Averzija prema onima koji praktikuju Sunnet

Greška: Prezir onih koji praktikuju Sunnet i koji pozivaju u njegovo slijeđenje, te davanje prednosti novotarima i griješnicima nad njima u ljubavi i naklonosti.

Misija (dava) ehli-sunneta ve džemata u Bosni i Hercegovini nije bila zastupljena u velikoj mjeri sve do zadnje agresije, kada je taj poziv naišao na veliki odziv kod omladine, što je prouzrokovalo velike reakcije od pojedinih sufijskih daija i zvanične uleme, te protagonista kelama, koji su da bi zaustavili tu davu, nazivali istu raznim ružnim imenima, kako bi kompromitovali i davu i daije ehli-sunneta, a sve s ciljem kako bi odziv toj davi bio što manji.

Neki od tih naziva su: nova vjera, vehabizam, nova skupina, peti mezheb, i sl.

Oni su pozivali na pridržavanje i slijeđenje svojih običaja, tradicije svojih pradjedova, pozivali su na borbu protiv nove dave i njenih pozivača, te na prezir prema njima i upozoravali su ljude da im oni ne žele dobro.

U tome su im uveliko pomogli i pomažu još uvijek mediji i razne institucije, što je rezultiralo da im veliki broj muslimana povjeruju, te da odbiju poziv ehli-sunneta, da preziru njegove sljedbenike i da se prema njima neprijateljski odnose.

To je dovelo do toga da neki ljudi još više praktikuju novotarije, bilo to u akidi ili u ibadetima, te na takav način daju prednost novotarijama nad Sunnetom, a one koji u običaje i novotarije pozivaju vole više od onih koji u Sunnet pozivaju.

Upravo zbog toga, daijama su zabranjena predavanja po džamijama i mesdžidima[1] kako bi se na taj način prekinula svaka veza između njih i muslimana i kako istina ne bi došla do izražaja.

Još uvijek novotari među zvaničnom ulemom, zatim sufije, kao i protagonisti kelama pozivaju u slijeđenje običaja i novotarija, te u odbojnost prema Sunnetu i njegovim sljedbenicima, pod izgovorom da oni pozivaju u novu vjeru.

Pored svega toga, sljedbenici Sunneta su istrajni u svom pozivu, čvrsto vjerujući u riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je kazao: „Jedna će skupina iz moga ummeta stalno biti na Istini, neće im naštetiti oni koji im se suprotstave.“[2]

– Propis ove greške:

Imajući u vidu da muslimani Bosne praktikuju islam shodno maturidijskoj akidi, greške u njihovom vjerovanju uticale su na njihove srčane i tjelesne ibadete.

Među srčane ibadete ubraja se el-vela (ljubav), a greška u tom ibadetu je pretjerana naklonost prema novotarima, te davanje prednosti novotarima nad pripadnicima ehli-sunneta, a greške u tjelesnim ibadetima su svakako davanje prednosti novotarijama nad Sunnetom.

Što se tiče ovog oblika, tj. davanje prednosti u ljubavi i naklonosti novotarima nad ehli-sunnetom, vid je zabranjene naklonosti i zbog toga ona kao takva nije dozvoljena, jer predstavlja manjkavost u ljubavi i naklonosti prema Allahu, Poslaniku i vjernicima.

Temelj naklonosti je ljubav, a naklonost prema Allahu je saglasnost sa Allahom u onome što On voli. Tako da mi moramo voljeti onoga koga Allah voli, a prezirati onoga koga On prezire.

Onaj ko se Allahu pokorava (a to su sljedbenici Sunneta), bliži su i draži Allahu od onoga ko Mu griješi (a to su novotari).

Zbog toga, muslimanima je obaveza da u ljubavi i naklonosti daju prednost onima koji su bliži Allahu i koje Allah više voli, ako žele da njihova ljubav i naklonost prema Allahu bude ispravna i iskrena.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: „Obaveza je svakom muslimanu da ljubav i prezir, prijateljstvo i odricanje koje osjeća budu u skladu sa naredbom Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

On mora da voli ono što Allah i Poslanik vole, te da prezire sve što On i Poslanik preziru, mora da iskazuje prijateljstvo prema onome prema kome se Allah i Poslanik prijateljski odnose, te da se odriču onoga čega se odriče Allah i Njegov Poslanik.“[3]

Uzvišeni Allah povezao je Svoju ljubav sa pokornošću Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, (jer je pokornost Poslaniku, ustvari, pokornost Allahu), i sve što je pokornost Allahu veća, ljubav Allaha prema tom robu je veća.

Uzvišeni Allah veli:

Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu.[4]

Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!”.[5]

Tumačeći ovaj ajet, Ibn Kesir kaže: „Ovaj časni ajet donosi sud o svakome onome koji tvrdi da voli Allaha, a nije pokoran Muhammedu, navodeći da je njegova tvrdnja lažna sve dok ne bude slijedio Muhammeda riječju i djelom.

