Nadijevanje muslimanskoj djeci nemuslimanska imena i oponašanje nemuslimana

Ovaj oblik prvi put se pojavio tokom komunističkog režima i još uvijek je prisutan. Mnogi predstavnici Bošnjaka, muslimana, koji su bili zaposleni u državnim (komunističkim) institucijama, davali su svojoj djeci nemuslimanska imena, kao vid iskrenosti i pripadnosti tom režimu i ljubavi prema njegovim sljedbenicima.

Nakon toga je ovo postalo skoro pa običaj (moda) kod velikog broja muslimana, do te mjere da se često po imenima nije moglo prepoznati ko je musliman, a ko nije.

Ako tome dodamo i oponašanje nemuslimana u njihovoj odjeći izgledu i ponašanju, onda možemo zaključiti u kakvom su stanju današnji muslimani.

Još prije je naš učenjak Mehmed Handžić upozorio na opasnost oponašanja nevjernika u njihovim običajima, obredima i govoru.

On je kazao: „Spominjanje božije majke uvuklo se među neznalice između muslimana. To je došlo od strane kršćana i odraz je njihova vjerovanja.

To je za muslimana pravi kufur, te je stoga dužan svaki musliman da se takvih riječi i izgovora potpuno kloni, jer takve riječi su potpuno oprečne muslimanskom pravilnom vjerovanju, koje izvode iz vjere…

Kako god se musliman mora kloniti izraza, koje upotrebljavaju sljedbenici drugih vjera na temelju svoga vjerovanja, tako se isto musliman mora kloniti svih vjerskih obreda drugih vjera…

Tako npr. ne smije dozvoliti da se vjenča po vjerskom obredu druge vjere osim islama; ne smije se kleti ni na kakav drugi način osim na način propisan islamskim šerijatom, jer je zakletva vjerski obred i vjerski čin.

Slično tome je posjećivanje crkava i odavanje poštovanja ma kakvim svetinjama drugih vjera u namjeri da se dođe do lijeka kakvoj bolesti.

Toga se svaki musliman i muslimanka strogo moraju kloniti. Kloneći se ovakvih i sličnih riječi, izraza i djela, musliman će se sačuvati od onog što ga izvodi – Bože sačuvaj iz njegove uzvišene i ispravne vjere, dini islama.“[1]

Također veli: „Naša vjera od nas traži da ne primamo nikakva običaja, koji služi kao obilježje druge vjere. Alejhisselam kaže: ‘Razlikujte se od nevjernika.’[2]

U ovom hadisu Alejhisselam od nas zahtijeva da ne primamo nikakva nemuslimanskog običaja, koji služi kao isključivo obilježje nemuslimana, i od nas traži da se razlikujemo od nemuslimana.

To je za zajednicu vrlo važna stvar. To joj čuva cjelinu od raspadanja i njenu samostalnost…

Stoga je baš Alejhisselam i nastojao da zapriječi put uvođenju tuđih običaja i osobina, pa je rekao: ‘Ko se prispodablja kojoj zajednici, on i pripada njoj.’[3]

U ovoj oštroj osudi Alejhisselam kaže da onaj koji bi želio da bude kao članovi neke druge zajednice da primi njihove običaje, njihove osobine, ispada iz islamske zajednice a pripada onoj, kojoj sebe prispodablja.

Kao da samo napuštanje islamskih običaja, a simpatisanje tuđih osobina znači da u srcu nema pravog čvrstog islamskog vjerovanja, što je uistinu i uzrok da se tuđe osobine simpatišu…

Pa kad je ovako stroga osuda izrečena za onoga koji prihvaća samo običaje i osobine druge vjerske zajednice, možete pomisliti kakva će osuda biti za one koji prihvaćaju čisto vjerske stvari druge vjere.

Kao naprimjer: proslavljaju svetkovine drugih vjera, prisustvuju raznim nemuslimanskim vjerskim ceremonijama, itd… Oni npr. u taj dan na polju ne rade, sijena ne kupe i slične poslove ne vrše.“[4]

– Propis:

Što se tiče davanja muslimanskoj djeci nemuslimanska imena ni to nije dozvoljeno, jer predstavlja vid zabranjene naklonosti (koja je grijeh), a razlog pojave ove prakse jeste naklonost i ljubav prema komunistima i nevjernicima, saglasnost sa njihovim pravcem koji je zagovarao bezboštvo ili pak saglasnost sa idejom o bratstvu i jedinstvu između muslimana i drugih.

