Podjela ljudi shodno obavezama vezanim za el-vela’ vel-bera’

Podjela ljudi shodno obavezama vezanim za el-vela’ vel-bera’

Ljubav i prezir je jedan od imanskih principa i zato je muslimanu obaveza da sebi zabrani ono što su Allah i Poslanik zabranili vezano za naklonost i ljubav prema nevjernicima, kao što mu je i obaveza da voli i da bude naklonjen i samilostan prema vjernicima, shodno naredbi u kojoj Gospodar veli:

Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti.[1] 

Vjernici vole jedni druge, mole Allaha da drugim vjernicima oprosti, bez obzira na različitosti, jer oni su braća po vjeri i uvjerenju.[2]

Uzvišeni veli:

Oni koji poslije njih dolaze govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv![3] 

Međutim, ova ljubav ne treba da bude na istom stepenu prema svima, jer ljudi nisu na istom stepenu imana, niti kada je u pitanju primjena Allahovih naredbi i ostavljanje Njegovih zabrana. „Vjerovjesnici, iskreni, šehidi i dobri ljudi ne mogu biti kao griješnici na istom stepenu vjere i imana, ljubavi i prezira, naklonosti i odricanja.“[4]

Zbog toga se ljudi, kod ehli-sunneta, pravca koji zastupa srednji put i koji pravedno razmatra stvari po pitanju ljubavi i prezira, mogu podijeliti u tri kategorije:

Prva: Oni koje treba voljeti čistom ljubavlju bez imalo prezira

To su vjerovjesnici, šehidi, Allahovi iskreni robovi, zatim sljedbenici ehli-sunneta ve džemata koji ne rade velike grijehe, tj. oni koji vjeruju u Allaha i Poslanika, koji se drže principa islama, srcem, riječima i djelima, koji svoje namjere usmjeravaju, riječi govore i djela čine iskreno u ime Allaha, koji postupaju po naredbama i klone se zabrana koje su postavili Allah i Poslanik, koji vole samo radi Allaha, prijateljuju samo radi Njega, koji kada preziru, to čine samo radi Allaha, te oni koji riječima Poslanika daju prednost nad bilo čijim ljudskim govorom.[5]

Druga: Oni koji se preziru i prema kome nema nikakve naklonosti i ljubavi

To su sve vrste nevjernika, oni koji ne vjeruju Allaha, meleke, knjige, poslanika, Sudnji  dan, koji negiraju proživljenje nakon smrti, ili oni koji ostave jedan od temelja vjere, ili Allahu pripišu druga u ibadetu, koji obožavaju nekog drugog, poput vjerovjesnika, evlije ili dobrog čovjeka, koji njima upućuju neke od ibadeta, poput ljubavi, dove, straha, nade, veličanja i pouzdanja… ili negiraju neka od Allahovih imena.[6]

Treća: Oni koji se vole, s jedne, a preziru, s druge strane

To su muslimani koji čine i dobra i loša djela, prema kojima se ljubav ispoljava shodno količini njihovog dobra, te prema kojima se prezir ispoljava, shodno količini njihovog griješenja.[7]

To su uglavnom sljedbenici islamskih sekti i oni koji čine velike grijehe, a pripisuju se ehli-sunnetu ve džematu. „Za njih je vezana i ljubav i prezir. To su griješni vjernici, koji se vole radi njihovog vjerovanja te koji se preziru zbog grijeha koje čine. Iz ljubavi prema njima proizlazi da ih savjetujemo i upozoravamo na njihove grijehe.

Nije dozvoljeno da šutimo na njihove grijehe, nego je obaveza savjetovati ih na činjenje dobra i odvraćati ih od zla, nad njima sprovoditi precizirane kazne i sankcionisati ih, ne bi li napustili grijehe i pokajali se.

Mi se takvih ne odričemo potpunim odricanjem niti ih preziremo potpunim prezirom, kao što to čine haridžije sa onim ko učini veliki grijeh, mimo širka, niti ih volimo potpunom ljubavlju kao što to čine murdžije, nego se po tom pitanju držimo srednjeg puta, tj. puta ehli-sunneta i džemata.“[8]

Ibn Tejmijje veli: „Ako se, pak, kod nekoga nađe i dobro i zlo, pokornost i nepokornost, postupanje po Sunnetu i postupanje po novotarijama, takav zaslužuje onoliko ljubavi u ime Allaha kolika je njegova naklonost prema dobru i obrnuto, onoliko prezira i osude koliko je naklonjen zlu.

Jedna te ista osoba može zasluživati i poštovanje i osudu… U ovome se slažu svi sljedbenici zdrave tradicije i zajedništva (ehli-sunnet vel-džemat), za razliku od mu’atezila, haridžija i njihovih sljedbenika.“[9]

Na drugom mjestu veli: „One koji pri sebi imaju vjerovanje, a uz to čine i grijehe, treba voljeti i biti naklonjen shodno njihovom vjerovanju, a također ih treba prezirati shodno njihovim grijesima.

Takvi ne izlaze van okvira islama zbog grijeha koje čine, kao što to kažu haridžije i muatezile. Međutim, vjerovjesnici, iskreni, šehidi i dobri ljudi ne mogu kao griješnici biti na istom stepenu vjere i imana, ljubavi i prezira, naklonosti i odricanja.“[10]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić

[1] El-Maide, 55-56.

[2] Pogledati: Muhadarat fil akideti ved-da’veh, Šejh Salih b. Fevzan el-Fevzan, str.222.

[3] El-Hašr, 10.

[4] Medžmu’ul-fetava, 28/229.

[5] Pogledati: Iršadut-talib, str.13-14.

[6] Pogledati: Iršadut-talib, str. 19.

[7] Pogledati: Iršadut-talib, str. 14.

[8] El-Iršad ila sahihil-i’tikad, str. 318-319; Muhadarat fil akideti ved-da’veh, 1237-1238.

[9] Medžmu’ul-fetava, 28/209.

[10] Prethodni izvor, 28/228-229.