Uloga uleme na našim prostorima u pojašnjavaju ispravnog puta vezanog za dovu

Bosansko-hercegovački muslimani su, hvala Allahu, shvatili važnost dove i njen odnos spram tevhida ibadeta, te su razumjeli da se ona ne upućuje nikome drugom do Allahu.

Oni dove Allahu upućuju, iskreno Mu ispovijedajući vjeru.

Svi ibadeti sadrže dove i oni, kada god izvršavaju određeni ibadet, dovom se obrate Allahu, znajući da jedini On zaslužuje da Mu se dove upućuju i da jedino On može da ih usliša, primjenjujući na taj način ajet:

Gospodar vaš je rekao: „Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!“¹

Njihova dova došla je do izražaja i u posljednjem ratu, kada su din dušmani htjeli da unište islam i muslimane, no međutim, Allah ih je pomogao, uslišavši dove koje su Mu oni upućivali, znajući da im niko ne može pomoći mimo Njega.

I prijašnji i savremeni bosansko-hercegovački učenjaci ulagali su mnogo truda da pojasne ispravan put vezan za dovu i da se ona ne smije upućivati nikom mimo Allahu.

Jedan od najpoznatijih bio je Mehmed Handžić koji je u svojim djelima jasno potcrtao da je traženje pomoći u onim stvarima koje ljudi nisu u stanju izvršiti od nekog drugog mimo Allaha u suprotnosti sa ispravnim islamskim vjerovanjem (akidom).

Između ostalog, on veli: „Upućivati molbe na koje ljudi ne mogu udovoljiti i tražiti pomoći u stvarima koje ljudi nisu u stanju izvršiti od nekoga drugog osim od Uzvišenog Boga, dželle šanuhu, izričito se protivi islamskom vjerovanju u Božije jedinstvo.

Upućivanje gore spomenutih molbi je “ibadet”, jer Kur’an veli:

Vaš je Gospodar rekao: „Molite Mene, Ja ću vam udovoljiti! Oni koji odustaju od robovanja Meni i ibadeta, unići će u Pakao poniženi.“²

Dakle, Kur’an naziva upućivanje molbi robovanjem, koje ne zaslužuje niko osim Boga, dželle šanuhu.

U drugom se ajetu veli:

Ko je više s Pravog puta skrenuo negoli onaj koji moli i u pomoć doziva, osim Boga, onoga ko mu do Sudnjeg dana, tj. nikada, odgovoriti i udovoljiti neće, a oni koje oni dozivaju i ne znaju da ih dozivaju.

A kad se svijet (na Sudnjem danu) sakupi, oni koje su dozivali bit će neprijatelji onima koji su ih dozivali, i poreći će robovanje onih koji su ga prema njima činili. ³

U trećem ajetu se veli:

Reci: „Zovite one za koje mislite da to zaslužuju osim Boga! Oni ne mogu od vas otkloniti poteškoće, niti je preinačiti.

Oni koje oni dozivaju i oni traže s kojim će dobrim djelom Bogu bliži biti mole Njegovu milost, a boje se Njegove kazne. Zaista treba svak da se Božije kazne plaši.“⁴

Još Kur’an veli:

Kad vas na moru nesreća zadesi, nema toga koga ćete vi zvati osim Njega.⁵

Iz ovih ajeta se jasno vidi da islam sprječava upućivanje onih molbi koje je u stanju ispuniti samo Allah nekom drugom osim Njemu.

Tako isto ne dopušta traženje pomoći u onim stvarima koje je u stanju učiniti samo Bog, dželle šanuhu, ni od koga drugog osim od Njega.

Upućivanje spomenutih molbi islam smatra “ibadetom”, zato Alejhis-selam i veli (kako to stoji u Tirmizijinoj zbirci hadisa): „Dova, tj. molba je ibadet.“⁶

Svaki musliman na svakom rekatu svakog namaza na dan po toliko puta ponovi:

Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoći tražimo.⁷

I ne zaslužuju Božija stvorenja, koja postaju i umiru, da njima čovjek ibadet čini.

To zaslužuje samo Onaj koji je vječit, uvijek živ, svemoćan, i osim koga drugog (istinskog) Boga nema, kako to Allah, dželle šanuhu, veli:

On je onaj koji je živ vječitim životom, nema istinskog Boga osim Njega, pa Njega molite vjerujući iskreno samo Njega!⁸

Iz ovoga gore izloženog jasno se može vidjeti, koliko je u skladu sa islamom ono što čitamo na nekim levhama: Meded ja Nakšibendi /pomoć o Nakšibendi i slične stvari.

Mora se istaknuti da svijet mnogo pretjerava i preko islamskih granica prelazi u pogledu mrtvih i u pogledu njihovih kabura (grobova).

