pri njemu postoji licemjerstvo.
Ibn Hadžer u El-Fethu veli: „Ibn Abdilberr kaže: ‘Nema spora oko toga da je Malik učestvovao u Bici na Bedru. On je zarobio Suhejla b. Amra. Zatim je naveo sa dobrim lancem predaju od Ebu Hurejrea da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onome ko je govorio protiv njega kazao: ‘Zar nije bio učesnik Bedra.’
Kažem: ‘U Megaziju od Ibn Ishaka navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Malika i Ma’ana b. Adijja da spale i unište džamiju razdora, što ukazuje da je on čist od licemjerstva kojim su ga teretili, ili je napustio to, ili se pak radilo o malom licemjerju koje ne izvodi iz vjere.
Ashabi su ga optužili da je ispoljavao ljubav prema licemjerima, ali moguće je da je imao opravdanje kao i Hatib.’“[18]
Dokaz koji ukazuje da musliman ne izlazi van okvira islama zbog svake vrste naklonosti prema neprijateljima jeste i konsenzus islamskih učenjaka da se špijun i onaj ko uhodi muslimane samo zbog pukog uhođenja ne proglašava nevjernikom.[19]
Ibn Hadžer u El-Fethu veli: „Poznato je od Malika da imam ili vođa muslimana ima pravo idžtihada po tom pitanju. Imam Tahavi prenosi konsenzus učenjaka da je zabranjeno ubiti špijuna muslimana.
Imam Šafija i većina kažu: ‘Takav se sankcioniše, ali ako je poznat po dobru, onda mu se prašta.’ Ovako kažu Evzai i Ebu Hanife: ‘Kažnjava se i dugo drži u pritvoru.’“[20]
Ibnul-Kajjim kaže: „Ispravno je mišljenje da smrtna kazna zavisi od odluke nadležne islamske vlasti. Ukoliko vidi da je u smrtnoj kazni korist za muslimane, izvršit će se, a ako smatra da je korisnije da se ostavi, tako će i učiniti.“[21]
Ovo jasno ukazuje da špijun nije otpadnik od vjere, jer se u šerijatskim tekstovima i jednoglasnom stavu učenjaka spominje obaveznost ubijanja murteda, svakog ko ostavi vjeru i napusti džemat, pa da se radi o otpadništvu, bilo bi ga obaveza kazniti smrtnom kaznom, bez razilaženja.
A svima je poznato da špijun može više pomoći nevjernicima i naštetiti muslimanima nego što jedan musliman pomogne jednog nevjernika protiv muslimana, pa ako u prvom slučaju nije kufr, nije ni u drugom, pod uslovom da su obadvojica to uradili iz dunjalučkih razloga.
Na osnovu kazanog postaje sasvim jasno da ulema ehli-sunneta po pitanju naklonosti muslimana prema nevjernicima, prijateljevanje sa njima, pomoć nevjernika protiv muslimana, razdvaja na dvije situacije:
- ukoliko se to radi zbog njihove vjere, ili prezira prema islamu, onda je to kufr,
- ukoliko se to radi zbog dunjalučkih interesa, onda takve postupke ne smatraju kufrom, (osim u situacijama koje su spomenute).
Drugi odgovor na šubhu: Pojašnjenje citata šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba: Osmo: Pomaganje i podržavanje (muzahara) mušrika protiv muslimana.
Nameće se potreba spomenuti da podržavanje (muzahara) kod islamskih učenjaka i lingvista (učenjaka jezika) označava pomaganje i suradnju.[22]
Kada je šejh Muhammed b. Abdulvehhab spomenuo muzaheru, uporedio ju je sa muavene, jer one imaju isti status, i znače pomoć, podrška, saradnja. Ta podrška i pomoć ima nekoliko stepeni.
Tahir b. Ašur tumačeći ajet:
zato nikako ne budi nevjernicima saučesnik (zahir),[23] kaže: „Zahir je pomagač, a muzahara je suradnja. Najviši stepen te suradnje je pomoć, a najniži je pretvaranje i tolerisanje.“[24]
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab, pod pomaganjem nevjernika za koje je rekao da izvodi iz vjere mislio je onako kako su mislili i drugi islamski učenjaci, tj. mislio je na naklonost i pomaganje iz vjerskih razloga, koje podrazumijeva potpunu (srčanu) ljubav prema njima, a koju neki islamski učenjaci nazivaju potpunom naklonošću.
Imam Begavi, tumačeći ajet:
zato nikako ne budi nevjernicima saučesnik (zahir),[25] kaže: „nemoj biti pomagač u njihovoj vjeri. Mukatil veli: To je bilo kada je pozvan u vjeru svojih predaka, pa je Allah spomenuo svoje blagodati i zabranio mu da pomaže ono na čemu su oni bili (vjeru predaka, tj. kufr).“[26]
Ibnul-Dževzi tumačeći ajet:
zato nikako ne budi nevjernicima saučesnik (zahir),[27] kaže: „Nemoj ih pomagati u njihovoj vjeri.“[28]
Dakle zahir i muzahera (u ajetu) je pomaganje nevjernika zbog njihove vjere.
