Dozivanje i traženje pomoći od umrlih

Ovakva dova je bila prisutna još u ranom periodu bosansko-hercegovačkih muslimana, ali posebno se raširila kod nekih nakon posljednjeg rata, kada se rasprostranilo sufijsko i šijsko učenje.

Većina onih koji učestvuju u ovakvoj dovi su sufije, ali su oni uticali na mnoge, vjerski neupućene muslimane, koji vole vjeru, a koji su se povratili dinu za vrijeme i nakon rata, međutim o vjeri više neznaju nego što znaju.

Takvi su se odazvali sufijskom pozivu, pa su počeli posjećivati turbeta, dozivati umrle, od njih pomoć tražiti, i neke im ibadete činiti, poput klanja životinje, sadake, obilaženja oko kaburova i namaza kod njih.

Razgovarao sam sa čuvarima i hizmećarima ovih kaburova i turbeta, pa su mi kazali da se većina posjetilaca obraća onima u turbetima, tražeći od njih lijek za sebe ili člana porodice.

Pa ako se ispuni ono što su od njih tražili, vraćaju se do turbeta i ostavljaju im poseban poklon.

Neki ljudi su otišli toliko daleko da smatraju da Hasan Kaimija (turbe mu je u Zvorniku na Kula-gradu), može usmrtiti, pa kada se smrtno razboli neki čovjek i dugo boluje, ode se na to turbe, stavi se voda na njega, i istog trenutka bolesnik umire.¹

U kaburistanu pored turbeta predviđeno je posebno mjesto za klanje životinje.²

Spomenuću neka od najpoznatijih turbeta u Bosni i Hercegovini od čijih sahibija ljudi traže pomoć³:

1. Ajvaz-dedino turbe u Pruscu,
2. Turbe Abdulvehaba Ilhamije u Travniku,
3. Turbe Hasana Kaimije u Zvorniku,
4. Turbe Sari Saltuka u Blagaju,
5. Djevojačko Turbe u Gornjoj Tuzli,
6. Turbe Abdurrahmana Sirije u Fojnici,
7. Turbe Mustafe-ef. Ejubovića (Šejha Juje) u Mostaru,
8. Turbe emir-Ahmeda i emir-Alije u Zvorniku,
9. Jediler turbe (Turbe sedmerice braće) u Sarajevu.

Jedno od turbeta koje se posjećuje i od čijeg se sahibije traži pomoć jeste i Rumijevo turbe u Turskom gradu Konji.

Hadžije koji putuju autobusima redovno svraćaju u ovaj grad kako bi posjetili Rumijevo turbe.

Pričao mi je jedan pouzdan insan, student na Islamskom univerzitetu u Medini sljedeće: „Kada se jedne prilike putovalo na hadž autobusima, naišlo se pored Rumijevog turbeta, te je jedan od vodiča stao pored vrata tog turbeta i hadžijama se obratio: ‘Molite i zatražite od njega, uslišaće vam dove.’ Tada su neke hadžije ušle u turbe i, obraćajući mu se, tražile pomoć.’“

Također, iz Travnika svakog ljeta organizuju se posebna putovanja autobusima gradu Konji, gdje neki muslimani Bosne odlaze kako bi posjetili turbe Dželaluddina Rumija.

Propis traženja pomoći od umrlih

Traženje pomoći od umrlih veliki je širk i jasan vid nevjerstva⁴, jer onaj ko ih doziva svoje srce i želje usmjerio je ka nekom drugome mimo Allaha, od njih traži pomoć, neku korist ili uklanjanje štete ili nešto drugo što je samo Allah u mogućnosti učiniti.

Onaj ko se obraća umrlima učinio je širk u rububijjetu i uluhijjetu (ibadetu).

Što se tiče širka u uluhijjetu, to je iz razloga što je dova ibadet.

Činjenje dove nekome je ustvari činjenje ibadeta njemu, što predstavlja širk u ibadetu (uluhijjetu), po jednoglasnom stavu učenjaka, i to je nužno poznata vjerska stvar.

Jer kada se čovjek sa dovom obraća nekome, tražeći nešto od njega, obraća mu se sa strahopoštovanjem, poniznošću, s ljubavlju, zatim se oslanja na njega u onome što je tražio, a sve su to srčani ibadeti koji se smiju upućivati samo Allahu.

