Šubha: Dovišta su običaj

Pojedinci, pa čak i neki koji se smatraju učenima u BiH, tvrde da je posjeta dovištima običaj i da nema nikakve veze sa vjerom, i da je to zapravo isključivo autohtoni običaj bosansko-hercegovačkih muslimana koji su naslijedili od Bogumila, tako da ne postoji razlog da se ukazuje na opasnost toga, odgovarajući na takav način onima koji kažu da su takve posjete novotarija u vjeri.

Lično sam bio u prilici da čujem određene bosansko-hercegovačke učenjake kako podstiču na posjetu i okupljanje na tim mjestima, ponoseći se time, govoreći: „Ovakva dovišta (sveta mjesta) postoje samo kod nas, to je nešto što je specifično samo za naše prostore, jer smo to naslijedili od Bogumila.“

Odgovor na šubhu

Odgovor na iznesenu tvrdnju moguć je sa dva aspekta:

Prvi: Polazimo od osnove da je odlazak na dovišta ibadet

Prvi aspekt je neprihvatanje da je odlazak na ta mjesta samo običaj, nego on predstavlja i vid ibadeta, jer odlazak na njih je iz razloga da se tamo uče dove, a dova je jedan od najvrednijih ibadeta.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Dova, to je ibadet.“¹

Ova svetišta ljudi nazivaju dovištima, iz čega se razumije da ih oni smatraju mjestima dove, odnosno mjestima ibadeta, i pored činjenice da ih neki ubrajaju u običaje.

Upravo zbog toga što ih smatraju mjestima ibadeta, odlaze na njih i vjeruju da se dova na tim mjestima prima i da za to imaju veliki sevap i nagradu.

Neki čak smatraju da onaj ko posjeti Ajvatovicu tri puta ima status kao da je obavio hadž.

Zbog toga se kod nekih neukih muslimana naziva malim hadžom.

Mehmed Handžić veli: „Tako je, naprimjer, neuki dio našeg bosansko-hercegovačkog muslimanskog svijeta postavio u vezi sa nekim Ajvaz-dedom svetkovinu, koju nazivaju Ajvatovica, a sastoji se u tome da se u određeni dan svijet sakupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Ajvaz-dedin i kod neke stijene uče razne dove.

To se je toliko kod seljaka uvriježilo da ga smatraju, kako to uobičavaju reći ‘malim hadždžom’.“²

Također, onaj ko posjećuje Ajvatovicu prolazi između dvije stijene veoma tiho, skrušeno i sa strahopoštovanjem, pored njih staje, uči dovu i suru El-Feth.

Sve ovo je vid ibadeta.

I pored činjenice da neki kažu kako je posjeta ovim mjestima običaj, ipak se to smatra ibadetom i da se za nju dobiva velika nagrada.

Upravo zbog toga, godišnje, ovo mjesto posjeti na desetine hiljada ljudi iz različitih krajeva. Identično stanje je i sa ostalim dovištima.

Dakle, nema nikakve osnove da se posjeta ovim mjestima smatra samo običajem, nego se, ustvari, radi o ibadetu, pa makar to neupućeni nazivali običajem.

Drugo: Polazimo od osnove da je odlazak na dovišta običaj

Drugi vid se ogleda u tome da prihvatimo da se radi o običaju, jer se neke definicije termina običaj mogu primijeniti na to.

Tako npr. hanefijski učenjak Ibnul-emir Hadždž, definiše običaj na sljedeći način: „To je pojava koja se u praksi ponavlja.“³

Slična je i definicija autora djela Tejsirut-tahir: „To je pojava koja se ponavlja kroz praksu.“⁴

Posjeta posebno određenih mjesta traje i ponavlja se više stotina godina i zbog toga takve posjete nazivaju se običajima, bez obzira da li su vezani za vjeru i vjerske sadržaje ili ne.

Međutim islamski učenjaci dijele običaje na one koji su ispravni i na one koji nisu.

Šerijat je postavio uslove za ispravnost običaja, pa ako neki od njih ispuni te uslove, ispravan je, dok u suprotnom nije, i nije ih ispravno praktikovati.

Pravilo i osnova kada je riječ o običajima je da su oni dozvoljeni, osim u slučaju kada postoji vjerski tekst koji ih zabranjuje.

Kada ovoga ne bi bilo, onda bi se za svaku novotariju ili grijeh koji se raširi među ljudima moglo kazati da je običaj (jer je to pojava koja se ponavlja kroz praksu), kao npr. razvrat koji se raširio u doba Luta, alejhis-selam, ili bilo koja novotarija.

