Spomen na žrtve

Spomen na žrtve u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu

Svako ko ima uvid u stanje muslimana kroz koje su prošli u protekloj agresiji, neminovno mora da se ražalosti, imajući u vidu veliki broj muslimana koji su tada ubijeni, a ubijani su samo zato što su muslimani.

Ne postoji grad, a da u njemu nema neko ko je poginuo u proteklom ratu. U nekim mjestima za jedan ili nekoliko dana ubijen je veliki broj muslimana.

Nakon agresije, muslimani svake godine u vrijeme kada su ubijeni muslimani obilaze mjesta na kojima su ubijeni, kako bi iskazali tugu i žalost za stradalim, te se prisjetili tih događanja i uzeli pouku.

Na tim manifestacijama učestvuju visoke državne ličnosti, predsjednici političkih stranaka, ličnosti iz javnog, kulturnog i vjerskog života, te imami džamija i dr.

Neizostavni sadržaj ovih aktivnosti je i zajednička dova za umrle koja se naziva Šehidska dova¹, zatim učenje Kur’ana i poklanjanje tih sevapa umrlima, pa učenje mevluda, održavanje predavanja i tribina kao i drugi kulturni sadržaji.

Na svakom od ovih mjesta sagrađeno je ili se gradi spomen-obilježje.

Neke od ovih manifestacija traju nekoliko dana, kao npr. manifestacija koja se održava na Igmanu koja traje tri dana i na kojoj zna prisustvovati više od dvadeset hiljada Bošnjaka.²

Najpoznatija manifestacija ove vrste održava se u Potočarima kod Srebrenice u kojoj je za tri dana ubijeno više od osam hiljada ljudi.

Kada su ovaj grad zauzeli Srbi, pobili su sve muškarce koje su zatekli u gradu, pa čak i dosta djece, i zakopavali ih u zajedničke masovne grobnice.

Poslije rata, svakog 11. jula ljudi dolaze na ovo mjesto izražavajući tugu i žalost za stradalim, zatim klanjaju dženazu pronađenim žrtvama u toj godini, i na takav način obilježavaju taj dan.³

Između ostalog, sadržaj ove manifestacije sastoji se u učenju Kur’ana i poklanjanja sevapa od učenja umrlima, te zajedničke dove, zatim obraćanja vodećih ličnosti iz političkog, javnog i vjerskog života.

Tog dana vlada velika tuga i plač među rodbinom koja ukopava svoje najmilije, a i svih prisutnih.

Svake godine se organizuje Marš mira koji traje tri dana, to je pješački pohod stazama kojim su se spasili neki muslimani, odavajući počast osobama koje su izgubile život na Putu spasa, a koji se održava u sklopu obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i njenoj okolini.⁴

Također, povodom te manifestacije organizuje se i biciklistički maraton koji se vozi od Bihaća do Srebrenice.⁵ Ovu vožnju prate medicinski timovi, mediji.

Na manifestaciji koja se održava u Potočarima sudjeluju predsjednici susjednih zemalja, vjerske vođe i razne druge političke i javne ličnosti.

• Propis:

Što se tiče spomena na žrtve rata i okupljanja ljudi na mjestima zločina, te gradnje spomen-obilježja, zatim činjenja određenih ibadeta tom prilikom, kao što je spomenuto u petom obliku, također je zabranjeno, jer se i ovo računa svetkovinom i praznikom i ima njegov status, iako ovo okupljanje nije zbog veselja nego zbog tuge i žalosti, jer praznik je ono što se periodično ponavlja ili u određeno vrijeme ili na određenom mjestu, bez obzira radilo se o radosti ili žalosti.

U Lisanul-Arabu stoji: „Blagdan (el-‘id) je vrijeme u kojem se obilježava i prisjeća nešto što je lijepo ili žalosno.“⁶

Ne prenosi se da je Poslanik okupio ljude radi obilježavanja pogibije njegovih drugova na nekom mjestu i ispoljavanja žalosti tom prilikom, niti je podsticao na gradnju spomen obilježja.

To nije činio iako je imao u svome životu vrlo žalosnih i teških trenutaka, poput pogibije najboljih ashaba u Bici na Uhudu, gdje je ubijeno sedamdeset ashaba ili kada je mučki ubijeno sedamdeset učača (hafiza) Kur’ana kod bunara Meune. Enes veli: „Nikad nisam vidio da se Poslanik rastužio više nego tada.“⁷

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojim ashabima nije odlazio na ova mjesta niti je na njima gradio spomen-obilježja, niti je te dane odredio za dovu, učenje Kur’ana i sl. Da je u tome bilo dobro, Poslanik i ashabi bi ga praktikovali.

Isto tako gradnja spomen-obilježja nekada može biti uzrokom stranputice i zablude ljudi, kao što se desilo sa Nuhovim narodom.

Oni su prvo podigli spomenike dobrim ljudima iz svog naroda, pa su kasnije došle generacije i počele obožavati te dobre ljude, zatim se širk proširio i na ostale narode.

 Oni koji grade ova spomen-obilježja tvrde da to čine kako bi ljudi uzeli pouku s ciljem da im se to ne bi ponovilo. Međutim, stvarnost govori drugačije.

U Drugom svjetskom ratu ubijeno je više od dvije stotine muslimana, nakon toga su sagrađena spomen-obilježja, no međutim pouka iz toga nije uzeta, pa su se opet desila masovna ubijanja.

Jedini ispravan način uzimanja pouke i sprječavanja sličnih dešavanja jeste povratak jedinoj ispravnoj i istinskoj vjeri, islamu, zatim praktikovanje šerijata kroz slijeđenje kur’ansko-hadiskih poruka, pa makar to bilo u okviru porodice, ili jedinke, zatim širenje i izučavanje ispravne akide, tj. vjerovanja.