Obraćanje dovom Allahu i dozivanje samo Njega

Iako ova vrsta dove podrazumijeva obraćanje samo Allahu, ipak su one izmišljene, pa su im sevapi određeni, zatim su lažno pripisane vjerovjesnicima ili drugim ljudima.

U nastavku ću spomenuti najpoznatije:

Nur-dova

Ova dova veoma je mnogo rasprostranjena kod sufija, ali i kod velikog broja drugih muslimana. Neki čak ovu dovu nose kao hamajliju.

O Nur-dovi postoji izmišljeno kazivanje: „Jednog dana, u podne, hazreti Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, dok je sjedio u mihrabu, došao je hazreti Džebrail, alejhis-selam, i rekao: ‘Allah tebi, Allahovom poslaniku kao Svom miljeniku, poslao je jednu veliku Nur-dovu, kakvu niti jednom poslaniku prije tebe nije poslao.’

Ovu dovu proučiti sevap je toliko velik i težak da pretegne Zemlju, nebesa, Arš (Allahov prijesto), Kurs i Levh-kalem.

Ako učač Nur-dove ima grijeha, oni će mu, Allahovim, dželle šanuhu, emerom, biti oprošteni zbog učenja ove fadileti dove.

Ko prouči ovu dovu, pušući u vodu, a potom tu vodu popije, biće zejrek i pametan.

Ko prouči ovu dovu sa nijjetom da ga Svemogući zaštiti od svakog zla, oružja, vatre, vode, sihra i ostalih ljudskih spletki, može se nadati Allahovoj, dželle šanuhu, pomoći.

Ako se nešto izgubi ili bude ukradeno, treba ustati u pola noći, uzeti abdest i klanjati četiri rekjata, a na svakom rekjatu proučiti Elham i šerif, Ajeti kursiju i tri puta Ihlas (Kulhuvallahu), a nakon tespiha, okrenut prema kibli, proučiti ovu mubarek Nur-dovu.

Ako je učač nijjet učinio iskreno i skrušeno, apsolutno uvjeren da će mu Uzvišeni Hakk pomoći, vidjeće u snu gdje (ili kod koga) se izgubljena ili ukradena stvar nalazi.“¹

Primjećujemo da pisac ove dove ne navodi nikakav dokaz, što jasno ukazuje da je ovo sve izmišljeno.

Isti slučaj je i sa ostalim dovama koje ću spomenuti.

Dova Allahovog imena El-Hafiz

Stotinu puta se prouči Allahovo ime El-Hafiz, a zatim se prouči ova dova koja onoga ko je prouči čuva i štiti od svakog zla.²

Dova Allahovog imena Er-Rakib

Allahovo ime Er-Rakib ponavlja se tri stotine dvadeset i tri puta, a zatim se prouči ova dova, koja poništava svaki vid sihra.³

Dova Kalensveh

Ova dova se uči protiv bolova u glavi i tijelu kao i kada se osjeti strah, te onda kada nas neko napadne (nepravdu nanese).

Spomenuta dova uči se sedam puta.⁴

Ikrar-dova⁵

Ova dova se uči hadžijama prije nego što odu na hadždž.

Tom prilikom se hadžije okupe u džamiji, imam uči dovu, a oni i svi prisutni aminaju. Spomenuta dova se ne uči nikome osim hadžijama, a ovaj običaj, iako nema potpore u šerijatu, a raširen je u cijeloj Bosni.

Hazreti Isaa, alejhis-selam, dova⁶

Za nju novotari misle da ima sedam snaga (moći) i da se zbog nje, ukoliko je iskreno proučena, zatresaju Arš i sedam nebesa, a Allah onome ko je prouči pošalje meleke kako bi mu ispunili ono što želi.

Dove za jaku inteligenciju koje se uče tri puta⁷

Abdeske dove

Za svaki dio tijela koji se pere prilikom uzimanja abdesta postoji posebna dova koja se uči tom prilikom.⁸

Mnogi ljudi nažalost misle da abdest nije ispravan ukoliko se ove dove ne prouče.

Dova za snoviđenje Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.⁹

Autor knjige Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenja uleme¹⁰
 spominje nekoliko dova koje se uče u posebnim prilikama i stanjima. Neke od njih su:

• Dova poslije teravih namaza.
• Dova prilikom nadijevanja imena djetetu gdje postoji dova za muško i za žensko dijete.
• Dova prilikom obrezivanja djeteta.
• Dova poslije učenja sure Ja Sin.
• Dova poslije proučenog zikra, poznatog kod naroda kao tevhid koji se poklanja mrtvima.
• Dova prilikom puštanja brade, Sakl-dova.
• Dova tevesula s poslanicima i dobrim Allahovim robovima.

