Propisi vezani za zabranjenu naklonost i ljubav 1. dio
Učenjaci ehli-sunneta prave razliku između iskazivanja srčane ljubavi i ljubavi putem djela, kao i između formalne (zahir) i suštinske (batin), te potpune i djelimične ljubavi.
Također prave razliku između ljubavi iz vjerskih razloga i ovodunjalučkih interesa, dok oni koji im se suprotstavljaju ne prave razliku između spomenutog.
Ibn Tejmijje veli: „Ako je rob svojim srcem naklonjen Allahovim neprijateljima, onda je to dokaz da u njegovom srcu nema obaveznog vjerovanja (imana).“[1]
Tumačeći ajet:
A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati,[2]
Šejh Sa’di veli: „Potpuno prihvatanje njih vodi ka prihvatanju njihove vjere. Ukoliko im čovjek bude malo naklonjen, to ga može pomalo odvesti u potpunu naklonjenost, do te mjere da postane dio njih.“[3]
Tahir b. Ašur kaže: „Naklonjenost može biti formalna i suštinska istovremeno, a može biti samo formalna, popraćena raznim stanjima za koje važe posebni propisi. Iz toga sam izdvojio osam stanja i situacija…“[4]
Ukoliko ne napravimo razliku između formalne i suštinske ljubavi i prezira, onda iz toga proizilazi da su licemjeri (munafici) ostvarili ispravnu ljubav i prezir (el-vela ve el-bera), jer su formalno bili naklonjeni muslimanima, a također su formalno iskazivali prezir prema nevjernicima, i na osnovu toga bi značilo da su bili iskreni vjernici, što je netačno.
Postoji nekoliko vrsta naklonjenosti i ljubavi prema nevjernicima.
Šejh Abdullatif b. Abdurrahman veli: „Postoje vrste koje čovjeka izvode iz vjere, a postoje i one koje ne izvode.“[5]
Naklonjenost prema nevjernicima, bila formalna (djelima) ili suštinska (srcem), zabranjena je.
Suštinska naklonjenost zabranjena je u svakoj situaciji i niko po tom pitanju nema opravdanja, jer ih niko ne smije voljeti i biti im naklonjen zbog njihove vjere i biti zadovoljan njihovim nevjerovanjem, iz razloga što ovakva djela izvode van okvira islama.
Također ni formalna (djelima) naklonjenost nije dozvoljena osim ako za to postoji opravdan šerijatski razlog, i ako se to desi, čovjek mora u svome srcu osjećati prezir prema njima.
Tahir b. Ašur kaže: „Učenjaci ehli-sunneta složni su da iz vjere ne izvodi ako se prilikom toga ne iskazuje zadovoljstvo njihovim nevjerovanjem, ali da je, ipak, to velika zabluda i stepen toga zavisi od stepena naklonjenosti njima kao i od različitosti stanja u kojem se nalaze muslimani.“[6]
Dakle, zabranjena ljubav i naklonost dijeli se na:
- Suštinska naklonost (srčana, tj. zbog njihove vjere), to je kufr u svakoj situaciji i po tom pitanju ne postoji opravdanje.
- Formalna naklonost (praktična, tj. iz dunjalučkih razloga), nije dozvoljena osim ako se za nju ima opravdanje, ali ona u osnovi ne predstavlja djelo nevjerstva.
To opravdanje Uzvišeni Allah spominje u ajetu:
Vjernici za prijatelje ne uzimaju nevjernike mimo vjernika, a ko to čini sa Allahom nema ništa! Izuzev ako se time od njih štite! Allah vas na Sebe upozorava. A Allahu se sve vraća![7]
Tumačeći dio ajeta: izuzev ako se time od njih štite, Ibn Kesir veli: „Tj. izuzev onih koji se boje u pojedinim zemljama i vremenima od njihova zla, oni mogu od njih potražiti zaštitu, tj. da im se priklone formalno, ali ne i dušom i namjerom.
Allah vas na Sebe upozorava. – tj. podsjeća vas na Svoj revanš ako Mu se suprotstavite, na Svoju silu i kaznu prema svakome ko se sprijatelji s Njegovim neprijateljima, a suprotstavi Njegovim pravim prijateljima.“[8]
Tumačeći dio ajeta: izuzev ako se time od njih štite, imam Ševkani kaže: „Ovo je dokaz da im se može nakloniti i biti im prijatelj, ukoliko postoji strah od njih, međutim, ta naklonost mora biti formalna, a ne suštinska.“[9]
Imam Taberi kaže: „O vjernici, ne uzimajte nevjernike za pomagače, ne budite naklonjeni njihovoj vjeri, nemojte ih potpomagati protiv muslimana i iznositi im njihove nedostatke, jer ko to uradi, sa Allahom nema ništa, tj. on se odriče Allaha i Allah se njega odriče, jer je otpao od svoje vjere i postao nevjernik, osim ako se time od njih štiti, ili se nalazi pod njihovom vlašću, pa se boji za svoj život.