Uzvišeni Allah veli:

Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali. I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna.⁵

Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, (dozivaju) klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.⁶

Ibn Tejmijje veli: „Ovi, kao i drugi tekstovi, ukazuju da su oni koji se obraćaju vjerovjesnicima i dobrim ljudima, nakon njihove smrti i kod njihovih kaburova, ustvari mušrici koji dozivaju druge pored Allaha, kao i oni koji se obraćaju zvijezdama ili oni koji za svog gospodara (boga) smatraju meleke i poslanike.

Uzvišeni Allah kaže:

Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo – poslije rekne ljudima: “Mene obožavajte a ne Allaha!“– nego: “Budite Božiji ljudi jer vi Knjigu znate i nju proučavate!

On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate.

Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste postali muslimani?“⁷/⁸

Uzvišeni Allah je veoma jasno u Svojoj Knjizi potcrtao da samo On prima i uslišava dove, pa je obaveza vjerovati u to, a ne upućivati dove onima koji nisu u stanju da ih ispune.

U suprotnom, takav se računa od onih koji odbijaju i ne priznaju ajete i koji ne vjeruju u njih.

Uzvišeni Allah kaže:

Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja…⁹

Reci: “Kažite vi meni, ako istinu govorite, kad bi vam došla Allahova kazna ili vas iznenadio Smak svijeta, da li biste ikoga drugog osim Allaha prizivali, ako istinu govorite?

Njega biste samo molili da, ako hoće, otkloni od vas ono za što ste Ga molili, a ne bi vam ni na um pali oni koje ste Mu ravnim smatrali.“¹⁰

Samo se Njemu možete moliti! A oni kojima se pored Njega mole – neće im se odazvati, kao što ni voda neće stići u usta onome koji prema njoj samo dlanove svoje pruži; molitva nevjernika je stvar izgubljena.¹¹

U velikoj opasnosti je onaj ko tvrdi da se umrli u kaburu ili turbetu odaziva onome ko mu se obraća, jer to djelo predstavlja nevjerstvo u Allahove ajete u kojima On naglašava da jedino On molbe uslišava i da im se jedino On odaziva.

Allah prijeti Vatrom onome ko se obraća nekome pored Njega, kao što se navodi u hadisu u kojem Ibn Mes’ud veli: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je jednu rečenicu, a ja sam rekao drugu.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: ‘Ko umre, a bude se, mimo Allahu, molio nekom drugom, ući će u Džehennem!’

A ja sam kazao: ‘Ko umre, a ne bude se, mimo Allahu, molio nekome drugom, ući će u Džennet!’“¹²

Imam Ševkani pojašnjava da je upućivanje dove nekom pored Allaha veliki širk koji čovjeka izvodi van okvira islama.

U knjizi Ed-durrun-nedid veli: „Oni su im se nekada obraćali, dozivajući i Allaha, a nekada su to činili isključivo njima.

Uzvikivali su njihova imena, i veličali ih kao što se veliča Onaj ko može korist ili štetu pribaviti.

Bili su im ponizni više nego što su to ispoljavali prema svome Gospodaru, u namazu i tokom dove.

Ako ovo nije širk, onda ne znamo šta je to širk, i ako ovo nije nevjerstvo, onda ono na ovome svijetu i ne postoji.“¹³

Šejh Abdurrahman b. Kasim veli: „Ne znamo da su se vjerski tekstovi posvetili više ijednom vidu nevjerovanja i otpadništva, zabranjujući ga, upozoravajući na njega, nazivajući nevjernikom onoga ko ga čini, i prijeteći mu vječnom Vatrom, od upućivanja dove nekome drugome mimo Allahu.

Napisao sam posebno djelo o ovoj tematici, a jednoglasan stav po ovome pitanju prenosi nekoliko islamskih učenjaka, koji spominju da je ovo nužno poznata vjerska stvar.“¹⁴

Šejh Sulejman u knjizi Tejsirul-azizil-hamid veli: „Jednoglasan stav učenjaka po ovome pitanju ispravan je i to je nužno poznata vjerska činjenica.