Ove dove su prisutne kod običnih ljudi, pojedinih učenika islamskih nauka, kao i među pojedinim učenim ljudima u Bosni, tj. ulemi, koji praktikuju islam na tradicionalni bosanski način, ne obazirući se na dokaze iz Kur’ana niti iz Sunneta.

Propis učenja ovih dova

Ova vrsta dova predstavlja veoma ružnu novotariju za koju nema uporišta ni u Kur’anu a ni u hadisu.

Štaviše, ovakve dove kao i sevapi koji su određeni za njih ne prenose se ni ispravnim a ni slabim lancima prenosilaca, nego su ih ljudi izmislili prije nego što su stekli određeno šerijatsko znanje, smatrajući da mogu osmisliti određene dove kojima će se ljudi obraćati svome Gospodaru.

Dova je ibadet, a ibadet se određuje Objavom (Kur’anom i Sunnetom), tako da nikome nije dozvoljeno da inovira dove, određujući za njihovo učenje posebnu nagradu i sevap.

Dova je jedan od najboljih ibadeta, a ibadeti moraju biti zasnovani na principu slijeđenja i pokornosti Poslaniku.

“Zato niko nema pravo da ljudima odredi i propiše neke dove i zikrove koji nisu propisani (šerijatom) kako bi ih stalno učili, kao što stalno klanjaju pet dnevnih namaza.

Takvo postupanje je ustvari uvođenje u vjeru onoga što Allah nije dozvolio, za razliku od dova koje čovjek ponekad uči, a koje nije ljudima stavio kao stalnu praksu.“¹¹

Dove, gledano kroz prizmu šerijata, dijele se na dvije skupine: opća dova (du’a mutlak), određena dova (du’a mukajed).

Određena dova je dova kojoj je šerijat odredio riječi i ograničio je ili vremenom ili mjestom, ili dove koje su posebno vezane za neku situaciju i za nju žerijat propisao određenu nagradu.

Niko nema pravo da mijenja bilo šta vezano za ovakve dove, u suprotnom se suprotstavio šerijatu.

Primjer te dove je dova u namazu poslije početnog tekbira.

Opće dove su dove kojima šerijat nije odredio riječi, niti ih je ograničio sa vremenom i načinom, nisu vezane za određenu situaciju, nisu propisne za posebnu namjenu, niti im je propisan poseban sevap.

Primjer te dove je sljedeća dova: Gospodaru, podari mi svako dobro i na ovom i na Budućem svijetu, i spasi me svakog zla i na ovom i na Budućem svijetu.

U ovoj situaciji nije dozvoljeno inoviranje niti specificiranje tih dova za određenu situaciju, jer bismo uradili ono što šerijat nije dozvolio.

Tada bi u vjeru uveli ono što nije od nje, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“¹²

Onaj ko općim dovama odredi sevap i nagradu, ili ih posebno vezuje za određeno mjesto i vrijeme, uveo je u vjeru ono što Allah nije dozvolio i sam sebe je stavio na mjesto zakonodavca u vjeri.

Ovakav vid dova je novotarija zbog njihovog preciziranja i ovo je poznato kao bid’ah idafija.

Dakle, ovakva dova je sama po sebi dozvoljena i ispravna, ali je postala novotarijom iz razloga što je ograničena nečim što šerijat nije propisao i odredio.

Ova pojava, kada je u pitanju spomenuta vrsta dove, upravo se desila kod bosanskih muslimana, gdje su se opće dove posebno ograničile određenim povodom, brojem, vremenom ili formom, ili su se, pak, za njih precizirale posebne nagrade i sevapi, za šta nije prenesen nijedan argument zasnovan na šerijatskim dokazima.

Upravo zbog toga, ovaj način dove biva novotarijom.

Tako npr. imamo Nur-dovu koju neki muslimani koriste kao hamajliju. Za učenje te dove izmislile su se nagrade i sevapi, kao i mnoge koristi za koje nema uporišta.

Štaviše, to što je spomenuto o ovoj dovi je izmišljeno.

Poznato je da za određivanje posebne nagrade i sevapa za određenu dovu mora postojati argument iz Kur’ana i Sunneta, a za Nur-dovu i njenu vrijednost takvo nešto ne postoji i ona nema svoj lanac prenosilaca do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ima ijedan dokaz koji ukazuje na njenu vrijednost, što govori da se radi o izmišljenoj stvari koja nema nikakve osnove u vjeri.

Isti slučaj je i sa dovom Allahovog imena El-Hafiz, i dovom Allahovog imena Er-Rakib, te sa dovom Kalensveh.

Onaj ko je izmislio ove dove spominje da se one uče iz određenog razloga, zbog određene koristi i određeni broj puta, a ne navodi za takvo preciziranje nijedan argument koji seže do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što jasno ukazuje da se radi o izmišljenim dovama sa izmišljenim razlozima i koristima zbog kojih se uče, i zbog toga je ovo jasna novotarija, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“¹³

Isti status imaju i sve ostale dove ove vrste koje se uče među određenim brojem muslimana.