Tada im možete iskazati svoju naklonost riječima, ali u dušama svojim krijte prezir prema njima, nemojte ih podržavati u nevjerstvu i nemojte ih svojim postupcima pomagati protiv muslimana.“[10]
Nekada prisila (ikrah) može biti opravdanje.
O nevjernicima Ibn Tejmijje kaže: „Nekada krenu u borbu, a među njima ima i vjernika koji kriju svoju vjerovanje, koji ne mogu učiniti hidžru.
Takvi su prisiljeni na borbu i svakog će Allah na Sudnjem danu proživjeti shodno njegovoj namjeri, kao što se navodi u Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ‘Pohodit će Kabu jedna vojska i kada budu na pustoj zemlji, propast će.’ Neko reče: ‘Allahov Poslaniče, među njima ima onih koji su prisiljeni.’, a on reče: ‘Svi će biti proživljeni prema svojim namjerama.’“[11]/[12]
Formalna naklonost (djelima) može imati svoje situacije i propise[13]:
- Prisila (ikrah) – d
– Čak je dozvoljeni u ovom slučaju ispoljiti i saglasnost sa njihovom vjerom.
- Strah (havf) – dozvoljeno, ali ne u svakoj situaciji:
– Dozvoljeno je skrivanje neprijateljstva i prezira prema njima i ispoljavanje blagosti prema njima kroz pozdrav, darivanje, posjete, lijep odnos i sl. Ostalo nije dozvoljeno.
– Nije dozvoljeno zbog straha za imetak i porodicu otkrivati im nedostatke muslimana i njihove tajne, te uzrokovati štetu vjeri muslimana.
– Nije dozvoljeno pomagati njihovu vjeru, hvaliti je niti omalovažavati islam.
- Bez opravdanja, nije dozvoljeno.
Zaključak:
Srčana ili suštinska naklonost u svakom slučaju je vid nevjerstva.
Što se tiče formalne naklonosti, ona je zabranjena, ali u osnovi ona ne predstavlja nevjerstvo, osim u nekoliko oblika, od kojih su:
- Ispoljavanje saglasnosti sa vjerom nevjernika bez bilo kakve prisile.[14]
- Oblik koji spominje šejh Sulejman b. Abdullah, koji kaže: „Ako je ta naklonost prema njima popraćena nastanjivanjem kod njih te izlazak sa njima u borbu (protiv muslimana) i sl. onda se onome ko to čini presuđuje nevjerstvom.“[15]
Šubha:
Neki ljudi tvrde da musliman koji podržava i pomaže nevjernike protiv muslimana, pa makar i jednom riječju, izlazi van okvira islama, tj. ako ih pomaže bilo kojim vidom pomoći, bez ikakvog detaljnog pojašnjenja, dokazujući to sa dva dokaza:
Prvi:
O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.[16]
Drugi: Oslanjaju se pri tome na ono što je kazao šejh Muhammed b. Abdulvehhab o djelima koja ruše čovjekovo vjerovanje:
„Osmo: Pomaganje i podržavanje mušrika protiv muslimana, a dokaz tome je ajet:
A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.“[17]/[18]
Primjećujemo da je u ajetu spomenut glagol (jetevellehum – koji ih za zaštitnike prihvati). A šejh je spomenuo izraz (muzahara – pomaganje i podržavanje), a dokazuje to ovim ajetom, jer je tevelli (prihvatanje njih za zaštitnike) širi pojam od muzahare (pomaganje i podržavanje).
Muzahara je podrška i pomoć, a tevelli je ljubav prema vjernicima, iskazivanje pomoći njima, savjetovanje, podrška, samilost prema njima, i sve drugo što je vezano za prava vjernika.
Dakle, muzahara je dio pojma tevelli, tako da im je propis jednak, pa je zbog toga šejh koristio ovaj ajet kao dokaz. I ne samo on nego sva ulema ovo pitanje muzahare dokazuje spomenutim ajetom.
– Odgovor na ovu šubhu:
Odgovor na ovu šubhu je sa dva aspekta:
- Prvi: Način na koji su učenjaci shvatili ovaj ajet.
- Drugi: Pojašnjenje šta je šejh Muhammed b. Abdulvehhab želio iskazati riječima: Osmo: Pomaganje i podržavanje mušrika u borbi protiv muslimana…
Moramo znati da se osnova el-vela (ljubav i naklonost), te el-bera (prezir i odricanje), vraća na djelo srca, jer je osnova naklonosti i prijateljstva ljubav, a ona se nalazi u srcu, dok je osnova odricanja prezir, koja se također nalazi u srcu.