Izgleda da je ljubav svih živih da što više dobra učine mrtvima, koji su otišli na Drugi svijet, potpuno različan od ovoga svijeta, bila tome glavnim uzrokom.

Ali treba uvijek znati da je naš spas na oba svijeta, naše svako dobro i naša svaka sreća samo u slijeđenju vjerskih propisa i zbacivanju svega što se tim vjerskim propisima protivi.“⁹

Nakon što je, Allah mu se smilovao, pojasnio da se dove ne upućuju nikome mimo Allahu, odgovorio je na neispravnost stavova onih koji zastupaju suprotno, koji odlaze na određena mjesta (dovišta) sa uvjerenjem da će se dova na tim mjestima prije primiti, koji odlaze na razna turbeta pored kojih stoje i obraćajući se onima koji su u njima i mole da im pribave kakvu korist ili, pak, otklone neku štetu.¹⁰

Mehmed Handžić također je napisao djelo koje nosi naziv Zbirka izabranih dova.

U ovoj zbirci sakupio je mnoge kur’ansko-hadiske dove, te je pojasnio da su one mnogo bolje od dova koje su izmislili neki neuki muslimani koji se pripisuju znanju.¹¹

Još jedan od poznatih učenjaka je i Hasan Kafija Pruščak, koji je u svome komentaru na Tahavijsku akidu na ispravan način pojasnio pitanje dove. 

On veli: „To potvrđuju i sljedeće riječi autora (Tahavije): ‘Allah uslišava molitve i ispunjava želje.

Allah, dželle šanuhu, kaže:

Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!“¹²

 A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.¹³

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kad god čovjek uputi dovu Allahu, dželle šanuhu, u kojoj nema grijeha, niti kidanja rodbinske veze, Allah, dželle šanuhu, će mu dati jedno od troje:

ili će odmah udovoljiti njegovoj molbi,

ili će mu ostaviti odgovarajuću nagradu za poslije,

ili će od njega otkloniti zla u tolikoj mjeri.” ¹⁴

U drugom hadisu stoji: „Svake noći Allah, dželle šanuhu, silazi na dunjalučko nebo i pita:

‘Ima li ko da Me za nešto moli, pa da udovoljim njegovoj molbi?

Ima li ko da od Mene nešto traži, pa da mu to dadnem?

Ima li ko da od Mene oprosta traži, pa da mu oprostim?” ¹⁵

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ko Allahu dovu ne čini, On se na njega naljuti.” ¹⁶

Neko je ovo značenje izrekao u stihovima:

Gospodar se srdi ako od Njega ne tražiš,

a čovjek se rasrdi ako od njega zatražiš.¹⁷

Dova Allahu, dželle šanuhu, sadrži nekoliko značenja:

1. Dova je dokaz Allahovog postojanja, jer se dova ne čini onome ko ne postoji.
2. Dova je dokaz Allahovog bogatstva, jer se ne traži od siromaha.
3. Dova je dokaz da Allah čuje, jer se ne doziva onaj ko ne čuje.
4. Dova je dokaz da je Allah darežljiv, jer se od škrtice ne traži.
5. Dova je dokaz da je Allah milostiv, jer se molba ne upućuje onome ko je osoran.
6. Dova je dokaz Allahove moći, jer se ne traži od onoga ko nije u stanju pomoći.”¹⁸

Jedna od prevedenih knjiga na bosanski jezik jeste i djelo pod nazivom Tevhid i širk¹⁹ u kojem se pojašnjava da je upućivanje dove nekome mimo Allahu, bez obzira o kome se radilo, vid velikog širka koji čovjeka izvodi van okvira islama.

U toj knjizi se kaže da je učinio širk onaj ko doziva nekog vjerovjesnika ili evliju, koji je umro ili je odsutan, te od njega traži opskrbu ili izlječenje, a sve to je popraćeno kur’ansko-hadiskim tekstovima i dokazima.²⁰

I pored ulaganja velikog truda od strane bosansko-hercegovačkih učenjaka, na veliku žalost, postoji određeni broj muslimana, za koje se smatra da su učeni i da izučavaju šerijatsko znanje, koji su pogriješili po ovome pitanju, što ih je odvelo da posjećuju određena mjesta kako bi na njima upućivali dove.

Ova mjesta su nazvali dovištima i svetištima, posjećuju ih, dove na njima upućuju, berićet traže, te čine neke druge ibadete, poput prinošenja žrtve ili klanjanje namaza.

U nastojanju da prikupim što više podataka vezanih za dovu posjetio sam neka od dovišta i turbeta i uvjerio se u neke nepravilnosti i skretanja određenog broja bosansko-hercegovačkih muslimana prilikom učenja dove.

U nastavku ću spomenuti neke od tih grešaka, i osvrnuti se na njihov propis, te odgovoriti na njih.