Čestitanje nemuslimanskih praznika i učestvovanje u njihovim proslavama

Od osobina stanovnika Bosne je da pripadnici različitih vjerskih zajednica žive zajedno jedni sa drugima, posebno u gradovima, gdje su kršćani i muslimani komšije, gdje zajednički rade, te iz tih razloga ta veza među njima biva jača i čvršća, što je dovelo do toga da muslimani čestitaju nemuslimanima njihove praznike, te da učestvuju u njihovim proslavama. Iako je ovaj oblik nakon rata manje zatupljen, ipak je prisutan. 

Propis:

Kada je u pitanju čestitanje neislamskih praznika i učestvovanje u njihovim proslavama to nije dozvoljeno, takav postupak predstavlja jedan od vidova zabranjene naklonosti, i predstavlja grijeh, zatim to može biti znak njima da su na Istini, kao i podsticanje da ustraju u svome neispravnom uvjerenju.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje pojasnio je da sudjelovanje u njihovim praznicima predstavlja vid zabranjene naklonosti, rekavši da „iz nje neminovno proizilazi radovanje u srcu onim što oni od neistine slijede, a također iz nje na veoma tih i neprimjetan način proizilazi i oponašanje u suštinskim stvarima.

Oponašanje u formalnom smislu dovodi do određenog oblika ljubavi i naklonosti u suštinskom smislu isto kao što suštinska ljubav dovodi do formalnog oponašanja.“[1]

Jedan od dokaza koji zabranjuje muslimanima učestvovanje u nevjerničkim praznicima kao i njihovo obilježavanje je i ajet u kojem Uzvišeni veli:

…i oni koji ne svjedoče lažno (ez-zur).[2]

U predaji od Ibn Abbasa stoji: „Misli se na nevjerničke praznike.“[3] – tj. jedno od svojstava robova Milostivog jeste da ne sudjeluju u obilježavanju nevjerničkih praznika.

U čestitanje nevjerničkih praznika ubraja se i čestitanje povodom Božića ili nekog drugog njihovog vjerskog praznika.

Ovo čestitanje zabranjeno je po jednoglasnom stavu učenjaka, kao što to spominje Ibnul-Kajjim u svojem djelu Ahkamu ehliz-zimmeh, kada kaže: „Čestitanje obilježja koja su svojstvena nevjernicima je zabranjeno po konsenzusu islamskih učenjaka. U to ulazi i čestitanje njihovih praznika, kao npr. da im se kaže: Sretan praznik! i sl.

Onaj koji to uradi, iako bi se sačuvao nevjerstva zbog tog postupka, sigurno bi učinio zabranjenu stvar, koja ima stepen čestitanja nekome ko čini sedždu (poklanja se) krstu.

Takav postupak je gori nego čestitanje nekome na konzumiranju alkohola ili na ubistvu neke osobe ili na bludu koji je počinio.

Mnogi ljudi kod kojih vjera nije na visokom nivou upadaju u slične stvari ne znajući odvratnost tog djela. Onaj ko čestita nekome njegovo činjenje grijeha, novotarije ili kufra, taj se izlaže Allahovoj mržnji i srdžbi.“[4]

Na drugom mjestu veli: „Muslimanima nije dozvoljeno da prisustvuju nevjerničkim praznicima, po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka. Ovaj stav veoma jasno su iznijeli sljedbenici sva četiri mezheba u svojim knjigama.

Imam Bejheki bilježi sa ispravnim lancem prenosilaca da je Omer kazao: ‘Ne ulazite u nevjerničke bogomolje dok obilježavaju svoje blagdane, jer se tada Allahova srdžba spušta na njih.’[5]

Također se prenosi da je Omer kazao: ‘Udaljite se od Allahovih neprijatelja dok obilježavaju svoje praznike.’[6]

Imam Bejheki bilježi sa dobrim lancem prenosilaca da je Abdullah b. Amr kazao: ‘Ko se zadesi u mjestima nevjernika i na dan Nejruza i Mihredžana (proljetni i jesenji mušrički praznici), poistovjeti se sa njima i tako postupa dok ne umre, bit će proživljen sa njima.’“[7]^/[8]

Praznici i blagdani su dio vjere, vjerozakona i ibadeta, tako da je sudjelovanje u mnogobožačkim praznicima vid sudjelovanja u njihovoj vjeri, što predstavlja oblik naklonosti prema njima, a to sasvim sigurno nije dozvoljeno, jer nam je Uzvišeni Allah naredio da se od njih razlikujemo i njihove vjere odreknemo.

