Davanje prednosti nevjernicima nad muslimanima prilikom glasanja

Davanje prednosti nevjernicima nad muslimanima  prilikom biranja na neke državne ili druge značajne funkcije, prilikom predsjedničkih ili parlamentarnih izbora, uz uvjerenje da su oni bolji i precizniji u poslu od muslimana ili zbog toga što su iste stranke i partije.

Upravo zbog toga oni daju prednost mišljenju stranke o nekoj osobi nad stavom islama vezanim za naklonost prema nemuslimanima.

Zbog ove činjenice možemo primijetiti da u sredinama gdje su muslimani većina da budu poraženi od nemuslimana i izbore dobije neko od jevreja, kršćana, ili ateista.

Ovaj oblik naklonosti i odricanja prisutan je prilikom svakih izbora, posebno u gradskim sredinama.

U suštini, za nemuslimane ne glasa osim onaj ko je dosegao vrhunac u nepoznavanju svoje vjere, onaj koji ne zna razliku između vjernika i nevjernika, između islama i kufra.

I pored svega toga oni smatraju da su pravi muslimani i pripisuju se muslimanskoj vjeri. Međutim, to pripisivanje, ustvari, nema nikakvog značaja, jer je ništavno i neispravno.

– Propis:

Što se tiče davanja prednost nemuslimanu nad muslimanom prilikom glasanja, također nije dozvoljeno, čak ni u ovosvjetskim pitanjima, jer ko to uradi, pravi veliku grešku, imajući u vidu da je davanje prednosti nevjernicima jedan od vidova naklonosti njima, kao i jedan od vidova prezira i odricanja od muslimana.

Šejh Usejmin veli: „Muslimanu je obaveza da u svim poslovima daje prednost muslimanima nad drugima.“[1]

Allah nam je kazao da je On prijatelj vjernicima, da im je prijatelj i Poslanik, te da su oni jedni drugima prijatelji i zaštitnici.

Uzvišeni veli:

Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici.[2]

A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima.[3]

Iako je temelj prijateljstva ljubav koja se nalazi u srcu, ipak se oblici te ljubavi moraju manifestirati u praksi, a neki od tih oblika su međusobno pomaganje, podrška, veza sa njima, briga o njihovim pravima, ispunjavanje njihovih potreba i olakšavanje poteškoća, gajenje osjećaja kao da se radi o jednom tijelu, kao što je to pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Vjernici su kao građevina čiji je svaki dio čvrsto vezan jedan za drugi (i tada je isprepletao svoje prste).“[4]

Od Nu’mana b. Bešira prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Vjernike ćeš, u njihovoj međusobnoj samilosti, ljubavi i suosjećanju, vidjeti da su kao jedno tijelo: kad oboli jedan njegov organ, cijelo tijelo obuzme nesanica i groznica.“[5]

Također veli: „Nijedan od vas neće biti (potpuni) vjernik, dok ne bude želio svome bratu (muslimanu) ono što želi i sam sebi.“[6]

Da li ijedan musliman želi da se nevjerniku nad njim dadne prednost? Ukoliko to ne želi da se desi sa njim, onda ni on ne treba nevjerniku davati prednost nad drugim muslimanom.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Musliman muslimanu je brat i neće mu činiti nasilje, a niti ga (nasilju) prepustiti. Ko se nađe uz svoga brata koji je potreban, Allah će se naći pri njegovoj potrebi; ko otkloni od muslimana kakvu muku, Allah će otkloniti od njega jednu od muka Sudnjeg dana, a ko pokrije muslimanu (kakvu sramotu), Allah će njemu (njegovu sramotu) pokriti na Sudnjem danu.“[7]

Onaj ko ovo prijateljstvo, ljubav i naklonost, mimo muslimana, ispolji prema nevjernicima ili onima koji se neprijateljski odnose prema Allahu, Poslaniku, i vjernicima, čini djelo koje je van naredbe koju je Allah uspostavio. A onaj ko to čini, na svoja pleća je stavio veliki grijeh i pod velikom prijetnjom je i na ovome i na Onome svijetu.

Allah kaže:

Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve![8]

Tumačeći ovaj ajet, Ibn Sa’di veli: „Ovim ajetom Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima da budu naklonjeni nevjernicima kroz ljubav i podršku njima, te kroz traženje pomoći od njih protiv nečega što muslimani zastupaju. Onima koji to čine On prijeti riječima:

A onoga ko to čini – Allah neće štititi.[9] –tj. onaj ko to učini prekinuo je vezu sa Allahom i nema udjela u Njegovoj vjeri, jer naklonost prema nevjernicima nije spojiva sa vjerovanjem. To je zbog toga što vjerovanje zahtijeva da se bude naklonjen Allahu i Njegovim dobrim robovima, da se sa njima surađuje u uspostavljanju Allahove vjere i borbe protiv nevjernika.

