Posjeta kaburu i turbetu zbog uklanjanja određene nevolje

Što se tiče posjete kaburu radi dove Allahu, na samom početku posjete, onaj ko dolazi ostavlja za umrloga određenu svotu novca, na mjesto koje je predviđeno za to, potom podiže ruke, uči Fatihu i njene sevape poklanja umrlome. Nakon toga upućuje dovu Allahu.

Najpoznatije turbe u BiH jeste turbe Sedam braće¹ u Sarajevu, koje posjećuju ljudi iz Bosne i okolnih zemalja tokom cijele godine, a posebno ramazanom.

Svojim očima vidio sam to turbe i mnoštvo novca na njemu, bilo ga je toliko da su se staze (prostirka) oko kabura jedva vidjele, a novac se skuplja dva puta u sedmici.

Propis ovakvog oblika dova

Upućivanje dove Allahu kod kaburova i turbeta je novotarija. Iako nije širk (jer se ibadet čini Allahu), sigurno je sredstvo koje vodi ka njemu, jer postoji bojaznost da će se obožavati umrli u kaburima i turbetima, iz razloga što onaj ko čini dovu posebno izražava poštivanje prema kaburu i turbetu, a što može prerasti u njihovo obožavanje.

Dakle, učenje dova kod kaburova i turbeta je novotarija.

Takve dove nisu primljene kod Allaha, jer osoba koja čini dovu kod kabura, obraća se Allahu, ispoljavajući Mu na taj način ibadet, a znamo da ibadet nije primljen ukoliko nisu ispunjena dva uslova:

Prvi: Iskrenost, tj. da ga čini isključivo samo Allahu.

Drugi: Usklađenost sa Poslaničkom praksom, tj. da se Allah ne obožava osim onako kako je to činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ne putem novotarija u vjeri.

I pored toga što osoba koja čini dovu kod kabura ispunjava prvi uslov: iskrenost, ona čini nešto što nije u skladu sa poslaničkom praksom, te je na taj način prekršila drugi uslov ispravnosti ibadeta.

Ibn Tejmijje veli: „Nije preneseno, koliko pamtim, ni od jednog ashaba, ni tabi’ina, a niti od poznatog imama da je smatrao pohvalnim odlazak na kabur radi činjenja dova.

Ni od koga od njih se takvo nešto ne prenosi: ni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni od ashaba, a ni od nekog poznatog imama.

Ljudi su pisali o dovi, mjestima i vremenu kada se ona upućuje, spominjali su predaje na tu temu, ali niko od njih, koliko znam, nije kazao ništa o vrijednosti dove kod kaburova.“²

Da je kojim slučajem upućivanje dove kod turbeta i kaburova ispravno djelo, kojim se približava Allahu, to bi Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sigurno, propisali i prve generacije bi ga, sigurno, praktikovale.

Međutim, u kur’ansko-hadiskim tekstovima ne postoji nijedan dokaz koji ukazuje na propisanost upućivanja dove kod kabura, niti činjenja bilo kog ibadeta, što jasno govori da se radi o novotariji, tj. o zabranjenim radnjama.

Naprotiv preneseni su mnogobrojni argumenti koji zabranjuju ovakav postupak.

Među tim argumentima postoje i oni koji se u općoj formi osvrću na spomenuto pitanje, tj. ukazuju na zabranu činjenja bilo kakvog ibadeta koji nije zasnovan na dokazu.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“³

I: „Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti pri-mljeno.“⁴

A postoje i oni koji konkretno govore o ovoj temi, zabranjujući dovu, namaz ili bilo koji ibadet kod kabura.

Dokaz koji ukazuje da je učenje dove kod kaburova novotarija jeste zabrana od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se namaz čini kod kaburova i prema njima, i da se oni pretvaraju u džamije (mesdžide), iz čega proizlazi i zabrana obavljanja bilo kakvog ibadeta kod kaburova, pa i dove.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ne klanjajte prema kaburima i ne sjedajte na njih!“⁵

Zabrana obavljanja namaza kod kaburova ukazuje na zabranu dove kod njega, jer namaz se sastoji od dove, a oba djela su ibadet.

Također kaže: „Oni koji su bili prije vas pretvarali su kaburove svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi u džamije.

