Dova je draga Allahu i Njemu najčasnija

Ona je veliki uzrok širokogrudnosti, i uzrok kojim se otklanja Allahova srdžba. U dovi je spas za potlačene i utočište slabima, sigurnost zastrašenim i razlog otklanjanja nevolja.

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Kod Allaha nema ništa časnije od dove.“¹

Hadis znači: Ništa se brže ne prihvata i ništa nije korisnije i uticajnije od dove.²

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao je na učenje dove i ukorio je onoga ko ne čini dovu, kazavši: „Allah se srdi na onoga ko Mu ne upućuje dovu.“³

Značenje hadisa je: Allaha srdi ako se od Njega ne traži i ako Mu se dova ne čini. A Allah je ljut na onoga ko Ga srdi, jer On voli da Mu se čini dova.⁴

Selman el-Farisi prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Sudbinu ne može spriječiti (promijeniti) ništa drugo osim dove, dok život ne može produljiti ništa osim dobročinstva.“⁵

Ibnul-Kajjim je govorio o položaju dove i njenom uticaju na sprječavanje nevolja. On kaže: „Dova je jedan od glavnih uzročnika za otklanjanje nevolja i ostvarivanje ciljeva.“⁶

Također je kazao: „Dova je jedan od najkorisnijih lijekova i zaštitnika od nevolja. Njome se nevolje sprječavaju i liječe, ili se, pak, ublažavaju, ako se dese. Dova je vjernikovo oružje.“⁷

Dova je jedan od najboljih ibadeta, jer obuhvata spominjanje Allaha, pribjegavanje Njemu, želju za Njim i oslanjanje na Njega, te ispoljavanje potrebe za Njim.

Ibn Abbas veli: „Najbolji ibadet je dova.“⁸

Dova je veza između roba i Allaha, što predstavlja tevhid.

Rob dovom od Allaha traži mnoge stvari, a Allah je najplemenitiji i najblagodarniji.

Svojim robovima naredio je da Mu se dovom obraćaju i da Mu često dovu upućuju, a On obećava da će im ih uslišati dove.

Status dove i njena bitnost u tevhidu ogleda se i tome da se Uzvišeni Allah čak i mušricima odaziva kada Mu se u nevolji obrate.

Uzvišeni, veli:

Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kad ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju.⁹