Propis odlaska na dovišta

Odlazak na određena mjesta radi zajedničke dove je veoma ružna novotarija, a nekada čovjeka može odvesti i u širk, zato što je odlazak radi dove na mjesta koja nemaju nikakvu vrijednost (na čiju vrijednost ne ukazuju dokazi iz Kur’ana i Sunneta) djelo koje je šerijat okarakterisao kao zabludu i veoma ružnu novotariju.

Svaki posjetilac dovišta suprotstavio se šerijatu u sljedećim stvarima:

Prvo: Vezivanje ibadeta za određeno mjesto

Ciljano učenje dove na mjestima za čiju vrijednost ne postoji šerijatski dokaz predstavlja zabludu i loše djelo.¹

Zato što je dova ibadet, i posebno vezivanje nekog ibadeta za mjesto (ili vrijeme) bez šerijatskog dokaza niti iz Kur’ana, a niti iz Sunneta, očita je zabluda i grijeh i vrlo ružna novotarija.

I ovo djelo biva novotarijom upravo zbog toga što se preciziralo i posebno vezalo za određeno mjesto, jer se smatra da su ta mjesta vrijedna i sveta.

Ovakav postupak računa se kao tzv. bid’a idafijja /dodatna novotarija.²

Pravilo vezano za dovu jeste da je ona, u osnovi, propisana – ali kada smo tu dovu vezali za određeno mjesto ili vrijeme na kojem će se ona obavljati bez postojanja validnog dokaza za takvo nešto, i smatranje da ta mjesta imaju poseban fadl / vrijednost, i da će dova biti primljena upravo zbog vrijednosti tih mjesta – tada ona postaje novotarija.

Šerijat je dao prednost nekim mjestima nad drugim, ali ih je isto tako i ograničio na: Arefat, Muzdelifu, Minu, Mekku, Medinu, Kuds, zatim mesdžidi, i ova mjesta imaju posebnu vrijednost u islamu, i na to ukazuju dokazi iz Kur’ana ili Sunneta, dok ostala mjesta nemaju nikakvu prednost niti posebnu vrijednost.

Zato ni za jedno mjesto u Bosni koje se posjećuje radi dove i koje se smatra svetim i vrijednim ne postoji validan dokaz koji ukazuje na njegovu svetost i posebnost.

Upravo zbog toga odlaziti na takva mjesta radi dove predstavlja ružnu novotariju, grijeh i očitu zabludu.

Kao što smo kazali, dova je ibadet, a pravila ibadeta su određena Objavom (Kur’anom i Sunnetom) i zato nikome nije dozvoljeno da krši i mijenja ta pravila i da u ibadete (vjeru) uvodi nešto što nema validnu osnovu u šerijatu, jer Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“ ³

Ashabi bi, kada bi vidjeli nekoga da ustrajava u odlasku na neko mjesto radi ibadeta i dove, to ukorili i kritikovali.

Imamo primjer Omera koji bi, kada bi vidio nekoga da ustrajava klanjajući na mjestu iz razloga što je na njemu klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranjivao, govorivši: „Ovako su uništeni Sljedbenici Knjige.

Ostatke (mezare) svojih vjerovjesnika pretvorili su u bogomolje. Koga zatekne namaz u tom mjestu, neka ga klanja, a koga ne zatekne, neka ga ne klanja.“ ⁴

Pa ako nije dozvoljeno mjesta na kojima su boravili vjerovjesnici pretvarati u mjesta gdje će se posebno obavljati ibadet, onda je ta zabrana, kada su u pitanju druga mjesta i drugi ljudi, još veća.

Govoreći o mjestima i njihovoj podjeli, šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: „Prva vrsta: Mjesta koja nemaju nikakvu vrijednost u šerijatu, niti imaju bilo šta što ih čini vrijednim, nego se radi o običnim mjestima.

Pohoditi takva mjesta radi zajedničkog obavljanja namaza, upućivanja dove ili zikra je očita zabluda.

Zatim, ako na njima imaju neki tragovi nevjernika, Jevreja, kršćana i drugih, onda je posjeta takvih mjesta, sa takvim razlogom još gora, jer se računa zabludom s jedne, i oponašanjem nevjernika, s druge strane.“⁵

Drugo: Oponašanje nevjernika i slijeđenje džahilijetskih običaja

Ovo što je spomenuo šejhul-islam upravo se desilo u Bosni, jer većina tih mjesta gdje se ljudi okupljaju radi dove bila su svetišta na kojima su se okupljali Bogumili (kršćani) s ciljem molitve, a nakon prihvatanja islama taj običaj je nastavljen.

Ovakav način posjete, sa ovakvim razlozima, predstavlja konkretan primjer slijeđenja običaja koji nisu islamski.

Još su oni ova mjesta nazvali svetištima, a dane kada ih posjećuju nazvali su svetim danima dove.

Međutim, Mudri Zakonodavac zabranio je slijeđenje i praktikovanje džahilijetskih običaja, koji nemaju veze sa islamom.