To je potvrđeno i u sahih-hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: ‘Ko bude uradio neki posao koji nije u skladu s islamom, on se odbacuje!’“[6]^/[7]

Zato onaj koji slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pokori mu se, on je ujedno pokoran i Allahu.

Pokornost Allahu je dokaz da je ljubav i naklonost tog roba prema Allahu iskrena, njega Allah voli, te je zbog toga obaveza svim muslimanima da tog roba vole i da mu daju prednost nad drugima, ukoliko žele da njihova ljubav prema Allahu bude iskrena.

Onaj ko nije pokoran Poslaniku, nije pokoran ni Allahu i njegova ljubav prema Allahu je manjkava i nepotpuna, i upravo zbog toga takav daje prednost novotarima nad sljedbenicima Sunneta, jer je njegova ljubav prema Allahu manjkava i nepotpuna, pa je ljubav prema onima koje Allah voli manjkava i nepotpuna, što je rezultiralo davanje prednosti novotaru nad sljedbenikom Sunneta.

Znak da rob voli svoga Gospodara jeste „da voli ono što On voli i da prezire ono što On prezire, da praktikuje Njegove naredbe i kloni se Njegovih zabrana, da prijateljuje i bude naklonjen prema dobrim Njegovim robovima, a da osjeća odbojnost prema Njegovim lošim i nepokornim robovima.

Upravo zbog toga je ljubav u ime Allaha i prezir u ime Allaha, (el-vela i el-bera) najčvršća imanska veza.“[8]

Hafiz Ibn Redžeb veli: „Ko zavoli Allaha i Poslanika srčanom iskrenom ljubavlju, postaje mu obaveza da zavoli srčano i iskreno ono što Allah i Njegov Poslanik vole, da prezire ono što Allah i Njegov Poslanik preziru i da bude zadovoljan onim čime su Allah i Njegov Poslanik zadovoljni, te da se srdi zbog onoga što Allaha i Njegovog Poslanik srdi.

Nakon svega ovoga, mora praktično da primijeni ono što iz te ljubavi i prezira proističe.

Ukoliko u praksi uradi nešto što je u koliziji sa ovim, tj. uradi nešto što Allah i Poslanik preziru, ili ostavi nešto što Allah i Njegov Poslanik vole, a bio je u mogućnosti da to sprovede, onda to ukazuje na manjkavost obavezne ljubavi koju mora imati pri sebi, te se kao takav mora pokajati i vratiti se onome što mu tu ljubav upotpunjuje.“[9]

Iskazivanje veće ljubavi i davanje prednosti onome koji je udaljeniji od Allaha dokaz je neiskrene i nepotpune ljubavi prema Allahu.

Pravac ehli-sunneta po pitanju ljubavi i odricanja kada se radi o onome ko čini i dobra i loša djela jeste ljubav prema njemu u mjeri u kojoj čini dobro i odricanje prema njemu u mjeri u kojoj čini zlo.

Ako je dobrih djela više, onda i ljubav i naklonost prema njemu treba biti veća, i obrnuto, ako je loših djela više, i prezir se povećava. Dobra djela su ona koja su u skladu sa Sunnetom, a loša su ona koja nisu sa njim usklađena.

Zato je davanje prednosti ehli-sunnetu nad novotarima ispravan pravac i put i obaveza svakom muslimanu, i to je dokaz iskrene ljubavi prema Allahu.

Ibn Tejmijje veli: „Ako se, pak, kod nekoga nađe i dobro i zlo, pokornost i nepokornost, postupanje po Sunnetu i postupanje po novotarijama, takav zaslužuje onoliko ljubavi u ime Allaha kolika je njegova naklonost prema dobru, i obrnuto, onoliko prezira i osude koliko je naklonjen zlu.

Jedna te ista osoba može zasluživati i poštovanje i osudu.

U ovome se slažu svi sljedbenici ehli-sunnet vel-džemat (zdrave i ispravne tradicije), za razliku od mu’atezila, haridžija i njihovih sljedbenika.“[10]

Na drugom mjestu veli: „One koji pri sebi imaju imana, a uz to čine i grijehe, treba voljeti i biti naklonjen njima shodno njihovom imanu, a također ih treba prezirati shodno njihovim grijesima.

Takvi ne izlaze van okvira islama zbog grijeha koje čine, kao što to kažu haridžije i muatezile.