Također, ova praksa bila je i znak da se čovjek odriče vjere islama i da prihvata komunizam, i formalno i suštinski, i vjerovanjem i praksom.

U početku je ovo bila praksa samo kod onih koji su imali neku poziciju u komunističkom režimu, ali se nakon toga proširilo i na ostali dio društva koji je slijedio svoje pretpostavljene, tako da je to danas postalo sasvim uobičajena pojava, do te mjere da se ljudi skoro pa takmiče ko će izmisliti neko novo ime koje nije bilo poznato u ranijim kršćanskim društvima.

Davanje muslimanskih imena je stvar koju je šerijat uspostavio, a kome se nije dozvoljeno suprotstaviti. Zbog toga je u koliziji sa šerijatom nazivanje muslimana imenima koja su specifična za nevjernike, ili imenima koja imaju ružno značenje.

Ibnul-Kajjim veli: „Postoje tri vrste imena:

• Prva: Vrsta koja je specifična samo za muslimane,
• Druga: Vrsta koja je specifična samo za nevjernike,
• Treća: Vrsta koja je zajedničkog karaktera.

U drugu vrstu ubrajaju se imena poput: Džordž, Petar, Ivan, Matej i sl. Takva imena im ne treba zabranjivati, a muslimanima nije dozvoljeno da ih koriste, jer bi to onda bilo oponašanje u onome što je specifično samo za njih.

Treća vrsta su imena poput: Jahja, Isa, Ejub, Davud, Sulejman, Zejd, Omer, Abdullah, Atije, Mevhub, Selam i sl. takva imena nisu zabranjena ni zimijjima ni muslimanima.“[5]

Šejh Bekr Ebu Zejd navodi veoma korisne riječi pojašnjavajući razlog zbog kojeg muslimani daju svojoj djeci nemuslimanska imena, te da je to u koliziji sa islamskim vjerozakonom. Pojasnio je propis i status svega toga, kazavši: „Jedan od najvidljivijih znakova šerijatski ispravnog imena jeste da ono ne predstavlja oponašanje neprijatelja Allahovih.

Međutim, vrsta imena (koja su preuzeta od nemuslimana) naišla je na veliki prijem kod pripadnika naše vjere, kao rezultat spajanja istočne i zapadne kulture i civilizacije, ili putem medija koji šire nered među društvom, što je uticalo na nemarne, s jedne, i na neznalice po pitanju vjere, s druge strane.

Strana imena koja su poznata u nevjerničkim društvima, ona nisu prihvatljiva ni sa jezičke, a ni sa šerijatske strane.

Jedna negativna pojava koja je veoma loše uticala na pojedine roditelje, i to u mjeri u kojoj je nadolazeća kultura ostavila uticaja na svakog od njih, jeste svakako i velika želja i težnja za nevjerničkim imenima, od strane nekih naših ljudi koji su naklonjeni zapadu…

Još čudnije od toga jeste što među nemuslimanima nije raširena pojava da oni daju svojoj djeci imena koja su posebno specifična za muslimane.

To je njihov ponos i dostojanstvo koje svakako nije pohvalno, dok s druge strane muslimani trebaju da budu ponosni, što se od njih i traži, pa kako onda da pravimo propuste po tom pitanju, okrećući se našim neprijateljima.“[6]

Također kaže: „Šerijat ukazuje na zabranu davanja imena djeci iz sljedećih razloga: Zato što su ta imena specifična samo za nevjernike. Musliman koji je smiren u svojoj vjeri čuva se takvih imena i udaljava se od njih.

Po pitanju ovoga pojavila se velika fitna i veliki nered u našem vremenu, gdje muslimani uzimaju i koriste evropska, američka i druga imena, što je jedan od najvećih razloga poniženja.

Djeci se daju imena poput: Petar, George, Diana, Rose, Susan… kao i druga koja smo ranije spomenuli.

Zatim, to se smatra oponašanje nevjernika u davanju imena, i pored toga što se radi samo o povođenju za prohtjevima i bezumnosti.

Također, takav postupak je veliki grijeh i ako osoba smatra da su ova imena vrijednija od muslimanskih, onda je takva osoba u velikoj opasnosti koja ugrožava temelj vjerovanja.