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab naveo je primjere kojim je pojasnio da je naklonost i podrška nevjernicima koja izvodi iz vjere, ustvari, podrška i pomoć da širk i njihova neispravna vjera prevlada, ili traženje pomoći od njih pokazujući saglasnost sa njihovom vjerom.
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab je kazao: „I spominju da ih ja tekfirim samo zbog prijateljevanja i naklonosti prema njima. To nikako nije tačno.“[29] Zatim je spomenuo primjer.
Šejh Abdullatif b. Abdurrahman dao je odgovor onima koji tekfire zbog svakog vida naklonosti i podrške, a to pripisuju Muhammedu b. Abdulvehhabu. On kaže: „Ja sam ih obavijestio da je šejh Muhammed čist od ovakvog uvjerenja i pravca te da on ne tekfiri osim zbog onoga oko čega su muslimani složni da se zbog toga tekfiri.“[30]
Šejh Fevzan također pojasnio je značenje šejhovih riječi kazavši da se pod podrškom koja je nevjerstvo misli samo na onu koja je popraćena ljubavlju prema nevjernicima i njihovoj vjeri, te ispoljavanjem zadovoljstva njihovim postupcima.[31]
Zaključak: Na osnovu kazanog vidimo da šejh Muhamed ibn Abdulvehhab smatra da je muzahara protiv muslimana kufr ako je pomaganje nevjernika protiv muslimana zbog njihove vjere. Njegov stav se u potpunosti poklapa sa stavovima imama i uleme ehli-sunneta vel džemata koji smo pojasnili u prethodnim stranicama, tako da njegove riječi ne mogu biti dokaz onima koji brzopleto spuštaju hukm na pojedinca koji je pokazao ljubav i naklonost prema nevjernicima, ili je pomogao nevjernika protiv muslimana.
Napomena: Treba napomenuti da ima savremenih učenjaka (alima), koji ne prave razliku kada je u pitanju pomaganje nevjernika protiv muslimana, bilo to pomaganje zbog njihove vjere ili dunjalučkih interesa. Oni smatraju da je svaka vrsta pomoći nevjernika protiv muslimana kufr, bila ona riječima, djelima ili imetkom.
Neki opet smatraju da je muzahara ustvari tevelli, objašnjavajući da je tevelli ljubav i pomaganje nevjernika protiv muslimana zbog njihove vjere, te je zbog toga kufr, na ovaj način prave razliku između mevalat i tevelli.
Neki dijele mevalat na veliku (kubra) i malu (sugra), ne pojašnjavajući šta je to mevalat kubra, a šta sugra.
Šejhovi (alimi) koji imaju ovakvo mišljenje su: Abdullah bin Abdurrahman es-Sa’d, Abdulaziz bin Merzuk at-Tarifi, Sulejman Nasir bin Abdullah al-Alvan.
Međutim, na osnovu svega što je prethodno kazano u vezi sa ovom temom, vidi se da je mišljenje onih koji prave razliku između mevalat i muzahare zbog vjerskih ili dunjalučkih razloga ipak jače, jasnije i ispravnije, a Allah najbolje zna.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić
[1] Šafija, El-Umm, 4/264.
[2] El-Mumtehine, 1.
[3] El-Maide, 5.
[4] El-En’am, 88.
[5] Ed-Durerus-senijje, 1/473.
[6] Šafija, El-Umm, 4/264.
[7] Tefsirul-Kurtubi: 18/52.
[8] Ahkamul-Kur’an, 3/1783.
[9] Šerhu nevakidil-islam, str. 159.
[10] Džami’ul-ulumi vel-hikem, 1/241.
[11] Šafija, El-Umm, 4/264. Pogledati: Fethul-Bari, 12/384.
[12] Medžmu’ul-fetava, 5/554.
[13] Minhadžus-sunneh, 5/92.
[14] Ed-Durerus-senijje, 8/342.
[15] Bilježe ga Buhari, br. 2661, str. 469, i Muslim, br. 2770, str.1195.
[16] Medžmu’ul-fetava, 5/522-523.
[17] Bilježi ga Buhari, br. 5401, str. 1030.
[18] Fethul-Bari, 1/621.
[19] Pogledati: Hakikatu el-velai vel-bera fil-Kitabi ves-sunneh, str. 288.
[20] Fethul-Bari, 12/323.
[21] Zadul-Mead, 3/371.
[22] Pogledati: Lisanul-Arab, 8/277; Et-Tahriru vet-tenvir, 20/195.
[23] El-Kasas, 86.
[24] Et-Tahriru vet-tenvir, 20/195.
[25] El-Kasas, 86.
[26] Muhtesar Tefsiril-begavi (Mealimut-tenzil), 2/712.
[27] El-Kasas, 86.
[28] Zadul-mesir, 6/251.
[29] Ed-Durerus-senijjeh, 10/116.
[30] Ed-Durerus-senijjeh, 1/467.
[31] Pogledati: Šerhu nevakidil-islam, str. 158.