Vi ih ne pretvarajte u džamije, jer vam to ja zabranjujem.“⁶

U dva Sahiha prenosi se predaja od Aiše i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je prokleo Jevreje i kršćane što su grobove svojih vjerovjesnika uzeli kao bogomolju.“⁷

Ibn Hadžer veli: „Kao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao da će zbog bolesti u kojoj se nalazi umrijeti, pa se pobojao da će se njegov kabur veličati, kao što je to bio slučaj sa onima prije, te je prokleo Jevreje i kršćane kao vid ukora onima koji budu postupali poput njih.“⁸

Pa ako je zabranjeno pretvaranje kaburova poslanika u bogomolje i mjesta gdje se čine ibadeti i dove, onda je još veća zabrana to činiti sa drugim kaburovima.

Zatim, postoje i dokazi gdje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio veličanje kaburova i gradnju na njima, kao što se navodi u hadisu koji prenosi Džabir, rekavši: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se kaburovi zidaju (gipsom, kamenicama i sl.), te da se na njima sjedi i gradi.“⁹

Također, naredio je da se sve građevine na kaburovima sruše i poravnaju sa zemljom.

Ebu Hejjadž el-Esedi prenosi: „Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, mi je rekao: ‘Želiš li da te pošaljem s istim zadatkom s kojim je mene poslao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: da ne ostaviš ni jedan kip, a da ga ne uništiš, i niti jedan uzdignut kabur, a da ga ne poravnaš?!’“¹⁰

Iz ovog se jasno vidi da je zabranjeno veličanje kaburova, njihovo zidanje i uzvisivanje iznad zemlje, kao ni zidanje turbeta ili bilo kakvih građevina, poput kuće, soba i slično.

Pa ako je zabranjeno veličati kaburove i na njima graditi, onda je ibadet kod njih još više zabranjen, a sve iz straha da se ne bi obožavali kaburovi, kao što je to činio Nuhov narod, kao i drugi.

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je ispravan način postupanja prilikom posjete kaburovima, a nije spomenuo propisanost dove kod njih, što jasno ukazuje da takav postupak nije šerijatski legitiman.

Nije dozvoljeno smatrati da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o ovome sakrio znanje i da nije o tome podučio ashabe, jer smatrati takvo nešto djelo je koje ruši čovjekovo vjerovanje.

Poznato je da ashabi nisu odlazili do kabura Poslanika radi upućivanja dove, nego su taj postupak pokudili.

Da je kojim slučajem dova kod kabura propisana, ne bi to zabranjivali, jer oni su najbolje poznavali propise i najviše ih se pridržavali.

Ashabi su “nakon što su osvojili Šam, Irak i druga područja, skrivali svaki kabur kod kojeg su ljudi učili dove.“¹¹

Dakle, odlazak kod kabura radi upućivanja dove predstavlja grijeh i zabludu¹², jer dova je ibadet. A posebno određivanje mjesta za njega, bez bilo kakvog dokaza, novotarija  je i očita zabluda, jer: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“¹³

Imam Malik veli: „To je novotarija koju prve generacije nisu praktikovale, i neće uspjeti (u vjeri) kasnije generacije osim ako budu radile kao prve generacije.“¹⁴

A razlog zbog čega je dova kod kabura sredstvo koje vodi ka širku jeste bojazan da se kabur ne počne obožavati.¹⁵

Ibn Tejmijje veli: „Razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz kod kaburova jeste kako taj postupak ne bi bio sredstvo koje vodi do širka, kroz vezivanje srca za njih, putem straha i nade.

Onaj ko je u nevolji, kada dovi za neko dobro, poput kiše, ili za uklanjanje nekog zla, prolazi kroz stanje opsjednutosti kaburom, nadajući se uslišаnju.

Takvo stanje je veće nego ono kroz koje prolazi onaj ko obavlja farz pored njega, kada je zdrav i spokojan.

Srca ovakvih bivaju veoma malo opsjednuta, dok su srca onih koji su u nevolji izložena puno većoj opsjednutosti.

Pa ako je šteta zbog koje je zabranjen namaz prisutna kada su u pitanju ovi (koji su zdravi i spokojni), onda je zabrana još veća i pritvrđenija kada je riječ o ovima drugima (koji su u nevolji i bolesni).“¹⁶