Obaveza je da vanjska djela budu u saglasnosti sa onim što se nalazi u srcu, pa ukoliko se ne usaglase, onda propis zavisi od onoga što je u srcu.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: „Osnova odricanja je prezir, a osnova prijateljstva je ljubav.“[19]
Šejh Abdullatif b. Abdurrahman kaže: „Osnova prijateljstva se temelji na ljubavi, a odricanje na preziru, a iz njih proizlaze radnje srca i spoljašnja djela, kao što su: pomoć, druželjublje, pomaganje, borba, hidžra i sl.“[20]
Ibn Tejmijje veli: „Naklonost i ljubav, iako su vezani za srce, ipak razlikovanje sa nevjernicima u praksi (spoljašnjim djelima, formi) više utiče na prekidanje veze sa njima te razlikovanje od njih.“[21]
Na osnovu ovog znamo da su ljubav i prezir vezani za srce, te da se srčana ljubav iskazuje samo prema islamu i muslimanima, a da se srčani prezir iskazuje samo prema nevjerstvu i nevjernicima.
Međutim, obavezno je da se u praksi manifestuje ovo uvjerenje, putem džihada, hidžre, podrške, pomaganja, druželjubivosti i sl. Ukoliko ovo ne postoji bez opravdanog razloga, onda vjerovanje ili je slabo ili nikako ne postoji.
Ibn Tejmijje veli: „Ako je rob svojim srcem naklonjen Allahovim neprijateljima, onda je to dokaz da u njegovom srcu nema obaveznog vjerovanja.“[22]
Tumačeći ajet:
A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali,[23]
Ibn Tejmijje veli: „U srcu je nespojivo vjerovanje i srčano prijateljevanje prema nevjernicima.“[24]
Na osnovu ovog zaključujemo da proglašavanje nevjernikom nekoga, kada je u pitanju ljubav i prezir, zavisi od onoga što je u srcu, a ne od tragova i rezultata koji su uočljivi.
Ljubav prema nevjerniku zbog njegove vjere, ili želja da se pobijedi islam, djela su koja u poglavlju ljubavi i prezira predstavljaju nevjerstvo.
Ukoliko su srčano uvjerenje i praksa usklađeni, onda se sudi na osnovu toga, a ako nisu usklađeni, onda propis (tekfir) zavisi od onoga što je u srcu, a ne na osnovu formalnih spoljašnjih djela, iz razloga što musliman može nekada djelima da ispolji vid naklonosti prema nevjernicima ili da ostavi naklonost prema muslimanima, ali da zbog toga ne bude nevjernik već griješnik, jer ta naklonost nije proistekla iz srca, kao što je bio slučaj sa Hatibom, radijallahu anhu i dr.[25]
Tumačeći ajet:
Ljubav im ne poklanjajte,[26]
Ibnul-Arebi veli: „Tj. formalno spoljašnjim djelima, jer je srce Hatiba bilo spokojno u vjerovanju, a dokaz tome su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Vaš drug je iskren.[27] Ovo je jasan dokaz iskrenosti njegovog srca.“[28]
Zbog toga ćemo spomenuti citate uleme ehli-sunneta koji ukazuju da proglašavanje nevjernikom (tekfir) u pitanju el-vela ve el-bera (ljubavi i prezira), u osnovi zavisi od onoga što je u srcu, a ne na osnovu spoljašnjih, praktičnih djela, tj. da ulema pravi razliku između srčane i spoljašnje, formalne ljubavi, naklonosti i pomoći, i to pojašnjavajući ajet El-Maide, 51, na osnovu koga neki smatraju da ne postoji spomenuta razlika, te da svaki vid prijateljevanja i pomaganja nevjernicima ustvari vid je kufra, a zatim ćemo pojasniti riječi šejha Muhammeda ibn Abdulvehhaba.
[1] Medžmu’ul-fetava, 7/17.
[2] El-Maide, 51.
[3] Tejsirul-kerimir-rahman, 2/304.
[4] Et-Tahriru vet-tenvir, 3/217.
[5] Poslanica šejha Abdullatifa b. Abdurrahmana koja se nalazi u sklopu Ed-Dureres-senijjeha, 8/333.
[6] Et-Tahriru vet-tenvir, 6/230.
[7] Ali Imran, 28.
[8] Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/30-31.
[9] Fethul-Kadir, 1/551.
[10] Tefsirut-taberi, 3/267.
[11] Bilježi ga Buhari, br. 2118, str. 369.
[12] Minhadžus-sunnetin-nebevijje, 5/121.
[13] Pogledati: Mefhumu akideti el-velai vel-berai ve ahkamuha, str. 46,
[14] Pogledati: Mefhumu akidetil-velai vel-berai ve ahkamuha, str. 46; Ed-Durerus-senijjeh, 8/141, 142, 362.
[15] Ed-Durerus-senijjeh, 8/159-160.
[16] El-Maide, 51.
[17] El-Maide, 51.
[18] Šerhu Nevakidil-islam, str. 157.
[19] Medžmu’ul-fetava, 10/465.
[20] Ed-Durerus-senijjeh, 2/325
[21] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/183.
[22] Medžmu’ul-fetava, 7/17.
[23] El-Maide, 81.
[24] Medžmu’ul-fetava, 7/17.
[25] Pogledati: Hakikatu el-velai vel-bera fil-Kitabi ves-sunneh, str. 47.
[26] El-Mumtehine, 1.
[27] Bilježi ga Buhari, br. 6939, str. 1281.
[28] Ahkamul-Kur’an, 4/1783.