Od Ebu Vakida Lejsija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Izišli smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na Hunejn, a tek smo prihvatili islam.

Mušrici su imali drvo kod kojeg su činili ibadet i na njega vješali svoje oružje (zbog bereketa). Zvalo se Zatul-Envat. Prošli smo pored tog drveta i rekli: ‘Allahov Poslaniče, odredi i nama drvo poput Zatul-Envata kao što ga i oni imaju.’

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Allahu ekber! To su, uistinu, Allahovi zakoni. Rekli ste, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, onako kako je Benu Israil rekao Musau:

Napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!

Vi ste, uistinu narod koji nema pameti!⁶ Vi ćete, uistinu slijediti običaje onih koji su bili prije vas.’“⁷

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zar nije sve iz predislamskog doba (iz doba džahilijeta) pod mojom nogom (s mojim dolaskom) oboreno i poništeno?“⁸

„Ovdje se ubrajaju i vjera i običaji iz tog perioda.“⁹

„Osnova islamske vjere je i to da se ciljano radi ibadeta ne ide ni na jedno mjesto osim u džamije, a običaji koje praktikuju mušrici i sljedbenici Knjige, kao što su činjenje vjerskih obreda na mjestima mimo bogomolja, islamom su dokinuti i strogo zabranjeni, a primjer tome imamo kod predislamskih Arapa koji su pećinu Hira smatrali posebno vrijednom.“¹⁰

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije nego mu je došla poslanica, išao je u pećinu Hira radi određenog vida ibadeta, „ali nakon Objave, ni on, a ni bilo ko od ashaba nije (radi ibadeta) posjećivao to mjesto, kao što nisu posjećivali ni druga okolna mekkanska područja.

Ibadet se činio samo u Svetom mekkanskom hramu. I u kasnijim generacijama, u vrijeme četverice halifa i prvih muslimana, Hira se nije posjećivala radi namaza i činjenja dove na njoj.

Isti je slučaj i sa pećinom na brdu Sevr u blizini Mekke koja se spominje u Kur’anu:

…kada su njih dvojica bila u pećini.¹¹

Šerijatom nije propisana posjeta ove pećine, niti odlazak u nju radi namaza ili učenja dova.

Imajući u vidu da ni Poslanik a ni njegovi ashabi tome nisu pridavali nikakvu pažnju, dolazimo do zaključka da posjećivanje tih mjesta ne predstavlja ibadet niti pokornost Allahu već predstavlja novotariju, koja je strogo zabranjena.

Zato onaj ko ovakve postupke proglasi ibadetom ne slijedi put kojim su oni hodili i u vjeru uvodi ono što Allah nije dozvolio.“¹²

Žalosna je činjenica da određeni broj učenih ljudi u Bosni podstiče na posjetu ovakvih mjesta i okupljanje na njima, ponoseći se time, i govoreći da su ova mjesta svetišta koja ne postoje osim kod nas, te da su to naši autohtoni običaji koje smo naslijedili od Bogumila, i na takav način podstiču ljude da slijede džahilijetske običaje.

 Treće: Poduzimanje putovanja koje je šerijatom zabranjeno

Također, onaj ko ide u posjetu ovim mjestima, suprotstavlja se naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vezanoj za poduzimanje putovanja u neko mjesto radi njegove svetosti.

Naime, on je zabranio da se ide u neko mjesto radi njegove svetosti osim kada se radi o tri slučaja.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Ne poduzima se putovanje u neko mjesto (radi njegove svetosti) osim ka tri mesdžida: ovom mom mesdžidu, El-Mesdžidul-Haramu, El-Mesdžidul-Aksau.“¹³

Muslimani iz Bosne i van nje odlaze na spomenuta mjesta radi dove, prelazeći na stotine i hiljade kilometara, zadužuju sebe onim čime ih Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu zadužili (nije zadužio), te im iskazuju nepokornost.

A pored svega toga, dova im neće biti primljena, jer način na koji je čine suprotstavlja se drugom uslovu za validnost djela – a to je usklađenost sa praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Bilo bi bolje da su ostali u svojim kućama i dove učili!

Ako je poduzimanje putovanja zabranjeno osim kada se radi o spomenute tri džamije, iako znamo vrijednost džamija, onda je zabrana još veća ako se radi o drugim mjestima, posebno ako smo svjesni da su ta mjesta bila svetilišta nevjernika.

Četvrto: Posjećivanje dovišta može biti razlog upadanja u širk

Odlazak na ova mjesta može biti i put koji vodi do širka iz razloga što na većini njih postoje kaburovi.

Mnogi ljudi odlaze do tih kaburova, klanjaju kod njih i dove uče, te traže blagoslov putem njih.

Ovakvo postupanje može biti uzrokom činjenja širka, jer postoji bojazan od obožavanja kaburova, izražavanja strahopoštovanja prema njima, i pouzdanja u njih,¹⁴ kao što se to desilo sa nekim turbetima u Bosni.