Opasnost upućivanja dove nekom drugom mimo Allahu 1. dio

I pored položaja i statusa koji dova ima između ostalih ibadeta i činjenice da je Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi posvetio mnogo pažnje ovoj tematici, te više od bilo kojeg drugog ibadeta upozorio na opasnost upućivanja dove nekome drugome mimo Njemu, ipak je on ibadet u kojem se najviše činio širk.

Danas, na veliku žalost, možemo vidjeti da mnogi ljudi koji se pripisuju islamu, pored Allaha dove upućuju drugima i od njih traže pomoć, bilo da se radi o vjerovjesnicima ili dobrim robovima.

Postoje i slučajevi gdje su ljudi po ovom pitanju u gorem stanju nego što su bili mušrici prije poslanstva.

Znamo da su mušrici, kada bi ih zadesila nevolja, Allaha jedinog dozivali, a kada bi ih zadesila kakva blagodat, oni bi Mu druga pripisivali.

Slučaj sa današnjim mušricima je takav da se pored Allaha, mole i drugima, i u nevolji i u blagostanju.

Islamski učenjaci ovoj tematici su pridali veliku pažnju, pojasnili su da je upućivanje dove nekome pored Allaha neispravno i da predstavlja vid širka, te su upozorili ummet na opasnost od toga.

Dova nekome drugome pored Allaha je ništavna sa više aspekata:

Prvo: Uzvišeni Allah na dva mjesta u Svojoj Knjizi spominje da je dova nekome drugome mimo Njemu neispravna i ništavna (batil).

On kaže:

To je zato što Allah – postoji, a oni kojima se oni, pored Allaha, mole – ne postoje (oni su batil – neistina)…¹

To zato što je Allah – Istina, a oni kojima se, pored Njega, oni mole – neistina…²

Također je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio onoga ko je kazao da su ništavni oni kojima se pored Allaha ibadet čini.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Najistinitije što je pjesnik kazao jesu Lebidove riječi: ‘Zar nije sve što je mimo Allaha neistina?!’“³

Drugo⁴: U Kur’anu se iskrenost posebno vezuje za dovu, zabranjuje se njeno upućivanje nekome mimo Allahu, te se naređuje ispoljavanje ibadeta, među kojima je i dova, samo Njemu Uzvišenom.

Ko neki od tih ibadeta učini nekome drugome, a ne Allahu ili, pak, čineći ibadet Allahu, pripiše Mu druga, učinio je širk.

Uzvišeni Allah kaže:

…i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru!⁵

Zato dovu činite samo Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru.⁶

Imam Ševkani, pojašnjavajući da je širk ukoliko se dova čini nekome pored Allaha i da izvodi iz vjere, u svojoj knjizi Ed-durr en-nedid, veli: „Oni su ih nekada molili uz Allaha, a nekada samostalno, dozivali su njihova imena i veličali ih kao nekoga ko može da korist ili štetu načini.

Mnogo više su im bili ponizni nego što su to činili prema Allahu u svojim dovama i namazima.

Ako ovo nije širk i nevjerovanje, onda, uistinu, ne znamo šta su širk i nevjerovanje.“⁷

Treće⁸: Jedan od pokazatelja koji nam govore da je neispravno upućivati dove stvorenjima jeste i konsenzus islamskih učenjaka, među kojima su učenjaci sva četiri mezheba.

Svi oni su složni na tome da upućivanje dove nekome mimo Allahu izvodi iz okvira islama, a jednoglasan stav učenjaka se uzima kao validan izvor šerijata, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Allah neće ujediniti moj ummet na zabludi, a Allahova ruka je nad džematom.“⁹
Ibn Tejmijje kaže: „Po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka, ružno je i zabranjeno tražiti i moliti od mrtvih i od onih koji nisu tu, bez obzira radilo se o vjerovjesniku ili nekome drugome.

Takvo nešto ni Allah, a ni Njegov Poslanik nisu naredili, niti je to praktikovao iko od ashaba i dobrih generacija nakon njih, a niti je to djelo bilo ko od imama smatrao lijepim i pohvalnim.

Ovo je nužno poznata vjerska činjenica.“¹⁰

Šejh Sulejman u svojoj knjizi Tejsirul-azizil-hamid veli: „Jednoglasan stav učenjaka po ovome pitanju, koji se prenosi, ispravan je i to je nešto što je nužno poznata vjerska činjenica.

Islamski učenjaci sva četiri mezheba, govoreći o propisima vezanim za otpadnike od vjere, navode mnoge izreke koje ukazuju da je nevjernik onaj ko učini širk, tj. ko pored Allaha obožava nekog drugog, bez obzira o kojem se vidu ibadeta radilo.

Kur’an, Sunnet i konsenzus islamskih učenjaka ukazuju da je dova Allahu, ustvari vid ibadeta Njemu, te zbog toga, širk je, ukoliko se taj ibadet učini nekome pored Allaha.“¹¹

Četvrto¹²: Kod čovjeka je urođena osobina (fitra) da obožava samo Allaha i da Njemu jedinom čini ibadet, a dova je jedan od ibadeta, odnosno, ona predstavlja srž i suštinu svakog ibadeta.

Uzvišeni Allah je svakog čovjeka stvorio u čistoj i ispravnoj vjeri (hunefa), a hanif je onaj koji je naklonjen tevhidu.

Međutim, šejtani u ljudskom i džinskom liku svojim djelovanjem odvratili su ih od tevhida i usmjerili ka širku.

O tome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Uistinu, moj Gospodar mi je naredio da vas podučim onome što ne znate, a od onoga što me je On danas podučio je: ‘Sve što smo dozvolili robu, to je i dozvoljeno.

Sve Moje robove stvorio sam s apsolutnim vjerovanjem u Moju jednoću (hunefa), sve njih.

Ali, prilaze im šejtani, odvraćaju ih od njihove vjere, zabranjuju im ono što sam Ja dozvolio, i naređuju im da Mi pridružuju druga, mada za to nikakav dokaz nemaju.’“¹³

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Svako novorođenče se rodi u (fitri) prirodi islama, pa ga poslije njegovi roditelji učine židovom ili kršćaninom ili ga uvedu u vatropoklonstvo.

Ono je kao mladunče domaćih životinja bez mahane. Da li primjećujete na njemu nedostatke (ušiju, nosa i slično)?’“

Zatim je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, još dodao: „Allahova vjera je ona u kojoj je stvorio ljude.“¹⁴

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu poredi onoga ko se rodi u čistoj vjeri, pa se kasnije od nje okrene, sa mladunčetom koje je na ovaj svijet došlo bez mahane, ali mu je kasnije odsječeno uho i sl.

Čista vjera je suprotna od širka koji čine kršćani, jevreji i vatropoklonici koji se mole nekome pored Allaha.

Dakle, ispravna vjera je upućivanje dove samo Allahu i to je ono što se od ljudi traži.¹⁵