Propis posjećivanja dovišta

Ovo je jedan od napoznatijih i najčešćih oblika kršenja pravila i adaba vezanih za dovu, i jedan od najposjećenijih mjesta od strane muslimanskih masa, imama, učenih, pa čak i političara.

Tom prilikom ljudi iz svih krajeva Bosne, pa i van nje, a posebno iz Turske, svake godine na isti datum dolaze kako bi posjetili određeno mjesto, zbog učenja zajedničke dove.

Većina posjetilaca smatraju da ova mjesta imaju posebnu vrijednost (fadl), da su berićetna i da je dova na takvim mjestima primljena kod Allaha, i zbog toga ih posjećuju u velikom broju.

Ta mjesta su inače van gradova, a većina njih se nalazi u šumama i na proplancima. Ovi događaji se nazivaju dani dove, a mjesta dovišta.

Program na dovištima počinje nakon klanjanja podne namaza, i sadrži preciziran program koji obuhvata vaz, učenje Kur’ana, zikr, kao i druge ibadete.

Sufije tokom tih manifestacija imaju svoj posebni program, zikrove i ples. Zatim imam ili muftija uči dovu naglas, a prisutni aminaju na njegove riječi. Nakon toga narod se razilazi i napuštaju mjesto.

Neki muslimani posvećuju se drugim ibadetima, poput traženja berićeta putem kamenja, vode, kaburova. U većini tih dijelova nalaze se mezarja i kaburovi ili turbeta.

Treba napomenuti da su sva ova dovišta ostavština Bogumila (Bošnjaka prije islama), a sa prelaskom na islam nastavili su svetkovanje sa islamskim karakterom.

Sadžid efendija Ramić veli: „Mnoga današnja okupljanja na bošnjačkim dovištima usmena tradicija veže za okupljanja Bogumila, u predislamskom dobu.

Prema toj tradiciji, oni su se okupljali u određenim danima, na zborištima, najčešće utorkom (utorkovišta) i četvrtkom (trgovišta), izlazili na uzvišenja i obavljali molitve, vezane za određene pojave.

Primanjem islama, ostala su i dalje utorkovišta, ali sada su zborišta preinačena u dovišta, a trgovišta u džumanska okupljanja i druženja.“¹

Enver Mulahalilović veli: „Sama mjesta gdje su se održavale, a ponegdje i sada održavaju  navedene dove, zatim dani u kojima su se održavale, kao i okolnost da su u tim danima, utorkom u okolini Banovića, kršćani održavali svoje molitve, ukazuju na to da one vuku porijeklo iz predislamskog perioda kada se u ovim krajevima određenim danima u godini skupno molilo u prirodi i da su, islamizacijom, poprimile islamski karakter.

Ostalo je još da se nešto kaže o danima u kojima su se održavale godišnje dove pod vedrim nebom u krajevima koje smo ranije naveli.

Karakteristično je da su te dove, izuzev Ajvatovice kod Prusca, održavane isključivo utorkom, i to ne prije Jurjeva, pa do iza Aliđuna svake godine.

To je upravo vrijeme najvećih poljskih radova i ujedno period u kome se najviše strahuje od elementarnih nepogoda, kao što su: suša, vjetar, grad i druge nedaće koje mogu oštetiti ili čak potpuno uništiti ljetinu i usjeve.“

Zatim Mulahalilović navodi citat: „U južnoslovenskih naroda, kako se to vidi iz više priloga u zagrebačkom Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, utorak se računa za nesretan dan.“²

Dakle dovišta su ostavština Bogumila, Bošnjaka kršćana, a sa prelaskom na islam zadržali su tu tradiciju davajući joj islamski karakter, nazivajući ih dovištima.