Islamski učenjaci sva četiri mezheba, govoreći o propisima vezanim za otpadnike od vjere, navode mnoge izreke koje ukazuju da je nevjernik onaj ko učini širk, tj. ko pored Allaha obožava nekog drugog, bez obzira o kojem se vidu ibadeta radilo.

Kur’an, Sunnet i konsenzus islamskih učenjaka ukazuju da je dova Allahu ustvari vid ibadeta Njemu, te zbog toga, djelo je širka, ukoliko se taj ibadet učini nekome pored Allaha.“¹⁵

A što se tiče širka u rububijjetu, to je iz razloga što onaj ko doziva umrle smatra da onaj kome se obraća ima moć i sposobnost da usliša molbu i da mu dadne ono što traži.

On na takav način pripisuje Allahu druga u rububijjetu.

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi negirao je da umrli i druga stvorenja imaju moć, vlast, mogućnost upravljanja i uticaja na stvari i pojave. Oni nikoga ne opskrbljuju, štaviše, oni su u potrebi da se za njih dova uči.

Ranije sam, prilikom govora o ništavnosti dove nekome pored Allaha, spomenuo da je onaj ko se dovom obraća nekome drugome učinio Allahu širk u rububijjetu, jer Mu na taj način pripisuje druga u moći, vlasti, upravljanju, stvaranju i opskrbljivanju.

S obzirom da sam to već spomenuo, pod naslovom: Ništavnost dove nekome drugome mimo Allahu, nema potrebe da se još jednom ponavlja.

Još jedan od dokaza koji govori da dozivanje umrlih nije ispravno jeste i činjenica da to djelo nije propisano, jer da je dozivanje poslanika i dobrih robova ispravno djelo, Uzvišeni Allah bi ga naredio.

A da je Uzvišeni Allah naredio, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi bi ga praktikovali, imajući u vidu da su se oni najviše trudili u činjenju dobra i da su najbolje poznavali istinu, i upravo zbog toga, Allah je sa njima zadovoljan, a i oni s Njime.

Ibn Tejmijje kaže: „Vjernik se nada svome Gospodaru i boji Ga se, obraćajući Mu se iskreno, a pravo šejha kod njega jeste da mu čini dovu i da moli za milost.

Stvorenje koje ima najviši položaj kod Allaha je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ashabi su najbolje poznavali ono što im je on naređivao i najviše su mu se pokoravali.

On nikome od njih nije naredio da ga dozivaju kada ih zadesi strah i nevolja, nikome od njih nije kazao da doziva: ‘O prvače, o Allahov Poslaniče!’

Oni to nisu činili ni za vrijeme njegovog života, a ni nakon smrti.

Međutim, naređivao im je da spominju Allaha, Njemu se dovom obraćaju i da salavat na njega donose.“¹⁶

Ibnul-Kajjim veli: „Ovo je sunnet, praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vezan za stanovnike kaburova, tokom dvadeset i nešto godina.

I to je bio i sunnet njegovih pravednih halifa, te put svih ashaba i generacije koja ih je u dobru slijedila.

Da li iko na zemaljskoj kugli može predočiti vjerodostojnu, dobru, slabu ili prekinutu predaju koja govori o tome da bi oni, kada imaju kakvu potrebu, odlazili na kaburove, dovu činili kod njih i dodirivali ih, a da ne govorimo o klanjanju namaza kod njih?

Da li je iko od njih Allaha molio putem ukopanih u tim kaburovima ili od njih tražio izvršenje svojih potreba?

Neka nam pokažu jednu predaju ili, pak, jedno slovo koje ukazuje na to što tvrde.“¹⁷

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da se dovom ne obraća nikome osim Allahu. Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Kada moliš, moli od Allaha, a kada tražiš pomoć, traži je samo od Allaha.“¹⁸

Tumačeći ovaj hadis, Ibn Redžeb veli: „Znaj da je obraćanje (molba) samo Allahu obaveza svakog pojedinca, iz razloga što molba sadrži vid poniznosti i ovisnosti i kroz nju se priznaje moć onoga kome molbu upućujemo da nam ispuni želju, pribavi korist ili otkloni štetu.

Pa imajući u vidu ovo, ne priliči i nije ispravno da se bude ponizan i ovisan o nekome drugome pored Njega jedinog, a to je suština ibadeta (robovanja).“¹⁹