Pravila lijepog ponašanja prilikom upućivanja dove i uzroci njenog primanja

Pravila ponašanja prilikom upućivanja dove su mnogobrojna, i islamski učenjaci su naširoko govorili o ovom pitanju.

Oni su spominjali ne samo pravila ponašanja koja treba sprovesti onaj ko upućuje dovu nego su pojasnili i tajne i propise vezane za dovu, te su spomenuli kur’ansko-hadiske tekstove i citate prvih generacija koji se odnose na ovu tematiku.

Također, pojasnili su i vremena u kojima postoji veća mogućnost da se dova primi, kao i mjesta koja su posebno vrijedna za učenje dove, te stanja i osobine koje daju veću nadu da proučena dova bude kabul kod Allaha.

Onaj ko uči dovu mora znati da njegovu potrebu ne može ispuniti niko osim Allaha, da je sve u Njegovim rukama, te da ne upućuje dovu nikome mimo Njega.

Nije mu dozvoljeno da dovom traži nešto od nekoga mimo Allaha ili da Allahu u tome pripiše sudruga.

Uzvišeni Allah kaže:

Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!¹

Zatim, onaj ko upućuje dovu mora znati da neiskrenost u dovi nekada može biti veliki širk koji ga izvodi iz vjere, a nekada mali širk.

Takva dova bit će poništena i neće biti uslišana.

Uzvišeni Allah naređuje da se dova čini iskreno u ime Allaha, kazavši:

Molite se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko.²

Ibn Hadžer veli: „Uslišanje dove zavisi od iskrenosti i njome je uslovljeno.“³

Neophodno je da prilikom dove srce bude prisutno, svjesno onoga što se izgovara i svjesno veličine Onoga ko se doziva i kome se dova upućuje.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Znajte da se Allah ne odaziva dovi upućenoj iz nemarnog srca.“⁴

Nevevi kaže: „Cilj dove je prisustvo srca i njegova svjesnost. Za to postoje nebrojeni dokazi, toliko jasni da se ne moraju dodatno pojašnjavati.“⁵