Ni za jednu od tih dova nije spomenuta predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ijedan dokaz koji ukazuje na njenu posebnost.

Sve nam ovo nedvosmisleno ukazuje da su u pitanju izmišljene dove.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na opasnost inoviranja u vjeri, što svakako obuhvata i inoviranje u pitanjima dove.

On nam jasno potcrtava i naređuje: „Držite se mog sunneta i sunneta ispravnih upućenih halifa poslije mene.

Držite ga se čvrsto kao kad nešto kutnjacima zagrizete.

Čuvajte se novine u vjeri, jer zaista je svaka novina u vjeri bid’at, a svaki bid’at je zabluda.“¹⁴

Naši ispravni prethodnici su upozorili na opasnost inoviranja kada su u pitanju dove.

Tako imamo savjet kojeg je Ibn Abbas uputio Ikrimi: „Pričaj (drži predavanje) ljudima jednom sedmično, a ako hoćeš i dvaput. Želiš li pričati više, onda to čini tri puta, ali nemoj učiniti da ljudi osjećaju dosadu prema Kur’anu.

Ako dođeš kod nekih ljudi koji razgovaraju, nemoj im počinjati pričati i tako prekidati njihov razgovor, dosađujući im; ti šuti, a ako od tebe zatraže da pričaš, onda pričaj, jer će tada željeti tvoj govor.

Gledaj da izbjegneš rimovanje u dovi, jer mi je poznato da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi nisu to činili.“¹⁵

Ibn Mesud i Ebu Musa el-Eš’ari ukorili su skupinu ljudi koji sjede u halkama (kružocima) iščekujući namaz.

Svaku halku predvodio je po jedan čovjek, a svaki od njih imao je u rukama kamenčiće, i naređivao im je: ‘Stotinu puta izgovarajte riječi Allahu ekber!’, i oni bi to izgovorili stotinu puta. A zatim bi im naredio: ‘Stotinu puta ponovite riječi la ilahe illallah!’, i oni bi to ponovili stotinu puta. A onda bi rekao: ‘Izgovorite stotinu puta riječi subhanallah!’, i oni bi to izgovorili stotinu puta.’

Zatim je Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, došao u jednu od takvih halki, stao pred njih i rekao: ‘Šta je ovo što vidim da radite?!’ Oni mu rekoše: ‘O Ebu Abdurrahmane, ovo su kamenčići na koje zbrajamo koliko puta smo izgovorili tekbir, tehlil, i tesbih.’

On im reče: ‘Bolje bi bilo da brojite svoje grijehe, a ja vam garantujem da zbog toga neće biti umanjena vaša dobra djela.

Teško vama, o sljedbenici Muhammeda, kako brzo žurite u propast, a njegovi ashabi su još među vama.’“¹⁶

Ova dva plemenita ashaba pokudili su okupljanje radi zikra na ovakav preciziran način, a također su pokudili i brojanje zikra na kamenčiće.

Pa ukoliko znamo vezu između zikra i dove, onda znamo da oni obuhvataju jedni drugo, ili čak da imaju isto značenje, tako da ono što važi za zikr važi i za dovu.

A novotarija koju su oni osudili i pokudili je novotarija idafija, tj. bid’ah idafijja, jer osnova zikra je propisana, ali razlog njegovog okarakterisanja kao novotarije je način na koji se on izvodio, i koji nema uporište u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Navodi se drugo kazivanje, koje se desilo u vrijeme Omera, kojem je jedan službenik, obavještavajući Omera, napisao: „Ovdje imamo ljude koji se okupljaju i čine dovu za muslimane i njihovog vođu.“

Omer mu napisa: „Dovedi ih.“ Kada su ih doveli, Omer je naredio da mu se donose bič, te je, kad su ušli kod njega, njihovog vođu počeo udarati bičem.“¹⁷

Jedan od onih koji je žestoko pokudio inoviranje vezano za dovu je i imam Malik, koji je za okupljanje radi učenja Kur’ana kazao da nije sporno, ali je isto tako veoma jako i upečatljivo, negirajući novotariju u dovi, rekao: „Pokuđeno je učiti dovu nakon što se završi sa učenjem Kur’ana.“¹⁸

Jer to nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što jasno ukazuje da svako odstupanje od Poslanikove prakse u bilo kojim ibadetima, pa i u dovi, predstavlja novotariju i djelo koje nema nikakvu vrijednost i koje se neprima.

Također je novotarija i dova nakon završenog namaza, gdje je imam ili neko drugi uči, a drugi aminaju.

Razlog tome jeste što ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ni bilo ko od prvih generacija muslimana takvo nešto nije činio.¹⁹