Allah je rekao:

Reci: “O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate,  a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama – vaša vjera, a meni – moja![9]

Ibn Tejmijje veli: „Blagdani su stvar vjere. Oni su put i vjerozakon o kojima Allah kaže:

Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema kojem se trebala vladati.[10]

Primjer tome je kibla, namaz, post. I nema razlike između toga da se sa njima učestvuje u praznicima i toga da se učestvuje u drugim vjerozakonima.

Saglasnost sa njima u cijelom prazniku je saglasnost u kufru, dok je saglasnost u nekim njegovim ograncima, ustvari, saglasnost u određenim dijelovima kufra.

Praznici su jedno od glavnih djela po kojima se razlikuju vjerozakoni (vjere) i jedan od glavnih simbola, te je stoga suglasnost sa tim praznicima, ustvari, suglasnost sa najposebnijim i najspecifičnijim simbolom kufra.

Nema sumnje da ova suglasnost može odvesti u kufr, ako se ispune uslovi.“[11]

Dakle, čestitanje nevjerničkih praznika je zabranjeno, jer je ono vid priznanja njihovih simbola, kao i zadovoljstvo sa njima. Muslimanu je takvo nešto zabranjeno jer Uzvišeni Allah nije zadovoljan da Mu robovi pripisuju sudruga, kao što stoji u ajetu:

Ako vi budete nezahvalni – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan ako su robovi Njegovi nezahvalni, čineći Mu kufr.[12]

Imajući u vidu da je učestvovanje u njihovim praznicima, na neki način priznanje njihove vjere, onda dolazimo do zaključka da je takav postupak znak pokornosti njima, kao i povođenja za njima, a i jedno i drugo nije dozvoljeno.

Ibnul-Hadž veli: „Oni muslimani koji obilježavaju nevjerničke praznike, s jedne strane, oponašaju nevjernika, a s druge strane, podržavaju ih u njihovom nevjerstvu, te na taj način još više povećavaju zabludu.

Kada nevjernici vide da im muslimani pružaju podršku i da su saglasni s onim što čine, to im još više povećava želju za njihovim uvjerenjima, te smatraju kako su na Istini.“[13]

S druge strane, sudjelovanje u nevjerničkim praznicima je vid oponašanja nevjernika, što je oblik ljubavi i naklonosti prema njima.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ko oponaša jednu zajednicu, on i pripada njoj.“[14]

Šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: „Oponašanje nevjernika u njihovim praznicima rezultira radovanjem u srcu onim što oni od neistine slijede.“[15]

Zatim, sudjelovanje u obilježavanju nevjerničkih praznika vid je podsticanja na džahilijjetske običaje, čime se dovodi do iščezavanja islamskih vrijednosti u srcima ljudi, što je svakako zabranjeno, jer u hadisu stoji: „Uzvišenom Allahu su najmrznija trojica ljudi: grešnik u Haremi-šerifu, čovjek koji je prihvatio islam, a želi provoditi običaje iz predislamskog doba i čovjek koji traži da se bespravno prolije nečija krv.“[16]

Potom, ono što se čini u tim prilikama je čisto ispoljavanje nepokornosti Allahu, koje nekada biva u vidu kufra i širka, a nekada manje od toga, tako da je sudjelovanje prilikom obilježavanja ovih praznika, ustvari, sudjelovanje u kufru i griješenju, a ni jedno ni drugo nije dozvoljeno, i muslimanu je to strogo zabranjeno.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić

[1] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/546-549.

[2] El-Furkan, 72.

[3] El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 13/79. Pogledati: Tefsirul-Begavi, 3/459, u svojoj verziji od Mudžahida.

[4] Ahkamu ehliz-zimmeh, 3/211.

[5] Bilježi ga Bejheki, 9/234.

[6] Bilježi ga Bejheki, 9/392.

[7] Bilježi ga Bejheki, 9/234.

[8] Ahkamu ehliz-zimmeh, 6/56-57, sa malim promjenama.

[9] El-Kafirun, 1-6.

[10] El-Hadždž, 67.

[11] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/528.

[12] Ez-Zumer, 7.

[13] El-Medhal, Ibnul-Hadždž, 2/48.

[14] Bilježe ga Ebu Davud, br. 4031, str. 721; Ahmed, 9/123, br. 5114, spominje ga i Sujuti u El-Džamius-sagiru, sa naznakom da se radi o ispravnom hadisu, 2/921, br. 8619, a ispravnim ga smatra i Albani i djelu Irvaul-galil, 5/109.

[15] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/546.

[16] Bilježi ga Buhari, br. 6882, str, 1270.