U obje situacije, čovjek se treba što prije pokajati od takvih postupaka, a promjena tih imena uslov je ispravnosti pokajanja.“[7]

Ibn Hadžer veli: „Imam Taberi kaže: ‘Nije dozvoljeno i ne treba davati imena sa ružnim značenjima, imena u kojima je pohvala osobi ili neka vrsta vrijeđanja, bez obzira što su imena samo nazivi za jedinke, i njima se ne cilja opis neke osobe.

Međutim, pokuđenost je s te strane da ne bi slušalac, kada čuje ime, pomislio da je to svojstvo onoga na koga se ono odnosi. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mijenjao imena s ciljem da kada se neko njime doziva, to bude istina.“[8]

Ibn Abbas prenosi da se „Džuvejrija zvala Berra, pa joj je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Džuvejrija.“[9]

Zbog toga, djeci treba davati lijepa imena, koja su specifična samo za muslimane, “jer imena imaju uticaj na ono što je njima nazvano, kada je u pitanju ljepota i ružnoća.“[10]

Onaj ko ima ime koje nije specifično za muslimane treba da ga promijeni kako ne bi bio od onih koji oponašaju nevjernike, ili ga pak treba promijeniti zbog ružnog značenja.

Ibnul-Kajjim veli: „Zamjena imena biva zbog toga što je ružno ili pokuđeno ili zbog nekog drugog razloga, čak i ako je lijepo.“[11]

A što se tiče oponašanja nevjernika u običajima, odjeći i ponašanju, to svakako nije dozvoljeno jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša jednu zajednicu, on i pripada njoj.“[12]

Ibn Tejmijje veli: „Ovaj hadis u najblažem slučaju označava zabranu oponašanja nevjernika, iako svojom vanjštinom ukazuje na kufr zbog oponašanja njih.“[13]

Kao što kaže Uzvišeni:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati.[14]

Ibn Kesir kaže: „Ajet veoma oštro zabranjuje i prijeti onima koji oponašaju nevjernike u njihovim riječima, djelima, odjeći, praznicima, obredima i drugim djelima koja nam nisu propisana i niti potvrđena.“[15]

Zbog toga je muslimanima Bosne obaveza da se okite lijepim ponašanjem koje je pohvalila naša čista vjera, slijedeći tako najbolje stvorenje, Poslanika, čije je ponašanje Aiša opisala riječima: „Njegov ahlak bio je Kur’an.“[16], te slijediti ajet u kojem Uzvišeni veli:

Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na Onome svijetu, i koji često Allaha spominje.[17]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić

[1] Izabrana djela, 5/141-142.

[2] Bilježe ga Buhari, br. 5893, str. 1109, i Muslim, br. 54, str. 129.

[3] Bilježe ga Ebu Davud, br. 4031, str. 721; Ahmed, 9/123, br. 5114, spominje ga i Sujuti u El-Džamius-sagiru, sa naznakom da se radi o ispravnom hadisu, 2/921, br. 8619, a ispravnim ga smatra i Albani i djelu Irvaul-galil, 5/109.

[4] Izabrana djela, 5/256-258.

[5] Ahkamu ehliz-zimmeh, 6/89.

[6] Tesmijetul-mevlud, 2-13.

[7] Prethodni izvor, str. 47.

[8] Fethul-Bari, 10/577.

[9] Bilježi ga Muslim, br. 16, str. 952.

[10] Zadul-mead, 2/307.

[11] Tuhfetul-mevdud bi ahkamil-mevlud, str. 192.

[12] Bilježe ga Ebu Davud, br. 4031, str. 721; Ahmed, 9/123, br. 5114, spominje ga i Sujuti u El-Džamius-sagiru, sa naznakom da se radi o ispravnom hadisu, 2/921, br. 8619, a ispravnim ga smatra i Albani i djelu Irvaul-galil, 5/109.

[13] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/270.

[14] El-Maide, 51.

[15] Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/378.

[16] Bilježi ga Ahmed, 42/183, br. 25302, a šejh Arnaut kaže da mu je lanac ispravan po uslovima Buharija i Muslima. Osnova ove predaje nalazi se kod imama Muslima, br. 139, str. 301, a u njoj Aiša veli: „Doista je ponašanje Poslanika bilo u skladu sa Kur’anom.“

[17] El-Ahzab, 21.