Zato je ulema napravila razliku između ispravnih i neispravnih običaja, pa su rekli za ispravne običaje: „To su oni običaji koji su poznati među ljudima, a koji nisu u koliziji sa vjerskim tekstom ili konsenzusom islamskih učenjaka.

Dok su neispravni oni koji se rašire među ljudima, ali su u koliziji sa vjerskim tekstom ili dozvoljavaju nešto što je zabranjeno ili, pak, negiraju određenu obavezu.“⁵

Hanefijski učenjak Ibnul-Humam veli: „Vjerski tekst (dokaz) je snažniji od običaja, jer običaj nekada može biti neispravan, kao što je slučaj sa običajem naših savremenika koji uoči bajrama idu na mezarja noseći svjetiljke (fenjere).“⁶

Znači jedan od uslova ispravnosti običaja jeste da ne bude u koliziji sa vjerskim tekstom, kur’ansko-hadiskim citatima, jer u suprotnom, smatra se neispravnim.

Autor djela El-Urfu vel-adetu fi re’jil-fukaha, govoreći o uslovima ispravnosti običaja, veli: „Treći uslov: da običaj nije u koliziji sa šerijatskim argumentima.

Dakle, običaji ljudi moraju biti u skladu sa propisima koji se zasnivaju na dokazima, dok u suprotnom takvi običaji se ne uzimaju u obzir.

Primjer tome je običaj ljudi da konzumiraju alkohol, kockanje, da žene prate dženazu, osvjetljavanje kaburova (svijećama), otkrivanje stidnih dijelova tijela, i druge pojave koje su u koliziji sa vjerozakonom.“⁷

Hanefijski učenjak Imam Serhasi veli: „Svaki običaj koji se suprotstavlja vjerskom tekstu (dokazu) ništavan je i ne uzima se u obzir.“⁸

Također kaže: „Postupci koji nisu u skladu sa vjerskim tekstom nemaju nikakvu legitimnost.

Uzima se u obzir samo ono što vjerski tekst ne osporava.“⁹

Dakle, svaki običaj koji se kosi sa šerijatskim dokazima je neispravan, i zbog toga je to djelo zabranjeno.

Ako bacimo pogled na naša dovišta, vidjećemo da je odlazak na njih u koliziji sa vjerskim propisima, iz više aspekata, što ga čini neispravnim običajem:

Prvi: To je vid povođenja za džahilijetskim običajima, imajući u vidu da su Bogumili odlazili na ta mjesta, kao što je to pojasnio Enver Mulahalilović.

Povođenje za džahilijetskim običajima nije ispravno, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Zar nije sve iz predislamskog doba pod mojom nogom oboreno i poništeno?!“¹⁰

Hadis se odnosi na njihovu praksu bilo da je vezana za adete ili ibadete.¹¹

Drugi: Ovi običaji se suprotstavljaju Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, naredbi vezanoj za poduzimanje putovanja u neko mjesto zbog njegove svetosti.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Ne poduzima se putovanje u neko mjesto (radi njegove svetosti) osim ka tri mesdžida: ovom mom mesdžidu, El-Mesdžidul Haramu, El-Mesdžidul Aksau.“¹²

Treći: Ovakvi običaji su sredstvo ka širku, jer se na većini tih mjesta nalaze kaburovi, kao što je već pojašnjeno.

Veliki broj ljudi okreće se prema ovim kaburovima, klanja i dovu upućuje kod njih, te traži berićet putem njih.

Sve ovo je sredstvo koje može odvesti u širk, jer postoji bojazan da se njima učini kakav vid ibadeta.

Četvrti: Odlazak na takva posebno određena mjesta ulazi u propis praznika koji se vežu za mjesto i vrijeme.

Većina tih posjeta biva u istom periodu godine, a šerijat je odredio i ograničio praznike (blagdane), a vremena u kojima se ide i mjesta koja se posjećuju nisu spomenuta.

Ono što smo ranije spomenuli ukazuje da odlazak na posebno određena mjesta nije samo običaj. A čak i da prihvatimo da se radi o običaju, opet je to neispravan običaj, jer je u koliziji sa vjerskim propisima.

Zaključak

Na osnovu kazanog, postaje jasno da posjeta ovakvih mjesta nije dozvoljena, jer ona ima status ibadeta (kod ljudi), a znamo da su ibadeti Objavom definisani i da po tom pitanju nije dozvoljeno bilo šta inovirati, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uvede uvjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“¹³

A onima koji tvrde da se radi o običajima koji su specifični za muslimane Bosne kažemo da su to ništavni i neispravni običaji koji su u koliziji sa vjerskim tekstovima (dokazima), i zbog toga se ne smiju praktikovati.