Međutim, vjerovjesnici, iskreni, šehidi i dobri ljudi ne mogu biti na istom stepenu kao griješnici po pitanju vjere i imana, ljubavi i prezira, naklonosti i odricanja (kao što to kažu murdžije).“[11]

Učenjaci i imami vjere primjenjivali su ovaj menhadž, te su iskazivali ljubav prema sljedbenicima Sunneta, a prezir prema novotarima, te u tome treba da ih slijede i ostali muslimani, ukoliko žele da upotpune ljubav i prezir u ime Allaha (el-vela ve el-bera).

Šejh Abdullatif b. Abdurrahman kaže: „Treba znati da je obaveza prema vjerniku biti naklonjen i voljeti ga u mjeri i stepenu njegovog imana i da treba prema njemu osjećati prezir i odbojnost u mjeri u kojoj griješi.“[12]

Ismail el-Asfehani kaže: „Čovjek mora voljeti sljedbenike Sunneta, gdje god se oni nalazili, nadajući se zbog toga Allahovoj ljubavi prema njemu, kao što se veli u kudsi-hadisu: ‘Moja ljubav obavezna je prema onima koji se vole u Moje ime, u ime Mene sjede i sastaju se.’[13]

Također mora prezirati novotare gdje god da su, kako bi bio od onih koji vole i preziru samo radi Allaha.“[14]

Sabuni kaže: „I preziru novotare koji su u vjeru uveli ono što nije od nje, ne vole ih, sa njima se ne druže, ne slušaju njihov govor, ne sjede sa njima, niti sa njima o vjeri raspravljaju. Svoje uši čuvaju od slušanja njihovih izmišljotina koje nakon što se čuju mogu ući u srce i naštetiti, unoseći u njih razne sumnje i neispravna uvjerenja.“[15]

Imam Begavi kaže: „Ehli-sunnet je složan da treba osjećati odbojnost prema novotarima i da ih treba izbjegavati.“[16]

Na ispravnost onoga što su kazali učenjaci, pripadnici ehli-sunneta ukazuje i pravac muslimana u pogledu ashaba i tabi’ina, jer muslimani daju prednost ashabima nad tabi’inima, imajući u vidu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Najbolja je moja generacija, zatim oni nakon njih, a zatim oni nakon njih.“[17]

Također i među ashabima se daje prednost shodno njihovom položaju kod Allaha i kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te ljubavi Allaha i Poslanika prema njima. Ebu Bekra volimo više i dajemo mu prednost nad Omerom, Omeru nad Osmanom, Osmanu nad Alijom, deseterici kojima je obećan Džennet nad drugima.

S obzirom da su djela Ebu Bekra bila najveća, najbolja i najiskrenija, njega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najviše volio, pa ga i muslimani najviše vole.

Zato, onaj ko želi da ispravno shvati i primijeni el-vela ve el-bera, da upotpuni svoju ljubav prema Allahu, ko želi da ga Allah voli, ko želi da slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pitanju ljubavi i naklonosti, te prezira i odricanja, kao i put prvih ispravnih generacija muslimana, put sljedbenika Sunneta (ehli-sunneta vel-džemata), mora da u svojoj ljubavi i naklonosti dadne prednost onima koji slijede Sunnet u odnosu na one koji slijede novotarije.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 10: El-Vela’ vel-Bera’– mr. Jakub Alagić

[1] Iako postoji više od dvije hiljade džamija, daijama je dozvoljeno samo da predavanja održavaju u kulturnom centru Kralj Fahd, u Sarajevu.

[2] Bilježe ga Buhari, br. 7311, str. 1349, i Muslim, br. 170, str. 855, i ovo je njegova verzija.

[3] Medžmu’ul-fetava, 35/94.

[4] En-Nisa, 80.

[5] Ali Imran, 31.

[6] Bilježe ga Buhari, str. 373, i Muslim, br. 18, 762.

[7] Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/32.

[8] E’alamus-sunnetil-menšure li’tikadit-taifetin-nadžijetil-mensure, str. 31.

[9] Džami’ul-ulumi vel-hikem, str. 726.

[10] Medžmu’ul-fetava, 28/209.

[11] Prethodni izvor, 28/228-229.

[12] Ed-Durerus-senijje, 8/458.

[13] Bilježe ga Malik u El-Muvetti, br. 1779, str. 531; Hakim, 4/186, u verziji: “Moja ljubav obavezna je prema onima koji se vole u Moje ime, koji u ime Mene sjede, koji se u Moje ime posjećuju i koji u ime Mene poklone razmjenjuju.“ Hakim kaže da je ovaj hadis ispravnog lanca prenosilaca prema uslovima Buharija i Muslima.

[14] El-Hudždže fi bejanil-mehadždže, 2/539.

[15] Akidetus-selef ve ashabil-hadis, str. 298.

[16] El-Begavi, Šerhus-sunneh, 1/227.

[17] Bilježe ga Buhari, br. 2651, str. 467, i Muslim, br. 214, str. 1102.