Uzvišeni Allah kaže:

A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima.[10]

Zato onaj ko se prikloni nevjernicima koji žele da utrnu Allahovo svjetlo i naude vjernicima, izlazi van okvira vjerničke stranke i postaje član nevjerničke.

Uzvišeni kaže:

A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati.[11]

Ovaj ajet ukazuje da se treba udaljiti od nevjernika i ne treba prijateljevati sa njima. Nije dozvoljeno da se prema nevjernicima iskazuje neki vid naklonosti i prijateljstva koje se iskazuje prema muslimanima, niti je dozvoljeno surađivati sa njima protiv nečega što je u interesu muslimana.“[12]

Ukoliko čovjek iskaže naklonost prema njima radi njihove vjere, onda izlazi van okvira islama i postaje nevjernik, ali ako je ta naklonost radi ovosvjetskih interesa, prohtjeva, ili stava stranke kojoj pripada, onda čini veliki grijeh i smatra se osobom koja je iznevjerila muslimane (a Allah najbolje zna).

S obzirom da nevjernik ne vjeruje u Allaha ni u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ne voli muslimane i da im ne želi dobro, postavlja se pitanje, da li se takvome može dati prednost nad muslimanom, i da li se takvom može vjerovati? I kako mu se može dati pozicija u vođenju muslimanskih poslova?

Takav postupak, ako se desi, znak je nepostojanja ponosa i dostojanstva, i znak je naklonosti prema njima, što je zabranjeno.

 Imam Bejheki prenosi od Ebu Musaa kako mu je Omer naredio da mu saopći izvještaj o onome što je dao i primio.

Ebu Musa je imao jednog pisara koji je bio kršćanin, koji mu je napisao izvještaj. Omer se tome začudio (fino napisanom izvještaju), kazavši: ‘Ovaj je zaista sve zapamtio i sačuvao.’ Rekao je (Omer): ‘Mi imamo jedan spis u džamiji koji je stigao iz Šama, pa ga pozovi neka ga pročita.’

Ebu Musa reče: ‘On ne može da ulazi u džamiju.’ Omer upita: ‘Nije valjda džunup?’ Ebu Musa odgovori: ‘Nije, nego je kršćanin.’ Omer ga je tada ukorio i po stegnima udario, te je rekao: ‘Izvedi ga iz džamije, pa je proučio:

O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.[13]

Ebu Musa reče: ‘Tako mi Allaha, nisam ga za prijatelja i zaštitnika uzeo, on je samo pisar.’ Omer upita: ‘Zar nisi mogao naći nekog muslimana da obavlja taj posao.

Nemoj ih približavati, ako ih je Allah udaljio. Ne smatraj ih pouzdanim kad ih je Allah nazvao nepouzdanim, nemoj ih uzdizati kad ih je Allah ponizio.’ Nakon toga ga je izveo iz džamije.“[14]

Dakle, nije dozvoljeno pomagati nevjernika protiv muslimana tokom izbora, niti im davati funkcije s kojima upravljaju muslimanima, jer Uzvišeni Allah nas je obavijestio da nam oni nisu prijatelji, a historija je svjedok da oni muslimanima ne žele nikakvo dobro.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić

[1] Usejmin, Medžmu’ul-fetava, 3/15.

[2] El-Maide, 55.

[3] Et-Tevbe, 71.

[4] Bilježe ga Buhari, br. 481, str. 91, i Muslim, br. 65, str. 1122.

[5] Bilježe ga Buhari, br. 6011, str. 1125, i Muslim, br. 66, str. 1122.

[6] Bilježe ga Buhari, br. 13, str. 10, i Muslim, br. 71, str. 47.

[7] Bilježe ga Buhari, br. 2442, str. 428, i Muslim, br. 58, str. 1121.

[8] Ali Imran, 28.

[9] Ali Imran, 28.

[10] Et-Tevbe, 71.

[11] El-Maide, 51.

[12] Tejsirul-kerimir-rahman, str. 127-128. Valorizacija: Abdurrahman Luvejhik. (Ovaj govor šejha Sa’adija nisam mogao pronaći u verziji koju je valorizirao Muhammed Zuhri Nedžar.)

[13] El-Maide, 51.

[14] Bilježi ga Bejheki, 10/216-217, a ispravnim ga smatra Albani u djelu Irvaul-galil, 8/255-256.