Allah je u Kur’anu upozorio na opasnost činjenja dove nekome drugom mimo Allahu

Jedna od vrijednosti dove i odlika njenog položaja u tevhidu jeste i to što je Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi mnogo pažnje posvetio upravo njoj i, u poređenju sa drugim ibadetima, mnogo je više upozorio na opasnost činjenja ovog ibadeta nekome mimo Allahu.

Također je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio na opasnost posvećivanja ovog ibadeta nekome drugom mimo Allahu, i ne samo to nego je pitanje dove najznačajnije pitanje zbog kojeg se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razišao i suprotstavio mušricima, jer su oni upućivanjem dove dobrim ljudima pripisali Allahu sudruga.

Šejh Hamed b. Nasir b. Mu’ammer veli: „Nije nam poznato da se ijedna vrsta nevjerovanja i otpadništva u šerijatskim tekstovima više zabranjuje i upozorava na nju kao što je to slučaj sa upućivanjem dove nekome drugom mimo Allahu.“¹

Upućivanje dove nekom pored Allaha je veliki širk, koji čovjeka izvodi iz islama i djelo je koje je u suprotnosti sa tevhidom ibadeta.

Upravo zbog mnoštva činjenja ove vrste širka, Kur’an i Sunnet posvećuju veliku pažnju ovoj tematici, veću nego ostalim ibadetima, što veoma jasno ukazuje na njenu važnost u tevhidu.

Ibn Tejmijje veli: „Suština tevhida ogleda se u tome da se obožava samo Allah, da se samo Njemu dove čine, da se samo prema Njemu iskazuje strahopoštovanje, da se samo u Njega uzda i da se nikom pored Njega vjera ne ispoljava.“²

Imajući u vidu da je činjenje dove nekome pored Allaha širk, a da se širk nikome ne prašta, Kur’an i Sunnet posvećuju veliku pažnju dovi kao ibadetu koji se mora upućivati isključivo Allahu.

Širk u dovi odnosi se i na dovu ibadeta i na dovu kojom se nešto moli i traži.

Kur’an i Sunnet su prepuni tekstova kojima se naređuje upućivanje dove samo Allahu i zabranjuje njeno upućivanje nekome drugom.

Šejh Abdurrahman b. Kasim kaže: „Izdvajanje Allaha, kada je u pitanju dova i činjenje dove samo Njemu, spominje se na otprilike tri stotine mjesta.

– Nekada se spominje u formi naredbe, a primjer tome su ajeti:

 Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!³

…i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru!⁴

– Nekada se spominje u formi zabrane:

…i ne molite se, pored Allaha, nikome!⁵

– Nekada se spominje određena prijetnja vezana za dovu:

 Zato se, mimo Allaha, ne moli drugom bogu – da ne bi bio jedan od onih koji će biti mučeni!⁶

– Potvrda da je jedino Allah istinsko božanstvo i da samo On zaslužuje ibadet:

I ne moli se, pored Allaha, drugom bogu! Nema istinskog boga osim Njega! Sve će, osim Njega, propasti!⁷

– Nekada se spominje kao vid negiranja postupka onoga ko upućuje dovu:

…i, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi.⁸

– Nekada se spominje kao upitni oblik:

Reci: “Kažite vi meni ili pokažite mi šta su stvorili na Zemlji i da li imaju ikakva udjela u nebesima oni kojima se vi, pored Allaha, molite?

Donesite mi Knjigu objavljenu prije ove ili samo kakav ostatak znanja, ako istinu govorite.“⁹

– Nekada se spominje oblik naredbe koji ukazuje na zabranu i negiranje postupka:

Reci: “Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima – ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmijeniti.“¹⁰

– Nekada se ukazuje da je dova ibadet i da je njeno upućivanje nekome drugome širk:

Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, mole onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.

Kada ljudi budu sabrani, oni će im biti neprijatelji i poreći će da su ih obožavali.¹¹

I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha molite i obožavaću Gospodara svoga; nadam se da neću biti nesretan u obožavanju Gospodara svoga.

I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha molili, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo.¹²

I u hadisu se navodi: „Dova, to je ibadet.“¹³

U hadisu je navedena zamjenica razdvajanja, a ibadet je spomenut sa određenim članom (ed-du’a huvel-ibadetu), što ukazuje na to da je ona isključivo ibadet, da ibadet nije ništa drugo nego li dova, i da je sadržaj svih ibadeta uglavnom dova.

Allah nam zabranjuje da bilo kome pored Njega upućujemo dove.

Obraćajući se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah kaže:

Reci: “Ja se samo Gospodaru svome molim i nikoga njemu ravnim ne smatram.“¹⁴

Također nam saopštava da neće oprostiti onome ko Mu pripiše druga.¹⁵

Još jedan od dokaza koji ukazuju da je obaveza upućivati dove samo Allahu je hadis koji prenosi Ibn Abbas, a u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada moliš, moli Allaha, a kada tražiš pomoć, traži je samo od Allaha.“¹⁶

U hadisu koji prenosi Ibn Mes’ud stoji: „Ko umre, a bude mimo Allaha, molio se nekome drugome, ući će u Vatru.“¹⁷

Upućivanje dove nekome drugome mimo Allahu vid je širka i nevjerstva i upravo je zbog toga takva dova ništavna.

Imajući u vidu ovo, islamski učenjaci posvetili su mnogo pažnje pojašnjavajući neispravnost upućivanja dove nekome mimo Allahu i odgovarajući veoma jasno na neispravne stavove onih koji su se tome suprotstavljali.